Gospođa Ministarka potpuno je skrenula s uma i pod hitno treba poslat tim stručnjaka za duševne smetnje da se ozbiljno pozabavi s njom. Posljednja njena izjava kako bi žene koje su žrtve silovanja trebale hodat u prvim redovima pederske parade ozbiljan su indikator teškog duševnog poremećaja.

Normalan čovjek nikad ovako nešto ne bi izjavio pa čak ni ako je sklon najcrnjem humoru. Ovakva izjava nema veze niti s političkim uvjerenjem niti životnim svjetonazorom nego samo i isključivo s teškim poremećajem ljudske osobnosti. Vjerujem da je čak i sudionicima spomenute parade neugodno kad vide tko ih brani i na kakav bolestan način.

Od Gospođe Ministarke naslušali smo se gluposti i gluposti tijekom njene političke karijere i nemali broj puta uvjerili se koliko je jaka njena mržnja prema svemu hrvatskom, no ovog puta nadmašila je samu sebe. Ovakav odnos prema žrtvama stravičnog zločina izlazi iz nacionalnih okvira i pokazuje da ta (ne) žena mrzi ljudski rod općenito. Kako drugačije objasnit usporedbu između dva potpuno nespojiva pojma.

Čak i ako se složimo s njenim stavom da su sudionici gay parade žrtve nasilja, žrtve su svojim vlastitim izborom. Nitko ih ne tjera da okolo paradiraju i svoje seksualne sklonosti manifestiraju u javnosti. Žene koje su silovane i na najgori mogući način zlostavljane tijekom Domovinskog rata žrtve su stravičnog ratnog zločina koji zasigurno nije bio njihov izbor. Napravit paralelu između silovanja i vlastitog odabira ne bi se usudio ni najgori primitivac sa najzadnjeg brda a kamoli jedna proeuropski nastrojena i građanski odgojena profesorica koja usput obnaša visoku funkciju ministrice vanjskih poslova.

Prije nekih desetak godina, dok je još bila saborska zastupnica, gospođa je, zajedno sa svojim ljevičarskim kolegicama ustala na zadnje noge reagirajući na izjavu Ante Kovačevića kako ona nije za mudraca nego za madraca. Nazivali su ga primitivcem, ognjištarom, zatupljenim desničarom i seksistom najgore moguće vrste. A što bi sad bila ona? U hrvatskom rječniku nema riječi koje bi ju opisale. Nazvati ju po bilo kojoj životinji bila bi uvreda za životinje, nazvati ju imenom koji se obično koristi za vrijeđanje žena bilo bi uvreda damama koje na taj način zarađuju za život. Čak i one imaju dušu i u usporedbi s Gospođom Ministarkom doista su dame.

No problem nije toliko u njoj samoj, koliko je problem u ovom bolesnom društvu koji takvu osobu uopće bira i postavlja na visoke političke funkcije. U nekom normalnom svijetu, recimo u nekoj od zemalja Europske Unije koju je dotična srčano zagovarala, pritom se opet spuštajući ispod svake razine ljudskosti, s ovakvim primitivnim ponašanjem i javnim govorima mržnje, osobe poput nje ne bi prišle zgradi parlamenta ili ministarstva bliže od 5 metara a kamoli sjedile u toj zgradi.

Ipak da ne bih ispala nepoštena i obrušila se samo na dotičnu, moram spomenuti da podjednako mišljenje imam i o ostalim političarkama u vrhu vlasti, sve od ranih 90-tih pa do danas. Niti jedna od njih, ali niti jedna, ni s lijeva ni s desna, nije doslovce ništa učinila za žene žrtve ratnog zločina silovanja.

20 i nešto godina obnašale su visoke dužnosti, što u vladi, što u saboru, pravosuđu, socijalnim službama, udrugama za ljudska prava i ostalim institucijama stvorenim za brigu o narodu. Niti jedna poznata novinarka, TV voditeljica, pjevačica, glumica ili bilo kakva javna ličnost nije glasa pustila u javnosti u obranu časti tih nesretnih žena, niti je bilo što učinila da se njihovi mučitelji kazne.

Ni onda ni sada nikoga nije briga za tuđu patnju i stradanje. Gospođa Ministarka samo se, za razliku od gore spomenutih, javo usudila reći ono što ostali misle.

Pitam se jesu li to uopće žene ili samo tako izgledaju?

*naziv ministarka namjerno korišten umjesto ministrica

Jasna