Što je prethodilo ovom užasnom klanju nedužne hrvatske obitelji Mravunac?! Prilike i povodi su slojeviti pa je najbolje napraviti jedan općeniti osvrt na stanje, ponašanje i odnos između Hrvata i Srba, (nastalih većim dijelom od bivših pravoslavnih Vlaha!) u Slunjskom kotaru za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, napose uoči II. svjetskog rata.

Već pojavom Kraljevine SHS 1. prosinca 1918. godine, koja se od 1929. predstavlja kao Kraljevina Jugoslavija stvaraju se istaknute napetosti između Srba i Hrvata. Srbi su povlašteni, zaštićeni i hvaljeni narod u Jugoslaviji, a Hrvate se smatra austrofilima i protudržavno nastrojenim neprijateljima.

Ubojstvom hrvatskih zastupnika na čelu sa Stjepanom Radićem u Beogradskoj narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. napetost između Hrvata i Srba još više raste.

Hrvatski pravaški zastupnik Dr. Ante Pavelić odlazi u emigraciju i organizira ustaški pokret sa svrhom i ciljem rušenja Jugoslavije kao tamnice hrvatskog naroda i stvaranje Nezavisne Države Hrvatske.

Ustaško djelovanje u emigraciji zadobiva svoj odjek u Hrvatskoj, ali ne tako velik, kako ga opisuje srpska i komunistička literatura iza II. svjetskog rata.

Siječanjska diktatura kralja Aleksandra

Godine 1929. već u siječnju kralj Aleksandar uvodi diktaturu. Od toga vremena uzimali su u Hrvatskoj, što istaknuto vrijedi za Slunjski kraj sve više maha ekstremni radikalsko-monarhistički elementi, osnivajući četničke organizacije.

Glavni četnički vođe u Slunjskom kotaru su Branko Dobrosavljević i Dmitar Dragaš

Izrazito radikalsku velikosrpsku politiku vodi četnički vojvoda Branko Dobrosavljević, paroh na Veljunu, Rade Lončar u Primišlju. K ovima spadaju četnički vođe: Dmitar Dragaš, Dušan Vitas i Đuro Vujnović u Slunju, Stojan Brekić u Rakovici, paroh Nikola Radmanović u Slušnici i sumišljenici u drugim srpskim naseljima.

Vjećeslav Holjevac o četnicima u Slunjskom kraju

O četnicima u Slunjskom kraju piše komunistički komesar 8. partizanske divizije Vjećeslav Holjevac u knjizi: Zapisi iz moga grada, Zagreb 1972. doslovce ovako:

"...Nakon petomajskih izbora godine 1935. dolazi u nekim kordunaškim selima do oživljavanja i osnivanja novih četničkih organizacija. Tada su osnovane četničke organizacije u Perjasici i Cvijanović Brdu, a tek 1936. uspjeli su četnici osnovati svoje organizacije i u Veljunu i Gornjem Poloju uz one četničke organizacije koje su već djelovale u kotaru Slunj i u Plaškom.

Broj organizacija se povećavao kao i njihova aktivnost. Osobito su se na Kordunu isticali protiv hrvatskih seljaka koji su bili izloženi teroru žandara i često batinani, hapšeni i proganjani. Četnici su imali zadatak budno motriti na kretanja u hrvatskim selima i dojavljivati žandarima svaku pojavu koja je, po njihovim mišljenjima imala 'protudržavni' karakter. Uoči izbora oni su se aktivno uključivali u izbornu kampanju, pomažući žandarskim stanicama u vršenju terora. Posebnom žestinom borili su se protiv komunista i drugih naprednih elemenata."

Četničke organizacije su postojale i aktivno djelovale ne samo u mjestima, koje navodi Vjećeslav Holjevac, nego u svima srpskim selima Slunjskog kotara. Štoviše, bilo je nekoliko Hrvata, četničkih pristaša u mjestu Slunju kupljenih lihvarskim zaduženjima kod vojvode Dmitra Dragaša ili primanjem novčane potpore od njega. Četničkoj politici u prilog djelovali su i neki Hrvati, uglavnom došljaci u državnim službama.

Jugoslavenska vojska, nabijena četništvom dolazi u Slunj

Godine 1939. dolazi u Slunj Jugoslavenska vojska. Bila je to inženjerijska jedinica pod zapovjedništvom jednog srbskog majora. Po nesigurnom sjećanju, mislim da je se zvao Sveto Rajić. Gotovo svi oficiri i podoficiri bili su bili Srbi iz Srbije. Trubač se je zvao Milojko Đorđević. Svi su javno isticali svoje četništvo.

K ovima u Slunj su dolazili rezervisti u smjenama svakih dva mjeseca. Bilo ih je iz svih krajeva Jugoslavije, napose iz Bosne, Slovenije i Srbije, a brojno stanje se je kretalo prema godišnjoj radnoj sezoni od 500 do 1500. Gradili su bunkere, zemunice, rovove, prilazne puteve i postavljali bodljikavu žicu - sve to uz lijevu obalu rijeke Korane. Ta obranbena linija postoji i sada, a nije bila onda, a ni sada nikome jasna.

Za ovu raspravu važno je istaknuti, da su ročni inženjerci, vojnici, podoficiri i oficiri bili najistaknutiji četnici, što vrijedi u dobroj mjeri i za izbor oficira i podoficira rezervista. Naime, izgradnja obranbene linije bila je vojna tajna pa su njeni izvođači morali biti najpovjerljiviji elitni četnici. Oni su igrali izvanredno važnu ulogu u širenju četničke velikosrpske ideologije u Slunjskom i Plaščanskom kotaru.

Srbi u mjestu Slunju su bili simbolična manjina

U predratnom Slunju bile su četiri starosjedilačke vlaško-srpske obitelji (Dobrosavljević, Dragaš, Šaša i Trkulja) i pet obitelji iz miješanih brakova: Barać, Đaković, Petković, Vujnović i jedna obitelj Neralić. Svi ostali Srbi u Slunju su bili novodošljaci, dekretirani prolazni službenici s kraćim ili duljim zadržavanjem. Dulje su se zadržale ove obitelji ili samci: Bjelopetrović, Dodig, Ivošević, Radošević i Stefanović. Od službenika srbske nacionalnosti s kraćim zadržavanjem u Slunju, evo ih nekoliko: Leko, Mileusnić, Nećak, Prjnović, Popović, Vitas...

Svi slunjski Srbi su se opredijelili za četništvo

Osim izuzetka obitelji Kosanović i jednog dijela obitelji Neralić i Petković, koje su bile neutralne ili na hrvatskoj strani, sve druge slunjske obitelji starosjedilačkih i došljačkih Srba ponašale su se četnički i dale su nekoliko istaknutih četnika i četničkih vođa, kao na primjer: Dmitar Dragaš, Pavao Nećak, Jovo Radošević, Mile Šaša, Nikola Šaša, Dušan Vitas i napose istaknuti četnički vojvoda bio je Đuro Vujnović. On je tijekom II. svjetskog rata bio jedan od glavnih četnika u Plaškom, a po završetku rata je emigrirao u Paris, gdje je i umro djelujući četnički do kraja života.

Zanimljivo je, da poslijeratna komunistička povijest uvrštava najizrazitije slunjske četnike u pale borce NOB-a. Tako na 968 stranici Zbornika 18, HAK 1988. godine, nalazimo među palim borcima NOB-a vrlo izrazite četnike: Pavla Nećaka, Jovu Radoševića i Nikolu Šašu...

Pavao Nećak je bio sadistički mrzitelj svega hrvatskoga

Žandarmerijski kapetan II klase Pavao Nećak je po velikosrpskim i četničkim dimenzijama te napose po mržnji Hrvata bio vodeći Srbin u Slunju.

Krojač Nikola Šaša je krojio i šivao četničke odore, šajkaše i kape za srbskog sokola, a kao slunjski vatrogasac odbio je nositi vatrogasno znakovlje, u kojem je bio hrvatski grb ili trobojnica.

Ova sistematizacija slunjskih četnika u pale borce NOB-a je najbolji dokaz zajedništva fašističkih četnika i komunističkih partizana u Slunjskom kotaru. Istini za volju, to jedinstvo uz povremene svađe držalo je srbske fašističke četnike i Titove komunističke partizane u čas čvršćim, čas labavijim savezima približno do kapitulacije Italije, 8. rujna 1943. godine.

Četnički vođe u Slunjskom kraju bili su najčešće gostioničari i popovi SPC-a

Opće je poznato, da su četnički vođe u Slunjskom kotaru bili najviše Srbi gostioničari, trgovci i svećenici Srpske pravoslavne crkve. Među ovima prednjačio je veljunski paroh Branko Dobrosavljević i slušničko-slunjski paroh Nikola Radmanović.

Među gostioničarima naistaknutiji četnički vođe u mjestu Slunju bili su Dmitar Dragaš i Đuro Vujnović. Ipak četnički špicu u Slunju držali su advokat Dr. Milan Popović i ravnatelj Građanske škole Dušan Vitas, obadvojica došljaci u Slunj.

Četničku suradnju sa žandarima obradio je Vjećeslav Holjevac

Četnici su vjerno surađivali s režimom i sa žandarima. U Primišlju je bilo uoči II. svjetskog rata 6 žandara i to tri Srbina i tri Hrvata - komandir im je bio narednik Božo Kodžoman.

U Veljunu je bilo 7 žandara miješanih nacionalnosti - komandir je bio narednik Andrija Smiljanić.

Komandir žandarmerijskog voda u Slunju za čitav Slunjski kotar bio je kapetan II klase Pavao Nećak, inače vrlo istaknuti i samohvalni četnik. Poznat je kao mrzitelj Hrvata, koje je za bilo kakove sitnice ili za nedokazane krivnje izvrgavao najstrašnijim mučenjima. Uz batinanja u zatvoru, morali su nedužni hrvatski ljudi gutati po pola kilograma kuhinjske soli, kojom su ih žandari šopali.

Četnik Pavao Nećak je imao pod svojom upravom žandarmerijske stanice s oko 40 žandara, koji su do osnutka Banovine Hrvatske (1939) bili pretežno Srbi, Crnogorci i nešto Slovenaca. Tek od 1940. godine - par mjeseci nakon zaživljenja Banovine Hrvatske došlo je u svaku žandarmerijsku stanicu Slunjskog kotara po nekoliko Hrvata i to uglavnom onih s miješanim brakovima poput Luke Cvitkovića i Tome Zrilića, koji su došli u Slunj (žene su im bile Srbijanke).

Također je u Slunj došao žandar Ivo Balaban, koji je zamijenio žandara Slovenca - Alojza Lovšina. Uz već spomenuto žandarmerijsko stanje u Primišlju i Veljunu evo podataka i za sve žandarmerijske stanice u Slunjskom kotaru jer su međusobno bile suradnički povezane kroz zajedničkog zapovjednika, već češće spomenutog Pavla Nećaka.

U Slunju je bilo 9 žandara - komandir narednik Mirko Marušić; u Cetingradu 6 žandara - komandir narednik Petar Božić; u Novoj Kršlji 6 žandara - komandir narednik Stojan Borojević i u Rakovici 6 žandara - komandir narednik Luka Štikovac.

Većina ovih žandara bez obzira na nacionalnost nastavila je svoju službu u prvim mjesecima Nezavisne Države Hrvatske, a neki trajno kao oružnici.

Trojica primišljanskih žandara srpske nacionalnosti i desetak primišljanskih Srba pridružili su se četnicima, nakon njihovog poraza pred Slunjem 12. travnja 1941. i otišli s njima u pravcu Like.

Četnički vođa i zapovijednik svih žandara Pavao Nećak uhićen je prvih dana nakon uspostave NDH i otpremljen iz Slunja u Karlovac zajedno s grupom zarobljenih oficira kraljevske jugoslavenske vojske te otpremljen kao zarobljenik na rad u Njemačku, a nije likvidiran u Hrvatskom Blagaju, kako to netočno piše slunjski poslijeratni udbaš Petar Zinaić (Vidi Zbornik 18!). Titove komuniste i četničke fašiste veže ista ideja: Jugoslavija

Uz četnike u srpskim selima i miješanim mjestima Slunjskog kraja na političkoj pozornici igraju na jugoslavensku kartu i komunisti. Jugoslavenska ideja ih zbližava.

Jedni i drugi su protiv hrvatske državne samostalnosti i cilj im je isti samo pod različitim nazivima. Za četnike se cilj zove Jugoslavija ili Velika Srbija, a za komuniste Jugoslavija. Prvi muče i ubijaju Hrvate u ime svoga, velikosrpskog cilja, a drugi se spremaju na likvidaciju Hrvata u ime svoje ideologije po Marxu i u ime cilja, što se je obadvoje u skoroj budućnosti potvrdilo. Naime, svi napadači i osvajači Hrvatske u cijeloj njenoj povijesti nisu toliko uništili Hrvatsku demografski, teritorijalno, gospodarski i kulturno, koliko su to učinili za svoje vladavine Srbi - četnici i komunisti, od 1918-1995.

Komunističke ćelije u Slunjskom kraju

Prema podatcima iz komunistike literature (Zbornik 18) u Slunjskom kotaru, djeluje 1938. godine 7 ćelija Komunističke partije Jugoslavije s 44 člana i 15 kandidata KPJ. Napose su bile aktivne partijske ćelije u Veljunu, zapravo su prve u Slunjskom kotaru, koje su udarile temelj organiziranom djelovajnju Komunističke partije Jugoslavije u ovom kraju. Veljun ima dvije ćelije s 22 člana i 2 kandidata KPJ.

Srbin Nikola Kukić je bio sekretar Kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske za Slunj. U to vrijeme i kasnije su komunisti i četnici tijesno surađivali.

Izborni rezultati su slika nacionalne strukture Slunjskog kraja

Prilikom parlamentarnih izbora 11. prosinca 1938. godine, u Slunjskom kotaru od 10.213 glasača, koji su izašli na izbore za pravaša - odvjetnika Dr. Lovru Sušića, na listi Udružene opozicije je glasovalo 5.584 birača, a za Srbina Svetozara Drenovca na Vladinoj listi 4.615 glasača i za Ljotića 14 glasača. Podatak je uzet komunističke povijesti "Zbornik 18, HAK, Karlovac, 1988." i netočan je kao sva komunistička povijest jer nama podatka za HSS, a većina slunjskih Hrvata su bili Radićevi i kasnije Mačekovi HSS-ovci..

Zaključak s ponovljenim osvrtom na četnički zločin u Hrvatskom Blagaju

Prema sjećanjima primišljanskih Hrvata četnički pokolj se je očekivao, ali se nije znalo tko će biti prva žrtva. Hrvati u Primišlju, tada oko polovica stanovnika su strahovali od mogućeg četničkog zločina. Nakon stradanja i progona Hrvata 1943. u Primišlju nema više nijednog Hrvata.

Na zajedničkom zlodjelu četnici iz Srbije i četnici iz srbskih sela u Hrvatskoj

Prema iskazu svjedoka Ive Rigljana iz Primišlja, koji živi u Slunju, već 12. travnja 1941. došlo je u Primišlje 7 ili 8 teretnjaka elitnih četnika, koje je on vidio, a bilo ih je i više, o kojima je čuo. Oni su pripadali četničkom bataljunu Jugoslavenske vojske, koji su činili desno zaštitno krilo za bježeći državni vrh preko Slunja i Rakovice za Bosnu. Njihov pravac je bio Karlovac, Duga Resa, Perjasica, Primišlje, Plaški, Vrhovine i dalje prema Bosni.

Lijevo prateće krilo činili su također najelitniji četnici, koji su imali pravac Karlovac, Vojnić, Topusko, Kladuša i dalje u Bosnu. Zaleđe i ujedno glavnu zaštitu bježećim čelnicima kraljevske jugoslavenske vlasti činila je divizija jugoslavenske vojske i pridružene motorizirane jedinice, koje je predvodio general Dragutin Antić i ta se je vojska kretala od Karlovca glavnom cestom prema Slunju s namjerom da stigne u Bosnu.

Već 10. travnja 1941. Slunjani su razoružali diviziju Jugoslavenske vojske

Tijekom dana 10. travnja 1941 projurilo je kroz Slunj posve neometano mnoštvo automobila, za koje se je tek kasnije doznalo, da su se u njima vozili članovi jugoslavenske vlade. Među inima bio je dr. Ivan Šubašić, Ivan Frol, Ivković... Tek oko 2 sata poslije podne Slunjani i sajmari u Slunju su doznali dva iznenađenja i jedno važno upozorenje.

Prvo iznenađenje je galasilo, da su u spomenutim automobilima pobjegli članovi jugoslavenske vlade, koje smo trebali zarobiti.

Odmah je uslijedilo i drugo iznenađenje ili radosna vijest, da je u Zagrebu proglašena Nezavisna Država Hrvatska.

Te dvije vijesti javio je slunjski župnik, vlč. Ivan Nikšić s balkona poštanske zgrade, odnosno iz stana dr. Nikole Zdunića. Pisatelj ovih redaka bio je aktivni sudionik u slunjskim zbivanjima.

Urnebes razdragane svjetine nije se mogao smiriti, ali se niti župnik, vlč. Ivan Nikšić nije dao smesti, nego je pozvao sav narod na slogu i na obranu Slunja od jugoslavenske vojske, koja dolazi cestom iz Karlovca.

U Slunju je postavljena brklja i organizirana priprema

Odmah je postavljena brklja preko cijele ceste neposredno ipred poštanske zgrade. To je bilo približno na mjestu, ispred današnje Ljekarne Slunj. Nije se dugo čekalo na pojavu vojničke kolone duge nekoliko kilometara. Njenom pojavom u Slunju, vojnici i oficiri su bili zbunjeni brkljom i mnoštvom naroda, koji im je zapriječio prolaz. O ovome je pisano na drugom mjestu, a ovdje je dovoljno pripomenuti da je sva jugoslavenska vojska razoružana i vraćena u svoje zavičaje. Nije bilo nijednog zlostavljanja vojnika i oficira.

Vratimo se opet u Primišlje

Gore spomenuti elitni četnici, govorili su javno u Primišlju da idu u Slunj klati Hrvate. Pitali su u Primišlju jednu stariju Srpkinju ili Vlahinju Maru Šimunović, da li ovdje ima Hrvata, da ih pokolju, a starica im je odgovorila: "Ima, ima ođe nekoliko vamilija Kranjaca."

Na to su četnici rekli da Kranjce ne kolju i dodali: "Naši šoferi, koji nas voze su Kranjci. Mi idemo u Slunj poklati Hrvate, koji su jučer i prekjučer zarobili i razoržali čitavu diviziju naše vojske i idemo osloboditi našeg đenerala Dragutina Antića".

Pripomena: Hrvati u Slunjskom kraju nazivaju sve prevoslavce Vlasima, a Vlasi sve Hrvate Kranjcima.

Idejni pokretač toga zločina planiranoga za Slunj, prema iskazima pokojnog Ivana Pavlešića, postolara iz Primišlja bio je četnik Rade - Rađan Krnić, poštar iz Primišlja. Najbliži suradnik četnika Rađana Krnjića, prema tvrdnji još živog Ivana Rigljana iz Primišlja, koji od 1942. živi u Slunju, bio je komunist Nikola Kukić, sin Đurađa, rođen 14. prosinca 1914. u Gornjem Primišlju.

Četnički pokolj Hrvata u Hrvatskom Blagaju

Po mišljenju ne samo Ivana Rigljana, nego i svih primišljanskih Hrvata u pokolju mlinarske obitelji Jose Mravunca bili su umiješani primišljanski komunisti i četnici.

Glavni suradnik primišljanskog komuniste Rade - Rađana Krnjića bio je paroh Srpske prvoslavne crkve Svetog Đurđa u Veljunu - Branko Dobrosavljević.

Branko Dobrosavljević je prema Vjećeslavu Holjevcu osnivač i vođa veljunske četničke organizacije, koja je slovila kao najjača u čitavom Slunjskom kotaru, uoči Drugog svjetskog rata.

Ovo je dokaz savezništva srbskih fašističkih četnika i srbskih komunista, kojima su se od 22. lipnja 1941. pridružili i hrvatski komunisti.

Opis detalja bi produžio ovu razpravu u nedogled pa umjesto toga zaključimo je sa smo dvije istine:

1. Srbski fašistički četnici i komunistički partizani svih nacionalnosti su se borili za Jugoslaviju i protiv svake Hrvatske bez obzira na njeni ideološki predznak.

2. Sve velikosrbske ideologije zasnivaju svoje ostvarenje Velike Srbije na genocidu i progonu Hrvata i drugih naroda, koji im smetaju. Srbskočetnički i komunistički pokolj Hrvata - obitelji Mravunac u Hrvatskom Blagaju je samo jedan detaljčić iz srbskog genocidnog ludila, usmjerenog na Hrvate i druge narode, koji im ometaju ostvarenje Velike Srbije.

Najkraće izraženi zaključak:

Ova razprava ima dokumentarni karakter, manje iz literature, koja je spominjana, a više od svjedoka u vremenu, kad se je srbski zločin na Hrvatima u Hrvatskom Blagaju odvijao i zato bi trebala poslužiti kao izvor za pisanje istinite povijesti Slunjskog kraja.

Razpravu mogu bez pitanja objavljivati Hrvatski portali, napose najčitaniji Hrvatski portal Dragovoljac

Mr.sc. Dragan Hazler - u službi Hrvatskoj

Basel, 6. svibnja 2012.

Na obljetnički dan srbskog pokolja hrvatske obitelji Mravunac, 5./6. svibnja 1941