Što van to smrdi, pita se retorički Ante Tomić, naš najveći pisac - bar po visini - u svojoj posljednjoj kolumni , i odmah nudi i odgovor. Smrde mrtvi Hercegovci. A smrde i Vlaji, sve je to isti kamenjar. Taj odgovor je doduše tek impliciran, ali jasan i nedvosmislen. Nije Antiša naročito suptilan čovjek, ipak je on Vlaj, i to stalno ističe kao alibi.

Jer, kad bijelac kaže crncu da je "nigga", onda je to rasizam i kažnjivo, a kad oni sami jedan drugog oslovljavaju s "nigga" onda je to OK. Pa tako naš Tomić nije rasist kad kaže da te naše vlaške crnčuge smrde.

A kako su Vlaji tamo negdje s Dinare, smije pisati o tome kako su dinaridi krivi za rat, a ne prijateljska i nesvrstana Srbija i dobronamjerna JNA, i ismijavati Vlaje da jedu kruh i s pizzom i u tu kvaziduhovitost upakirati veliku količinu malicioznosti. Ako tko uvrijeđeno odreagira na to, a bože moj to je samo dokaz da je on u pravu: oni su primitivci i ne znaju uzeti šalu na svoj račun. Što si Vlaji misle, da su homići pa da ih se ne smije zajebavat? A i nije on mislio doslovno, znate, njemu je to metafora za model ponašanja, reći će vam oni iz EPH, nedajbože da bi bio šovinizam.

Ali jest, i to ne samo spram Hercegovaca koji su mrtvog djeda prešvercali natrag kući preko granice - najviše zbog birokratske procedure i neimaštine. U autu bez klime, kaže Tomić, jer ti seljaci još ni klimu u autima nemaju, bar ne sirotinja. Istina, događaj jest tragikomičan, ali strast kojom se Ante bacio na ismijavanje primitivnih Hercegovca - a ne primitivizma u Hercegovaca - svjedoči da je jedva dočekao takav materijal. I naravno, nije se uspio suzdržati a da se ne nasmije mogućnosti da bi mrtvi djed mogao i glasati. Aluzija je preočita i preprimitivna da bi bila duhovita i netko sofisticiraniji bi je radije izbjegao, ali ipak je naš Ante Vlaj. Kao i oni koje ismijava. Ali urbani, sa šeširom i press iskaznicom.

Pa što, reći će netko, ionako smo iskompleksirana nacija, nismo poput Srba i Engleza da se znamo šaliti na svoj račun: osobina je to samosvjesnih, imperijalnih naroda. Jedno je sprdati se s primitivnim kamenjarcima u kolumnama u politički korektnom i antihercegovačkom, antihadezeovskom, antiklerofašističkom i antikatoličkom Jutarnjem i Slobodanki, a drugo je kad primitivci navijači Balotelliju nude bananu sprdajući se s primitivizmom crnaca.

No, Tomić se ne šali na svoj račun, ne na način na koji to radi "Blackadder" ili srpski trash filmovi, pa ni na duhoviti i benigni način na koji su nadrealisti ismijavali bosanski primitivizam, a najmanje kao u filmu "Tko pjeva zlo ne misli" u kom je inače nesimpatična zagrebačka malograđanština oslikana s mnogo ljubavi za ljude. Njegova je zajebancija maliciozna i tendenciozna, zlobna i kompleksaška.

Upravo ta opaska o glasanju mrtvih jasnije nego išta govori o benevolentnosti Tomićeva humora: tu difamaciju je pred nekoliko godina proširio Marko Rakar, jedan od opskurnih likova koji se predstavljaju kao građanski aktivisti a zapravo su dio obavještajnog miljea, slavodobitno otkrivši kako je u zaseoku Dusine kraj Vrgorca na istoj adresi prijavljeno preko 300 ljudi, sve lažnih birača ili bar mrtvih Hercegovaca. Činjenicu da cijelo selo nije uopće imalo kućne brojeve i da su sve kuće, njih stotinjak, imale isti broj - otuda broj od 300 ljudi prijavljenih "na istoj adresi" - je namjerno prešutio, i ta dezinformacija je imala sjajan odjek u javnosti uvjerivši Hrvate kako im neki tamo zli Hercegovci odlučuju o vladi. Pritom nitko čak nije pitao ni u čemu je problem i da su svi lažno prijavljeni u Hrvatskoj, kad ionako svi Hrvatski državljani imaju ustavom zajamčeno pravo glasa gdje god živjeli, o čemu najbolje svjedoče stotine Lastinih autobusa koji za svake izbore dovode tisuće Beograđana u rodnu im kninsku krajinu. A o tome koliko Hercegovci jedva čekaju izaći na hrvatske izbore, do te mjere da i mrtve angažiraju, najbolje govori njihov lanjski odziv od oko 2%.

Kad biste zamijenili Vlaje i Hercegovce u bilo kojoj Tomićevoj kolumni za crnce ili Židove, ili nedajbože homoseksualce, dobili biste tekst koji je po važećim zakonskim kriterijima za zatvor, a možda i za ludnicu, i to kažem kao netko tko je sve prije nego pobornik političke korektnosti i antidiskriminacijske histerije, i tko voli stvari nazivati pravim imenom. Nije to jedina takva njegova kolumna - većina ih je takva. Uvijek kad čitam Tomića sjetim se romana "Korijeni", scene u kojoj crni rob na plantaži bičuje Kuntu Kintea, upravo iskrcanog s broda za prijevoz robova, dok god ne prizna da se zove Toby.

Ovo simbolično odricanje od vlastitog identiteta i primitivnog imena Kunta da bi se postalo civilizirani Toby je jedan od onih upečatljivih trenutaka romana, kao i lik crnca koji za račun bijelog vlasnika plantaže mlati drugog crnca bičem: on je možda i dalje rob, ali se ipak uzdigao bar malo iznad ostalih robova na plantaži, pristavši za poneku sitnu beneficiju i koji ostatak s tanjura bičevati sunarodnjake. To ga doduše neće učiniti bijelcem, ali uvijek se može nadati da će ga uzeti za sebi ravnog ako se dovoljno marljivo bude dokazivao bičujući crnčuge.

Da bi postao bijeli Zagrepčanin i nama ravan naš Ante, osim što verbalno bičuje Vlaje, nosi šešir. To je njegova zlatna dugmad na novinarskoj uniformi, ona kojom se tako ponosi kumordinar (sobar) Žorž iz "U registraturi", i koja mu daje za pravo da svoje suseljane koji nemaju šešir drži "indolentnim mužekima". Indolentni mužeki i Ivice Kičmanovići iz Imotskog i dalje su zaostali, a on je u gradu radeći za Mecenu Boda Hombacha i njegovog crnog Jakova Ninu Pavića.

Njegovi iz rodnog mu Prološca to baš nekako nisu najbolje primili, pa su mu navodno nedavno prigodom jednog posjeta rodnoj grudi šešir odnijeli na vrh crkvenog tornja. I ne samo da ima šešir nego je i napredan, liberalan, kao i svaki pravi urbani tip, voli gayeve, manjine i Srbe i ne voli Vlaje i Hercegovce jer su primitivni i ne vole gayeve i Srbe. Po tome ćete nepogrešivo Antu prepoznati kao urbanog Zagrepčanina, koji je doduše porijeklom s kamenjara ali dušom i kulturom, te načinom razmišljanja i lijevoliberalnim političim stavovima, pravi velegrađanin. Doduše mi koji ne moramo nikom ništa dokazivati nismo nužno takvi, pa čak i ne nosimo nužno šešir, ali znate kako je s gradskom djecom, budu ekscentrična i kojekakva. Držmo se sheme.

Ako mislite da pretjerujem i da Ante ipak piše iz iskrenih humanističkih uvjerenja a ne da bi se dodvorio svom Meceni, odnosno da njegova uvjerenja nisu tek puki pokušaj socijalizacije i nadvladavanja kompleksa zbog vlastitog poriijekla, pogledajte samo kolumnu koja me je potakla da se Ante uopće dohvatim, one prošlotjedne naslovljene "Evo zašto Čačić mora ostati u vladi": trijumf je to ulizivačkog novinarstva najgore vrste, prljavi posao koji je u konačnici ipak morao odraditi Vlaj, a ne netko od respektabilnijih članova EPH-ove prve proleterske poput sarajlije Jergovića ili beogradskog splićanina Dežulovića. Jer, ipak se on zove Ante a ne Boris ili Predrag, pa je i u redu da odradi šporki dio posla.

Ono što je posebno odvratno u toj kolumni je Antin vapaj: "Gnušam se hajki i nepogrešivo znam da, kad god se rulja oko nečega tako raspali, to mora biti pogrešno. A dijelom sam, opet, sasvim objektivan". Netko tko piše za Jutarnji list se gnuša - hajki!!! Novinar Jutarnjeg, medija koji je vodio neviđenu medijsku hajku protiv Bandića pred predsjedničke izbore, koji je vodio hajku protiv HDZ-a pred zadnje parlamentarne izbore, koji sustavno vodi hajku protiv Hercegovaca, protiv branitelja. koji sustavno vodi hajku protiv crkve manipulacijama i izvrtanjem činjenica? Lista koji je stvorio dojam da u Hrvatskoj postoji pola milijuna braniteljskih mirovina, milijun lažnih birača, jedno sto tisuća ustaških ratnih zločinaca, koji bar jednom godišnje na dan Oluje objavi feljton o Aleksandri Zec ali nikad o Rosemary Ševo ili nekom od 402 djeteta ubijena u DR, se grozi hajki?

Netko tko radi za medij koji postoji da bi provodio hajke, da bi difamirao nepoćudne biznismene, političare, crkvu, katolike, klerofašiste, desnicu, hadeze, hrvatske branitelje i da bi promovirao jugoslavenstvo i pokojnog jugoslavenskog diktatora kao vid hajke na "fašiste"? Koji postoji da bi promovirao malograđanštinu koja je sama po sebi oblik hajke? Medija koji između bezbrojnih obješenih sisa i drkadžijskih galerija za proćelave jadnike koj se ne usude otići do Zrća objavljuje slike bogataških stanova i dizajnerskog namještaja za službenice sa šaltera koje si to nikad neće moći priuštiti? Koji objavljuje razne fancy recepte za gratinirani grumbls i slična jela - te utlimativne simbole malograđanštine - koje će domaćice zavidno čitati mješajući doma ćušpajz? Ante, kog ti zajebavaš? Čitatelje novina koje izigravaju moralni autoritet, a svi od glavnog urednika do gazde Pavića su upleteni u mutna financijska posla, uključujući aferu Spice: Pavić je dugo bio pod istragom Uskoka, ali se izvukao, vjerojatno i zbog mogućnosti da u svojim novinama uništi mnoge druge, uključujuči Bajića.

Ne, pravi razlog nastanka tog teksta nije taj što se Tomić "grozi hajki". Pravi razlog je samo i jedino taj što mali Mecena Pavić treba uz pomoć Čačića preuzeti tiskaru Vjesnika, koja u vlasništvu ima velik broj iznimno vrijednih nekretnina, po receptu na lešinarske privatizacije propalih socijalističkih firmi iz devedesetih.

"Bez toga Čačića, narode, mi danas ne bismo imali autocestu i ja ga se, kraj svih njegovih odvratnih osobina, sa zahvalnošću sjetim makar jednom dok sto pedeset kilometara na uru putujem šesterotračnom prometnicom prema glavnom gradu ili iz njega", piše u toj kolumni. Na sličan tekst u kom je Miljenko Jergović branio Čačića, sofistički, s posve suprotnim argumentima od onih kojima je napadao Horvatinčića za istu stvar, sam se osvrnuo dosta davno i tada sam mislio da je teško nadići bizantinsku muljažu i neprincipijelnost Jergovića. Možda ju Ante i nije nadišao, ali je napisao još odvratniji ulizivački tekst, na čemu mu svaka čast. Tekst je na razini hvalospjeva Drugu Titu, bez kog ne bismo imali ni ceste ni pruge ni stanove ni aute... kao što većinu toga nismo ni imali. Za razliku od onih koji nisu imali najvećeg sina nego demokraciju.

Bez Čačića ne bismo imali cestu "bolju od nas samih", kaže lažljivi Vlaj Tomić, iako zna dobro da je taj Čačić ismijavao tunel Sveti Rok govoreći da će Francek tam napravit najveće uzgajalište šampinjona u Europi. Tek kad je cesta bila pri kraju došao je Čačić, a i to samo jer je shvatio da se na auto cestama može zaraditi. Auto cesta prema Varaždinu, koja je u najvećoj mjeri njegova "zasluga", sagrađena je bez da je u nju ugrađena jedna šipka domaćeg željeza, i unatoč ravničarskoj konfiguraciji taj auto put je bio osjetno skuplji od svih ostalih u RH. Pa ipak, Tomić, braneći Čačića, kaže: "Narode, mi danas ne bismo imali autocestu i ja ga se, kraj svih njegovih odvratnih osobina, sa zahvalnošću sjetim makar jednom dok sto pedeset kilometara na uru putujem šesterotračnom prometnicom prema glavnom gradu ili iz njega. Za tu široku sivu vrpcu asfalta, što divno vijuga ličkim dolinama, probija planine i premošćuje kraške provalije, najvećim dijelom moramo biti zahvalni upravo tome neotesanom egomanijaku. Nesnosni napuhanac odvažio se na veličanstven građevinski pothvat u koji prije dvanaest godina nitko nije vjerovao, a koji je našu zemlju naposljetku učinio neizmjerno ljepšim, ugodnijim i civiliziranijim mjestom."

A ne, Ante moj. Čačić je dio iste one mafije koja je od sedamdesetih na dalje blokirala gradnju te ceste, koja ju je proglasila "nacioanlističkom". Ne da nije istina da ne bismo imali cestu da nije Čačića, nego je istina da bismo još prije pola stoljeća imali tu cestu da nije bilo raznih Čačića i njihovog najvećeg sina.

A što se tvog divljenja radišnosti i kompetentnosti Čačića, ako je taj "neotesanac", što je blag izraz za čovjeka za kojim se vuku repovi kriminalnih afera vrijednih milijarde, najbolje što imamo, ako ovisimo o genijalnosti (nepostojećoj) jednog čovjeka da nas izvuče iz krize, onda bolje da se odmah kolektivno ubijemo. Uređene, civilizirane zemlje, imaju sistem koji funkcionira, institucije, a ex-komunističke tranzicijske vukojebine imaju Čačiće.

I ne, Ante, nije baš istina da nas "neće upropastiti arogancija sposobnih" i da će nas "zakopati populizam neznalica i mediokriteta".

Koliko god da je sporna prva rečenica, jer time možemo pravdati Sanadera i smjesta pustiti iz zatvora Merčepa, možemo sve "sposobne i arogantne" kojih su puni zatvori odmah osloboditi, gora je ona druga. Zakopat će nas populistički mediokriteti u koje spadaš i ti, to svakako, ali najviše će nas zakopati kmetovi i poslušnici, mali iskompleksirani zavidni Hrvati bez kičme i svojeg "ja" kojima je životni doseg imati zlatnu dugmad na sobarskoj uniformi, odnsono šešir na novinarskoj glavi, kako bi mogli suseljane nazivati indolentnim mužekima ili, u Antinom slučaju, dinarskim muškarčinama. Mali kmetovi koji će uvijek prodati druge svoje sunarodnjake nekom Meceni Bodi iz Njemačke, kao što su uradili bezbroj puta u povijesti i sveli Hrvatsku na ono što je bila do devedesete, okupiranu zemlju bez ičeg svojeg.

Neće nas glave doći veliki Hrvati i "Hrvatine" koje voliš ismijavati, nego mali Hrvati, oni koji se u svojoj koži osjećaju malenima unatoč visini i centimetrima, pa i unatoč nedvojbenom spisateljskom talentu koji cijenim, i koji će se uvijek diviti Srbima zbog njihove osobine da se postave u stilu "jesmo mi govna al ko vas jebe" a istovremeno puziti pred svakim bahatim Čačićem, snobom Butkovićem, ili švapskim manipulatorom Bodom Hombachom i iživljavati se nad svojim seljacima da bi se dokazao onima kojima bi htio biti ravan. Ja mu, kao nije sad bitno koja generacija Zagrepčana, mogu samo poručiti da će za mene uvijek ostati samo Vlaj iz Prološca. Ne zato jer sam urbani šovinist koji mrzi Vlaje i Hercegovce: nego zato jer da bih nekog cijenio, taj netko mora prije svega hodati uspravno i držati do sebe i svojih. Kompleksaše nitko ne voli.

M. Holjevac / Fizzit.net