Hrvatske će biti dok bude i Hrvata, ako Francuzi mogu imati sad već Petu po redu Republiku, mogli bi i mi krenuti ispočetka sa Drugom Republikom. Naravno da ne možemo, jer funkcioniramo u ograničenim EU uvjetima i još dugo ćemo grcati u dugovima.

Kukuriku koalicija je sa svojim pompoznim Planom 21 došla na vlast krajem 2011. godine. Čim su stupili na vlast koristili su retoriku otprije poznatu hrvatskom narodu. Zaboravili su na predizborne bajke koje su pričali po skupovima i krenuli sa preventivnim opravdanjima eventualnog neuspjeha kojeg su temelji na krivici prethodne vlade. Objasnili su nam da su nas oni prije upropastili, ali da spas dolazi. Narod se poveselio i osjetila se neka bolja vibra koja je nažalost bila utemeljena na obmani. Kao i prethodnici i Kukurikavci su zatražili prvih 100 dana da konsolidiraju redove i uvide u kakvom stanju su zatekli državu. Kao da nisu već podijelili fotelje i i prvog dana objasnili u kakvom je stanju država ? No, narod lakovjeran kao i inače im je rado da tih 100 dana mira.

Ta koalicija spasa je svoj dolazak na vlast platila preko 14 milijuna kuna, ali sa izbornim kampanjama se nikad ne znaju pravi troškovi pa samo možemo nagađati koliko se stvarni iznos razlikuje od ovog službeno objavljenoga. Koalicija spasa se ubrzo pretvorila u savez SDP-a sa Čačićem, s vremenom su svi skupa, a i mi s njima, postali taoci ponašanja tog čelnika HNS-a. Od silnih obećanja i reformi se ništa nije dogodilo, investicijska politika potpredsjednika te vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića iz današnje perspektive zvuči kao loša šala. Spominjanih sto dana mira je odavno prošlo, nakon tih sto dana sami su sebi iznijeli neuvjerljive pohvale, pa je tako Milanka Opačić hvalila sačuvani kreditni rejting države i smanjenje proračuna kao najveće uspjehe. Sama činjenica da ministrica socijalne politike i mladih priča o gospodarstvu je tragična, tužno je i to da je kreditni rejting sačuvan odlukom nekih viših instanca koje su uvidjele da nam se još toga ima za uzeti, dok je smanjenje proračuna također provedba naputka više instance tj. EU.

Država svoje građane koristi kao izvor financija za spas iz krize

Nakon tih famoznih 100 dana, Vlada se više ni ne opravdava za svoje loše postupke, Čačić sve više galami, a novinarstvo nije ni upola kritično kao prema Kosoričinoj vladi. Sjetimo se samo Jadrankinog ''harača'' od 1 %, dok čitav niz nameta od nove Vlade se gleda kao nužna mjera spasa. Nitko se neće zapitati, zašto narod spašava državu. Zašto narod mora plaćati greške koje nije skrivio? Da li država pomaže građanima kad se prezaduže ? Pa tako smo u situaciji da država svojim građanima ne daje ništa, nego ih koristi kao izvor financija za spas iz krize. Hrvatske će biti dok bude i Hrvata, ako Francuzi mogu imati sad već Petu po redu Republiku, mogli bi i mi krenuti ispočetka sa Drugom Republikom. Naravno da ne možemo, jer funkcioniramo u ograničenim EU uvjetima i još dugo ćemo grcati u dugovima. Vlast SDP-a je nesposobna, a nažalost i vlast koja će ju naslijediti će biti jednako nesposobna.

Posebno je bijedno gledati kako Čačić pomiče rokove za ''investicijski preporod''. U veljači je izjavio da je rok rujan ili on neće više biti u vladi. Kada je Linić u travnju zatražio pomake već za lipanj, Čačić je u srpnju pomaknuo svoj rok za kraj ožujka 2013. godine. Nije teško pretpostaviti da će usljediti dodatna pomicanja rokova. No i bolje da se ništa od tih velikih investicija ne desi jer je Čačičev plan sve te sulude projekte financirati novim kreditnim zaduženjima i osigurati nove poslove svom posrnulom građevinskom lobiju. Primjer jedne kapitalne Čačićeve investicije je i projekt Zagreb na Savi, koji uključuje brane, hidrocentrale, nove ceste, pa čak i novu zgradu Vlade na Savi u kojoj bi bila smještena sva ministarstva. Procjenjuje se da bi za to trebalo deset godina i preko milijardu eura. Problem je što mi nemamo te novce i godine za čekanje. Drugi je problem sama činjenica da su sve te kapitalne investicije plagijati izvučeni iz prošlosti. Sve HEP-ove ''nove'' elektrane su još ekonomski neisplative Jugo-ideje, koncept jedinstvene zgrade Vlade na Savi je ideja Valentićeve vlade, itd.

Gorući problem nisu gay brakovi, zakon o MPO, ustanak u Srbu, ni Bleiburg ni Jasenovac...

Suludo je da se sve te investicije, bez kojih nema rasta BDP-a, temelje na građevini i betonizaciji. To je zastario koncept propalog građevinskog poduzetnika. Takvi projekti mogu na određeno vrijeme zaposliti određene tvrtke sa određenim bojem ljudi, takvi projekti mogu donijeti nova zaduživanja i ne mogu stvoriti novi kapital, takvi projekti ne otvaraju nova radna mjesta. Druga je strateška greška Vlade da je bahato sve investicijske planove predala u ruke Čačiću i njegovim novoosnovanim Agencijama. To je kukavička politika premijera Milanovića, koji će za sav neuspjeh kriviti jednog čovjeka, ali ne treba zaboraviti da je on tog čovjeka postavio na tu poziciju i dao mu tu moć, tako da je svaki Čačićev neuspjeh i neuspjeh kompletne Vlade premijera Milanovića.

HEP je državna tvrtka i jedna od onih koji trebaju pridonijeti investicijskom zamahu, a isti taj HEP posluje s gubitcima, ove godine mu je Vlada odobrila novih 400 milijuna kuna i sve to, uz dodatno povećanje cijene struje za 20 %. To je naša pokretačka snaga, sa previše zaposlenih, sa političkih uhljebljenicima poput Rade Buljubašića i sa ogromnim dugovima. Ove godine država treba 8 milijardi kuna više nego 2011. godine da bi se održala minorna stopa rasta, a već je sada izvjesno da tu priču možemo zaboraviti.

Vlada Republike Hrvatske sav teret gospodarskog oporavka temelji na pokretanju investicijskog ciklusa države i njenih javnih poduzeća, a pri tome govore samo o dva sektora - energetici i prometu. Iste te državne tvrtke su Čačiću obećale sve što je htio čuti pa su za provođenje tih bajkovitih investicija povećale cijene, jer od zaduženosti, nemaju prostora u svojim sredstvima za neka ulaganja. Tako je poskupila struja da HEP može investirati, isto je i HAC poskupio cestarine da može investirati u nove ceste. Druge državne tvrtke grcaju u takvim dugovima da ih ni poskupljenja ni novčane injekcije ne mogu spasiti, a o njihovim investicijama je bespredmetno razgovarati.

Najavljena privatiziranja CO-a, HPB-a i Petrokemije su samo još jedan suludi potez očajnika. Kad pričamo o politici Vlade u minulih više od pola godine, važno je u prvi plan gurati probleme gospodarstva, broj nezaposlenih, posrnuli obrazovni sustav, zastario mirovinski sustav, probleme zdravstvenog sustava, neriješena granična pitanja… Gorući problem našeg društva nisu gay brakovi, nije zakon o MPO, nije ustanak u Srbu, nije ni Bleiburg ni Jasenovac. Problem su gladni ljudi ove napaćene zemlje, koji zaslužuju bolje. Važno je vraćati fokus na stvarnu problematiku, jer je poznato da državnici razmišljaju o nadolazećim generacijama, a političari o sljedećim izborima. Hrvatsku su takvi politički pogledi dotukli, i nikako ju ne mogu sada spasiti. Gospodarska kriza je posljedica političke krize, a kada smognemo snage obračunati se sa političkom krizom, sa onom gospodarskom ćemo lako.

Željko Jurjević - Dnevno.hr