( Povijestne istine nasuprot Goldsteinovoj galeriji “povijesti” )

Druga bitka za Gospić 1943.

Borbe se vode već više od tjedan dana. Svi branitelji Gospića, ustaše, domobrani, oružnici i civili, danju i noću bore se nadljudskim snagama protiv nadmoćnog neprijatelja. Uz Delka tu su vrsni častnici: satnik Slavko Hajdinović, bojnik Ventura Baljak i satnik Leo Grandovec “Gumeni”. Ovaj hrabri častnik bio je u jednoj od prošlih bitaka ranjen u nogu, pa je kad bi hodao izgledalo kao da malo poskače (kao da je napravljen od gume) za to je dobio taj nadimak. Najjači partizanski napadi su iz pravca Bilaja na iztoku i Budačke ulice na sjeveru. Iz pravca Bilaja partizani već u nekoliko navrata jurišaju na bilajski most.

Ali tu su branitelji dobro ukopani s teškim i lakim strojnicama i bacačima i dobro su obskrbljeni stjeljivom. Svaki partizanski nalet ne samo da je bezuspješan, nego i uzaludan Vidjevši da se tim jurišima neće postići ništa, osim golemih gubitaka u ljudstvu, partizani pokušavaju most prijeći talijanskim bornim kolima i tenkovima, ali tu ih direktnim pogodcima ruše topnici Lea Grandovca, a pješačtvo koje ih prati kose ‘šarci’, ‘brnci’ i ‘zbrojovke’ prekaljenih ratnika 31.Ustaške jurišne bojne. I kod budačkog mosta na sjeveru obrana je dobro razpoređena i ukopana. I tu, poslije ogromnih gubitaka partizni vide da s njihovim divljim jurišima neće ništa postići, pa i tu dovlače tenkove.

Nisu sigurni da pod most nije postavljen eksploziv ipak prema mostu šalju dva tenka. Most je uistinu bio ‘miniran’, ali Delko je naredio da ga se ruši samo u slučaju da ga se više ne može obraniti ( vjerojatno za to što je znao da će mu trebati kad bude partizane gonio prema Korenici ). I tu partizanske oklopnjake čeka dobro postavljena obrana. Iza ruševine kuće Ugarkovića na južnoj strani mosta ukopana su dva topa i nekolika bacača, a u rovu uza sam most s protutenkovskim bacačem “panzerfaust” čeka ih vodnik Stilinović. Partizani tuku položaje obrane iz svih oružja. Tenkovi se približavaju mostu. Hrvatski topovi i bacači odgovaraju. Nekoliko granata pada oko tenkova. Drugi tenk je pogođen , ali prvi velikom brzinom pokušava prijeći most. Na dometu je panzerfausta, ali Stilinović ne puca. U rov uskače bojnik Baljak i vidi da Stilinović ne puca jer je teško ranjen. Tenk je već vrlo blizu.

Baljak zgraba panzerfaust, puca - uništava tenk ali pri udaru granate u tenk na tako maloj udaljenosti i sam biva ranjen gelerima. Vidjevši da je bojnik ranjen jedan vojnik (bolničar) priskače i pokušava mu s lica brisati krv, ali Baljak ga odgurne i izdere se: “ Meni ne treba pomoć, odlazi i pomozi onima kojima je više potrebna”! I taj partizanski nalet je zaustavljen. Kako bi se ‘reorganizirali’ partizani se povlače. Na tom sektoru za nekoliko narednih dana napadi jenjavaju. Samo tuče njihovo topništvo i tu i tamo se puškara. Nu ubrzo, s pristiglim snagama 19. i 35. brigade, opet počimaju s jurišima. Ali sad više nisu tako agresivni kao u onim na početku bitke. Nema više one vriske partizanki: “Udari Jovanka - Nagari Desanka” ! Sad partizanke zovu ustaše i domobrane da se predaju, pa će biti p....ke koliko god hoće. Branitelji im odgovaraju: “Ušljiva vlaška bando, dođite malo bliže - čekamo vas”.

Na položaje u Smiljanskom polju na zapadu, Kaniži i Podoštri na jugu, navaljuju partizani Jakova Blaževića,“Brace” Markovića, Jerka Sudara, Miška Došena i drugih učenika Moše Pijade, te povratnika iz Amerike komuniste Ivana “Đana” Uzelca - sve hulja do hulje. Nu, uza sve napore, ni njima ne polazi za rukom svladati branitelje koji su odlučni boriti se do posljednjeg ratnika, do posljednje bombe i posljednjeg naboja.

Oko Gospića leži masa razpadajućih partizanskih leševa koje radi prevelikog broja i blizine strojnicama branitelja partizani nisu u stanju odnijeti i pokopati. U prvim danima studenog branitelji primjećuju da su partizanski napadi sve rijeđi i slabiji. Na južnoj i zapadnoj strani bojišta partizani se povlače i bježe prema Velebitu. Jedan dio okreće prema Divoselu i odlazi na “oslobođena” područja na iztoku Like, a drugi kroz Smiljan i Bužim na zapadu dolazi na Baške Oštarije na Velebitu. Tu ih iznenada kroz zaseljak Stupačinovo iza leđa napada jedna ustaška satnija pod zapovjedništvom satnika Fabijana Došena, podpuno ih razbija.

Primjećuje se povlačenje partizana i na ostalim sektorima.

Onaj najjači dio na sjeveru povlači se preko Široke Kule i Ljubova i bježi prema Krbavskom polju. Nu branitelji ne slave pobjedu, nego se daju u potjeru za partizanima koje na 10. studenog stižu u Buniću i podpuno ih razbijaju. Partizani bježe i iza sebe ostavljaju svu opremu koju su imali uključivši i 5 topova.

U ovim bitkama sve partiznske “divizije” koje su sudjelovale u napadu na Gospić bile su desetkovane. Posebno ona ‘6.lička‘ koja je tobože 6 mjeseci kasnije u Drvaru “spasila maršala”.

Nikad više, do pred sam konac rata, partizani se nisu usudili napasti Gospić. U ovoj bitci pali su mnogi branitelji. Pao je pri koncu bitke i hrabri “Gumeni”. Ali on kao i svi branitelji Gospića koji su u najtežim borbama bili čvrsti kao stanac kamen ostaviše nam u baštinu primjer kako se Hrvat uvijek znao častno boriti, i umirati, za svoju Domovinu.

NEKA IM JE VJEČNA SLAVA !

Zanimljivo je da ni u njihovoj “istoriji NOB-a”, ni u “povijesti” koju pišu čifuti-boljševici Goldsteini i drugi, nema takorekuć ni spomena o ovoj bitci.

Zanimljivo, ali ne iznenađujuće, jer svi znamo da istini nema mjesta u “povijesti” kojoj su revizionizam, podle dezinformacije i bezočne laži temeljni izvor informacija, njena srž i čitav sadržaj, početak i završetak.

Bez obzira na to što danas blebeću, četnici, srbokomunisti, zionisti-boljševici i njihovi “povjesničari” vrlo dobro znadu da su 1943. na Gospiću slomili zube. Nu očito je da su bili toliko glupi da ništa iz toga nisu naučili pa su i u ovom Obrambenom ratu 1991.-1995. opet došli na njemu slomiti svoje zube i ,na koncu, svoj zločinački vrat.

Za Dom Spremni !

Ja sam Zvonimir Došen

Hrvatski Informativni Radio Program u Torontu, nedjelja 17. lipnja 2012.