Između politike i prostitucije nema baš nikakove razlike. Političari su najobičnije oličenje prostitutki politike novca, kojom se sami i plaćaju novcima ukradenim od poštenog i slijepo poslušnog naroda.

Njihov posao je činiti narodu nedaće, koje kad-tad izrone na površinu zajedno s njihovim zlim materijama, jer ne postoji ta politika koja čini dobra djela i ona se ubraja samo u nedjelo. Dokaz? Naši kraljevi i knezovi su bili vladari, a ne političari, jer da su vodili politiku ne bi bili niti zatvarani, niti ubijani, kao ova današnja političko prostituciona prodavačka ljudska roba, bez roda i bez naroda koji ipak nastoje prodati u svoje ime, pod bilo kojom cijenom, što govori samo i najviše o njima, kao o beskorisnim procjeniteljima.

Makro politike nedjela, nije nitko drugi do samo izborno zlo, kojemu je jedini cilj i jedina borba ne činiti ništa, a ne činiti ništa znači ne činiti dobro, odnosno činiti nedjela. Nedaća postane tim gora, kad shvatite da je politika najveći oblik kriminala, odnosno nedjela, koje se štiti policijom, te se tim činom policija stavlja na stranu politike koja i predstavlja najopasniji kriminal po čovječanstvo, kojemu je jedini cilj izprovocirati sitni ulični kriminal, kako bi se glavni kriminal prikrio.

Dakle za prostitutke politike, svaki je dan nedjelja koja im za razliku od vjerničke svete nedjelje predstavlja sve ono ne sveto i ateistički, jer su sinovi i kćeri propasti, a ne uskrsnuća, te propast i ulazi na velika vrata, koja mu ta služinčad nedjela željno i otvara.

Prozirna je varka kako u Hrvatskoj nije legalizirana prostitucija. Legalizirana je itekako i to na najgori mogući način, pod maskom političke pravednosti, a ta pravednost je zapravo svaka moguća nepravda i svako moguće nedjelo van ikakovih normalnih pravnih okvira.

Danas su u Hrvatskoj političari samo oni koji ne znaju i ne žele činiti ništa pravedno, osim abnormalno činiti zlu nepravdu i zla djela, te ih nastoje učiniti legalnim samo za njih. Dakle, oni žele činiti sve ono što je od postanka svijeta, svaki svjestan i savjestan čovjek nastojao ne činiti. I mi na njih gledamo kao na normalne ljude, a to je ono što su najmanje zaslužili, odnosno sve što nisu nikako zaslužili su štovanje i milosrđe. Nemojmo biti licemjerni i izražavati im milosrđe javno, a potom ih iza leđa pljuvati tajno. Pljunimo im ravno u oči i uši, možda tek tad konačno progledaju i pročuju od naših riječi, pa se možda i izvade iz zla, odnosno iz politike.

Dakako, svaka pažnja prema njima mora biti usmjerena u sve ono što oni imaju, jer sva njihova imovina i govori koliko velika i jesu njihova nedjela. Sve što su stekli ti grabači, stekli su zahvaljujući teškoj i bolnoj grbači poštenog naroda, koji je sam od tolikog svog poštenja i zastranio proslavama nepotpunih pobjeda, izgubljen u svom prostoru i vremenu, ne shvaćajući kako te nepotpune pobjede slave i oni koji se za njih nikada nisu ni pokušali boriti, a niti neće, jer njihov posao je samo proizvodnja poraza.

Za narod bi bilo puno važnije i značajnije te prevarante poslati u njihovo rodno mjesto, svojim domaćim, reskim, razumnim i jednostavnim jezikom, što je odavno i trebalo učiniti. Pitanje i je: zna li uopće narod njihovo rodno mjesto ili se samo pravi da ne zna?

Dobro se zna koje je to njihovo rodno mjesto i na čijoj okupiranoj državi je ono nastalo. Dobro se zna i to, da tog njihovog rodnog mjesta više i nema, niti će ga više ikad biti, pa prema tome ni njih više nema i krajnje je neodgojeno pružati im pozornost kao da su oni još tu. Oni zapravo i ne postoje, već smo ih mi sami zamislili i dali im vlast. Vrijeme je da se osvijestimo, dođemo k sebi, raztjeramo svoje loše umišljaje i konačno sami povedemo samo našu djelotvornu vlast, bez neutemeljenih temelja stranog nam kriminala, odnosno politike. Ta neće građani kopati? Dakle, zemlja poljoprivrednicima, ekonomija ekonomistima, policija policiji, vojska vojsci, sud sucima, tvornice tvorcima, rad radnicima, a političarima figa i to njihova. Ionako viču javno: Mi nismo za vođe!

E, zato će voditi njih, tamo gdje najmanje žele ići, gdje im i je mjesto, a samo se u nebo ne ide silom.

Da to možemo, pokazali smo i dokazali u ratu. Skinimo im više te podrugljive osmjehe prema nama i prema hrvatskom narodu, jer oni nas smatraju naivcima. Rastrgajmo napokon lance svih politika, jer one su zle i nedjelotvorne i otjerajmo zle, pogane ruke političara s naših žitnica, izvora i ognjišta. Ništa nije njihovo, već je sve i samo naše, a oni nisu mi i to su pokazali i dokazali i u ratu i nakon rata.

Oni su stoka sitnozuba, žigovana petokrakom. Oni su UDFAŠI, odnosno udovi fašizma, koji se lažno samozabranjuju. Oni su i UDBACI, odnosno njihovi su udovi za bacanje, samo za to i za ništa drugo, jer su sustavno bezkorisni. Već sutra će im se raspasti njihovi sitni, oštri, proždrljivi zubi, od silnih, ljutitih škrguta punih mržnje na Hrvate i ugušiće ih, bolno!

Upravo tako će skončati i oni i njihov makro, zvan politika i sva njegova politička prostitučad, činovništvo i milicija zla, odnosno što prizivaju to će ih i snaći.

U njihovom slučaju to je njihova krajnja propast, a ne propast naroda, koju žele učiniti.

Narod će bez političara lako preživjeti i narod može itekako ići naprijed bez njih, ali tek onda kad ti političari zauvijek propadnu, u kriminalnom otežanju njihovih lakomih duša.

Johnny Otočac