Kako stvari stoje, izgleda da je jedno od osnovnih ljudskih prava, pravo na samoobranu, nešto što se ne odnosi na Hrvate. A ako su ti Hrvati još i hrvatski branitelji, dolazim do zaključka kako su se, prema zakonima koji se danas provode u Hrvatskoj, svi trebali predati četnicima, a nipošto braniti se.

Posljednjih dana mediji su se, poput lešinara, obrušili na Don Ivicu Sinanovića. Jednostavno ne prestaju. Kakvo uživanje, kakva poslastica za  jugoslavene, srbe, komuniste, ateiste....

Čovjek je ujedno i hrvatski branitelj i katolički svećenik. Gdje ćeš bolje. Jedinstvena prilika za udariti i po braniteljima i po katoličkoj vjeri. Sva mržnja, sve nakupljene frustracije onih koji su zauvijek izgubili svoju Jugoslaviju isplivale su na površinu i svi su se brže-bolje dohvatili tipkovnica kako ne bi propustili priliku za obračun sa predmetom svoje mržnje.

Nikoga ne zanima i nitko ne postavlja pitanje radi li se tu u možebitnoj nužnoj samoobrani. Jer, ako ti netko lupa po vratima u dva u noći, teško je zamisliti da to radi zato da bi ti poželio laku noć. Ili da je došao u prijateljski posjet popiti kavu.

Da stvar bude gora, i pokojni Kraljević takodjer je hrvatski branitelj. Tako da je u ovom, tragičnom slučaju, upravo smrt jednog hrvatskog branitelja poslužila tome da se sotoniziraju branitelji općenito, a napose Katolička crkva.

Umjesto da se stvar svede na ono na što bi se svela u svakoj normalnoj zemlji, umjesto da se postavlja pitanje kako bi bilo tko reagirao u takvoj situaciji, umjesto da se javnosti omogući da čuje i što Don Sinanović ima za reći po tom pitanju, jedino što imamo je neprestana medijska haranga na svećenika.

Ovdje moram napomenuti kako me je posebno ogorčilo ponašanje naše Katoličke crkve. Ona je Don Sinonovića razrješila dužnosti TRAJNO i do daljnjega mu zabranila vršiti sve čini svećeničkog reda. I dok s jedne strane imamo svećenike koji su dokazani pedofili, a koje premještaju iz jedne župe u drugu, u ovom slučaju je sama Crkva osudila čovjeka prije suda, kao da za njega ne vrijedi ono da je nevin sve dok mu se ne dokaže krivica.

Postoji li mogućnost da je čovjek jednostavno branio sebe i svoj dom, ili se ta mogućnost unaprijed odbacuje kao neprihvatljiva, obzirom da nigdje nije ni spomenuta?

Nije slučaj Don Sinanovića nipošto jedini, prisjetimo se što se dogodilo Goranu Radanoviću, takodjer, na njegovu nesreću, hrvatskom branitelju. Njemu je u stan u kojem su mu spavali i žena i djeca u ponoć provalilo šestoro muškaraca, a kada je Radanović u samoobrani ranio jednog napadača, drugi je pucao i ranio njega. Obzirom da je bio ranjen, a napadači su bili u stanu, Radanović je na njih bacio bombu. Nije baš da je imao izbora i ne znam tko bi normalan postupio drugačije.

No, naše pravosudje smatralo je kako je Radanović prekoračio nužnu samoobranu i proveo je dva mjeseca u zatvoru, a osudjen na četiri i pol godine. Srećom je bio pametan pa je nestao prije odsluženja kazne, jer je godinama nakon toga Vrhovni sud ukinuo osudjujuću presudu i naložio ponovno sudjenje. Da je bio ovdje, Radanović bi naravno odrobijao svoju kaznu. Nije Radanoviću pomoglo čak ni to što je Srbin, jer, bio je hrvatski branitelj i branio je Hrvatsku, pa je očito da je tu Hrvatsku smatrao svojom Domovinom.

A da stvar bude bolja, čovjek je taj isti dan prijavio policiji prijetnje, na što je dobio odgovor kako nema za što brinuti.

Ja se doista pitam, što bi bilo tko od nas napravio da mu šestoro naoružanih ljudi bane u kuću u kojoj mu spava obitelj. Bi li ih ponudili pićem? I kakvo je to prekoraćenje nužne samoobrane kada se braniš od šestoro naoružanih ljudi u vlastitom domu? Jel prvo trebao pustiti da mu možda pobiju ženu i djecu, pa tek onda reagirati?

A možemo govoriti i u globalu, počevši od samog Domovinskog rata. Pa nisu zatvori puni četnika koji su napadali, nego branitelja koji su branili.

Mi Hrvati nismo imali pravo na samoobranu devedesetih. Tako kaže Haag, a tako kažu i oni što su zaposjeli državu koju smo stvorili i vladaju njome. Nemamo pravo na obranu ni danas, tako kaže pravosudje koje je trebalo biti hrvatsko, ali to, izuzev imenom, nikada nije postalo.

Time nam se jasno poručuje kako pravo na samoobranu nemamo ni u budućnosti. I što nas čeka ukoliko se pokušamo braniti.

A to se poglavito odnosi na hrvatske branitelje i kako vidimo, na katoličke svećenike.

Ne poznajem osobno Don Ivana Sinanovića. No, od puno ljudi čula sam samo riječi hvale za njega. Kažu kako se uvijek trudio pomoći svakome i kako je uvijek imao lijepu riječ za svakog.

Nisam bila ni prisutna dogadjaju radi kojeg je u zatvoru, ali mi zdrava logika kaže kako bi se u medijima trebala čuti i njegova strana te priče.

No, toga u medijima nema.

Postoji samo medijski linč koji se provodi nad njim, te koji može i te kako utjecati na konačnu presudu, a za što nikoga nije briga.

Mislim da bi sve nas trebalo biti itekako briga, jer Don Sinanović je živo otjelotvorenje onoga do čega držimo: obrane naše Domovine i naše vjere.

Diana Majhen