Sudeći po javnoj raspravi o slučaju u ovom trenutku nepravomoćne presude najprvijem potpredsjedniku aktualne hrvatske vlade i ministru gospodarstva, Radimiru Čačiću, kojom je u mađarskom Kaposvaru proglašen krivim za prometnu nesreću u kojoj je preminula jedna osoba, a od posljedice nesreće još jedna, moglo bi se zaključiti kako više nema prostora za isprazno politiziranje i dvolično prikrivanje. Tako pak ne misli manjina manjine na vlasti.

Odmah je po izricanju presude i po dan kasnije bezbrižnome haenesovom kartanju bilo jasno kako je potrebno od strane Zorana Milanovića povući etički jak i jedini mogući ispravan potez koji je na tragu dosegnute civilizacijske razine europskih demokracija. Kukuriku koalicija, međutim, za takvo što nema etičku baštinu, a nema ni proeuropski štih. Isto vrijedi i za samoprenaglašenoga ateista Milanovića. Riječ je o vladi u kojoj dominira komunistička logika i liberalna ideologija. To je armatura temelja Kukuriku koalicije, na kojoj je sklepana koliba SDP-a, IDS-a, HNS-a i HSU-a. Povijesno iskustvo pokazuje kako je tim temeljima svojstveno prikrivanje zločina svojih pripadnika, ma kako oni masovni bili. Ideološki konglomerat o kojemu je ovdje riječ prezire život. Na tom tragu je i aktualni prijedlog zakona o medicinski potpomognutoj oplodnji, kojim i nerođeni a začeti čovjek postaje roba namijenjena parabogu - tržištu.

Četiri velika etička propusta

Dosad su u slučaju Čačić učinjena četiri velika etički nedopustiva i neoprostiva poteza. Prvi je izostanak Čačićeve ostavke na mjesto predsjednika HNS. Drugi je izostala smjena Čačića od strane legalnih tijela HNS s mjesta predsjednika stranke, budući da sam Čačić nije podnio ostavku. Treći etički nedopustiv potez je izostanak Čačićeve neopozive ostavke s mjesta najprvijega potpredsjednika vlade i ministra gospodarstva. Četvrti je etički nedopustiv potez samoga šefa vlade, Zorana Milanovića, koji se izgubio u moralnim kriterijima i demokratskim standardima, pa brani neobranjivo, vrativši nas time u razdoblje kanibalskog jednoumlja.

Nedopustivo je i ignoriranje stajališta hrvatske javnosti, koje je gotovo jedinstveno u tome da Čačiću više nije mjesto u politici. Hrvatski je sabor već o tome trebao zauzeti stajalište, ali nije jer Kukuriku koaliciji nije stalo do naroda – ona je nenarodna, kako je već ranije primijećeno u crkvenim i oporbenim krugovima. I oporba bi se mogla u slučaju Čačić snažnije organizirati i potražiti način da se u tom pitanju dođe do višestranačkoga konsenzusa. Ako treba zašto ne i otvoreno zatražiti pomoć EU pred nasrtajem nasilja etičkog relativizma koji mentalno blokira naciju i državu u cjelini, te usporava proces ratificiranja ugovora o pristupu EU? Sjetimo se, kad je svojedobno trebalo rušiti Tuđmana, išlo se na čelu s Račanom čak i do Washingtona po naputke i recepte. Vjerojatno i lovu.

Hrvatska je talac Čačića i Milanovića

Čačić je u međuvremenu postao politički mrtvac unatoč tome što ga još na površini drže HNS, Kukuriku koalicija i Milanović. On je, naime, doživio težak moralni pad. Njegova je presuda teža od plastične noge hrvatskog branitelja Darka Bešteka uručene svojedobno Ivici Pančiću ministru Račanove vlade zaduženom za non-stop revidiranje braniteljske populacije. Čačić je politički mrtav za sve one koji još razlikuju krivo parkiranje od smrtnoga ishoda, moral od nemorala, služenje općem dobru od klijentelizma. Takva je većina biračkoga tijela, takva je i većina u svim normalnim strankama u kojima opće dobro prevladava nad političkom korupcijom, klijentelizmom i parcijalnim interesima.

Ako Milanović uskoro i smijeni svojega prvoga potpredsjednika, učinit će to prekasno. Njega je Čačić trajno negativno obilježio, kao što je Kosorovu obilježio Sanader. Milanović (kao i Kosorova i prije nje Pančić) nije reagirao na vrijeme i time je pokazao svoju nesnalažljivost, neodlučnost i tvrdoglavost u obrani nečega što se ne može braniti – to je odlika neinteligentnih osoba. Nije prepoznao, kamoli shvatio etički imperativ proistekao iz neoborive kaposvarske istine. Hrvatska, dakle, nije više samo talac jednoga Radimira Čačića i njegove bahatosti bez ikakva realnoga pokrića, već je postala talac i Zorana Milanovića i njegovih osobnih krajnje dvojbenih stajališta i kriterija.

U ovom trenutku Vladu Republike Hrvatske vode dva ne samo nesposobna političara, već i dvije moralno hendikepirane osobe. Njima je smrt dvije osobe, nešto za što postoji stanovita imaginarna „odgovornost", ali koja sa sobom ne povlači i političku odgovornost. U svakom slučaju Čačić nije „kriv", on je samo virtualno „odgovoran". To je okrugla kocka iz drvene peći „ove vlade u ovoj zemlji". Otprilike na toj razini funkcionira i kompletan Plan 21.

Prenisko spuštena prethodno visoko podignuta ljestvica

Milanović brani Čačića izvodeći nevjerojatne lupinge kojima se već ukopao u živo blato čačićevštine. Da se s toliko žara zauzeo za hrvatskoga branitelja Veljka Marića, kojega je Srbija osudila na dugogodišnji zatvor za navodni zločin počinjen na području Hrvatske, Marićev slučaj bi – pametno povezan s haaškom sramotom - prerastao u europsku ili u najmanju ruku regionalno važnu temu. Moguće bi Srbija dopustila Mariću izdržavanje kazne u Hrvatskoj. Ali Milanoviću Marić nije važan ne samo zato jer je kao hrvatski branitelj simbol borbe za hrvatsko opće dobro, nego još više zato jer bi ga zauzimanje za Marića natjeralo da napokon nešto konkretno počne raditi, a to je šefu „ove vlade u ovoj zemlji" najveća muka. Zaboravio je da je „rad stvorio čovjeka". Na tom planu Milanović ide tragom podataka iz radnih knjižica J. B. Tita i Ivice Račana, koji su smatrali da je jedini pravi rad – partijski i revolucionarni rad.

Sad kad je dokazano da i Čačić uokolo uhljebljuje u državnu službu svoje stranačke priguznike, Milanović je drastično spustio svoju „visoko podignutu letvicu", koju je, o etičkoga li relativizma – tako bezobrazno podigao kad je trebalo zgaziti krhku ministricu Holy – koja je zapravo izletjela iz vlade jer nije bila na liniji Čačićeve nezamjenjive genijalnosti.

Kao što su suodgovorni, ako li ne pravno i kazneno, a ono sigurno politički, Sanaderove najbliže priguzne mušice koje nisu vidjele što im sve stranački i vladin šef radi gazeći opće dobro, tako i u Čačićevu slučaju – suodgovornih ima na sve strane. Prije svih suodgovorne su političke elite stranaka udruženih u Kukuriku koaliciju. Suodgovorni su i ministri, koji se ponašaju poltronski, umjesto da dignu glas i jasno kažu da ne mogu sjediti u vladi u kojoj im je prvi potpredsjednik proglašen krivim za prometnu nesreću sa dva smrtna ishoda, te da takve prakse nema nigdje u civiliziranoj Europi. Ostavke se u Europi podnose i za sitnice, a smrt dvoje ljudi nije i ne može biti sitnica. Osim u sustavu vrijednosti „regiona", to jest Zapadnog Balkana, jugosfere, odnosno neprežaljene Jugoslavije.

Milanovićeva vlada je iznutra trula

Slučaj Radimira Čačića načinom na koji se odvija pokazuje da vlada Zorana Milanovića ne poštuje život i nema potrebnoga pijeteta prema žrtvama, kako onim bleiburškim tako i onima stradalim u prometnoj nesreći koju je skrivio Čačić što je i dokazano sudbenom „individualizacijom krivnje". I zbog toga ovdje i sada više nije problem samo Čačić – koji je po nepopularnosti u samo šest mjeseci pretekao čak i Sanadera što je sigurno svjetski rekord, već je problem puno veći. On se zove vlada Zorana Milanovića. Njegova je vlada iznutra trula. Prijevremeni izbori postaju realna opcija. Situacija je izgleda zatekla i najveću oporbenu stranku, jer u HDZ-u ni najveći optimisti nisu računali da će Milanović i Čačić u samo šest mjeseci potrošiti sav politički kredit proistekao iz prosinačkih izbora i iscrpsti sve što se moglo iscrpiti iz nepostojećeg Plana 21. Fatamorgana, koja se još samo facebukovski drži, sama se po sebi nekako prerano razotkrila. Ni narodu se baš ne ide opet na izbore, ali evo čak i EU svaki tjedan Milanoviću pošalje novu primjedbu glede genijalnih rješenja „ove vlade u ovoj zemlji". Milanoviću su od europskih standarda i općeljudskih vrjednota važnija Čačićeva nekulturna šaputanja, koja su promovirali kao zajednički patent u teoriji i praksi javnoga komuniciranja.

Pravaško samoupravljanje

U kontekstu prijevremenih izbora važno je da se HDZ pod novim vodstvom što prije „konsolidira". Inače će im primat glavne oporbene stranke nestati pred savjesnim radom u Saboru i na terenu HDSSB-ovih i Lesarovih zastupnika. Pod konsolidacijom HDZ-a podrazumijeva se temeljito češljanje Sanaderove kadrovske hobotnice i povratak na Tuđmanovska načela. Ne bude li se HDZ na taj način konsolidirao, onda su besmisleni i prijevremeni izbori, jer su HDSSB i Lesarovi radnici još preslabi da preuzmu odgovornost za stanje države i nacije, a pravaši i dalje svaki u svom socijalističkom oour-u samoupravno hrču.

Nenad Piskač / HKV