Desničarska stoka", „katolički talibani", „gnjide" – to je zoološki rječnik Borisa Dežulovića kad piše o svojim „klasnim neprijateljima", odnosno, splitskoj katoličkoj inteligenciji. („Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji", Slobodna Dalmacija, 28. svibnja 2012.) Svaki razborit i pristojan čovjek morao bi ostati zgrožen nad Dežulovićevim stilom i rječnikom.

Jedan od naputaka Vladimira Iljiča Lenjina boljševicima u borbi protiv klasnih protivnika bio je i taj da o neprijateljima ne smiju misliti i govoriti kao o ljudima. Neprijatelj za Lenjina nije bio čovjek, ljudsko biće, on je bio stjenica, žohar, nešto animalno, neljudsko, što se moglo i moralo zgaziti. Boljševici su ga doslovno shvatili, kako je i htio veliki vođa revolucije, pa su kroz desetljeća svoje strahovlade vršili „deratizaciju" i poubijali milijune ljudi. Istu strategiju, prvo verbalno, a onda i praktično, razvili su nacisti. O Židovima i svim drugim narodima koje su smatrali suvišnima, govorili su kao o neljudima. Iz takve retorike i ideologije stvoreni su koncentracijski logori kao industrije smrti. Svi totalitaristi u 20. stoljeću, prije samog istrebljenja označenih neprijatelja, najprije su im nastojali oduzeti ljudskost, dostojanstvo osobe, ljudskog bića. U svojim teorijama i govoru mržnje, one koje su namjeravali istrijebiti, nazivali su štakorima, žoharima i slično, pripisivali su im zlo i zloću kao supstancijalnu njihovu karakteru.

U današnjem svijetu postoji velika osjetljivost na tzv. govor mržnje, no ona ima jednu veliku manu: ideološki je selektivna. Neljudima se danas može proglasiti sve one koji se ne uklapaju u opću sliku političke korektnosti. Ako vas javno etiketiraju kao fašistoidnog, homofobnog, fanatičnog, ekstremnog desničara, ma čime se u životu bavili, ma koliko bili stručni, obrazovani, kulturni, ma koliko jezika govorili, vaša karijera je gotova. Dovoljno je samo da vas neki lenjinistički gorljivi novinar-revolucionar okarakterizira kao desničara, već ste smješteni u nevidljivi javni lazaret, karantenu iz koje ćete teško izići. Posebno su na udaru katolici i to u „najkatoličkijoj zemlji", da apsurd bude veći. Trebalo bi samo nanizati razne epitete i pogrde koje su katolicima zadnjih godina upućene od Lenjinova duhovna potomstva u vrlo utjecajnim novinama u Hrvatskoj, i tiskati antologiju ultralijevog govora mržnje. Iako takav govor nije ništa novo „na ovim prostorima" kao retorika titoističke baštine, iako je od 1945. godine bilo uobičajeno politički nepodobne ljude proglasiti klerofašistima, pa onda zatvoriti ili ubiti, zapanjujuće je, bolje reći, tjeskobno, suočavati se iz dana u dan s činjenicom da takav duh prevladava u hrvatskim medijima i na početku drugog desetljeća 21. stoljeća. Nismo, na žalost, daleko odmaknuli.

„Desničarska stoka", „katolički talibani", „gnjide" – to je zoološki rječnik Borisa Dežulovića kad piše o svojim „klasnim neprijateljima", odnosno, splitskoj katoličkoj inteligenciji. („Za njih bi bilo bolje da Bog ne postoji", Slobodna Dalmacija, 28. svibnja 2012.) Svaki razborit i pristojan čovjek morao bi ostati zgrožen nad Dežulovićevim stilom i rječnikom. Dežulović se obrušio na skupinu splitskih intelektualaca koji se javno protive održavanju Gay Pridea u Splitu, a posebno ga je razgnjevila izjava jednog od njih da je „Antonija Bilić neizravna žrtva lanjskog Gay Pridea u Splitu, jer su tisuće policajaca povučene iz potrage za nestalom djevojkom zbog osiguravanja parade na Rivi." Iz Dežulovićeva teksta nije jasno tko je to rekao, niti je čitatelju jasan ikakav kontekst te rečenice osim onoga kojega mu nudi bijesni autor nazivajući skupinu splitskih intelektualaca – gnjidama!? Njegov tekst je prožet lenjinističkom retorikom koja „klasnog neprijatelja" verbalno nastoji svesti na mizeriju, na gnjidu s ljudskim imenom, kako sam autor implicira. I za povijest hrvatskog gnjidoslovlja, veli on, treba upamtiti njihova ljudska imena, da bi potom sve „gnjide" nabrojio imenom i prezimenom. Dežulovićeva lista trebala bi značiti listu srama, listu za prezir i odstrjel ljudi koji su javno manifestirali nešto što ga je raspametilo od bijesa i mržnje. Moram priznati, dok sam čitao taj tekst, nisam mogao vjerovati da je objavljen u jednoj dnevnoj novini, i da netko može ostati normalan pored tolike mržnje, i da se nitko u autističnoj hrvatskoj javnosti neće javno zgražati. Zašto? Zato što se radi o „katoličkim talibanima", „desničarskoj stoci" i ostalima, a oni nisu po Vladimiru Iljiču ljudi, nego, da prostite gnjide, a poznato je što se s gnjidama radi, isto što i sa žoharima. „.....jer ne postoje na zemlji ni sud ni zakon za gnjide", piše Dežulović," i podsvjesno otkriva ono što je Vladimir Iljič mislio: ako nema na zemlji ni suda ni zakona za gnjide, onda ih se može slobodno – ubijati.

Zoran Vukman/velecasnisudac.com