Smrt u garaži

Prije 29 godina u garaži jedne brvnare pronađen je ubijeni jugoslavenski emigrant Stjepan Đureković. Njegovi krvnici, dobro poznati sudbenim vlastima, još uvijek mirno žive u Hrvatskoj.

München – Kad je Stjepan Đureković pronađen, bio je mrtav više sati, 57-godišnjak je ležao sklupčan na podu garaže u planinskoj brvnari u Gornjoj Bavarskoj. Imao je prostrijelne rane na desnoj šaci, objema rukama i leđima, u bedrima mu je zaostao metak, a glava mu je bila razbijena jakim udarcem. Istražitelji su zabilježili vrijeme smrti, 28. srpnja 1983. godine. Ta je subota bila točno prije 29 godina. U međuvremenu je jedan Hrvat u vezi slučaja Đureković osuđen od strane bavarskog pravosuđa, no za pravim ubojicama i poticateljima zločina njemački istražitelji još uvijek tragaju, premda im je djelomično čak i poznato mjesto njihovog stanovanja. Činjenica da su oni još na slobodi baca ružnu sjenu na predstojeće pristupanje Hrvatske Europskoj Uniji.

Svjedok se sam dao u potragu i oteo navodnog ubojicu.

Za Đurekovićeva života, Hrvatska je bila savezna jugoslavenska republika, a on je bio menadžer u državnoj naftnoj kompaniji INA-i. U slobodno je vrijeme pisao rukopise izazivačkih naslova poput „Komunizam, obična prijevara“, što je u komunističkom jugoslavenskom okruženju značilo izdaju. Đureković je morao biti ušutkan; ali bio je ispred svog protivnika. Tijekom travnja 1982. godine odletio je preko Austrije za München. Glavni je grad Bavarske s okolnim mjestima tada bio dom bezbrojnim prognanim Hrvatima. Đureković je mislio da je tu našao sigurnost od jugoslavenske obavještajne službe, no, bio je u zabludi koju je 15 mjeseci kasnije platio životom. Usmrćen je s više metaka ispaljenih iz dva pištolja marki Češka i Beretka, nakon čega su ga njegove ubojice, vjerojatno mačetama, izudarale po glavi „kako bi bili sigurni da je mrtav“, kako je zapisano u službenom izvješću. Kao uzroci smrti navedeni su „središnja cerebralna paraliza i unutarnje krvarenje“, od kojih je Đureković preminuo u roku od nekoliko minuta.

Prema izvješću istražitelja u Saveznoj Republici Njemačkoj, u razdoblju od 1977. do 1989. godine ubijeno je najmanje 22 hrvatskih emigranata. Većina njihovih ubojica do danas nije pronađena, a mnogi od njih i dalje neometano žive u državama nasljednicama bivših jugoslavenskih socijalističkih republika. U slučaju Đureković, jedino je na doživotnu kaznu zatvora tijekom srpnja 2008. godine osuđen hrvatski emigrant, Krunoslav P., koji je trebao pomagačima pribaviti ključeve garaže brvnare u kojoj je Đureković kasnije ubijen. Ubojice su iznenadile 57.-godišnjaka kada je htio u obnovljenoj prostoriji tiskare kopirati članak u kojem se kritizirala komunistička vlast.

Presuda 6. kaznenog odjela Suda u Münchenu na 118 stranica daje rijetki uvid u zamračeno spletkarenje jugoslavenskih obavještajnih službi u Njemačkoj, kao i u to kako je „Vijeće za obranu ustavnog poretka“ jugoslavenske savezne republike Hrvatske 14. prosinca 1982. godine dogovorilo Đurekovićevu likvidaciju. Prema kasnijoj naredbi odjeljenja II (Odjeljenje za borbu protiv neprijateljske emigracije) Službe državne sigurnosti u Beogradu „službeno potvrđeno“, oružje kojim je počinjeno ubojstvo stiglo je preko vladinih ili kvazivladinih službi do Münchena.

Ime koje se u spisima stalno povezuje sa slučajem Đuraković je Vinko Sindičić, skraćeno: Si. Njegove su izjave „posebno vrijedne i autentične“. Sindičić je bio djelatnik hrvatske obavještajne službe koji se pod tajnim imenom „Mišo“ trebao infiltrirati u emigrantsku scenu u cilju skupljanja informacija. Osoba koju se dovodi u vezu s više ubojstava. Za pokušaj ubojstva jednog hrvatskog emigranta, na škotskom je sudu potkraj osamdesetih osuđen na 15 godina zatvora. Nakon što je 2007. godine Sindičić pušten iz pritvora, okrenuo se kölnskom Saveznom uredu za zaštitu Ustava. On je osoba koja ima informacije, važne informacije i za slučaj Đureković. Istražitelji su se pitali, što im taj misteriozni čovjek, koji tečno govori njemački, ima za reći. Tijekom nekoliko dana tadašnji je 64-godišnjak pričao o „osjetljivoj operaciji“ koju je u inozemstvu obavljao za hrvatsku obavještajnu službu, bio je i u Škotskoj, samo što u to vrijeme nije bio tamo zatvoren. Ali, iznad svega, Sindičić je o slučaju Đureković jasno ukazao na to tko su bili agenti, tko počinitelji, a naročito, tko je bio u pozadini naredbe – određeni Josip Perković, šef odjela za „borbu protiv neprijateljske emigracije“ hrvatske službe sigurnosti, i njegov šef, čovjek imenom Zdravko Mustać. Za obojicom postoji i danas važeća međunarodna tjeralica raspisana od strane državnog tužitelja. Za informaciju o njima ponuđena je i nagrada od 5 000 eura.

Za bivšeg djelatnika službe sigurnosti, Sindičića, potraga za Đurekovićevim ubojicama bila je zadaća. Ljudi koji su ga poznavali mislili su da si time želi ponovno obnoviti reputaciju. Ako bi dokazao da govori istinu, možda bi mu se i povjerovalo da s ubojstvom hrvatskog emigranta u Škotskoj, za što je bio optužen, nema ništa.

Prema jednom “Spiegelovom” izvješću, s više strana potvrđenom, Sindičić je u Švedskoj pratio navodnog Đurekovićevog ubojicu kojeg je na kraju i oteo, pa ga je u Njemačkoj na autocesti A 9, na odmorištu Holledau, nakon što je prvotno obavijestio policiju, pustio na slobodu. Istražitelji su slavili ulov navodnog ubojice, ali ništa nisu izjavili o okolnostima uhićenja. Žrtva otmice je nedugo potom oslobođen zbog manjkavosti dokaza, a Sindičić je uz isključenje javnosti zbog otmice osuđen na uvjetnu kaznu. Od tada Sindičić nestaje sa scene i navodno živi u hrvatskom lučkom gradu Rijeci. Za „Süddeutsche Zeitung“ nije davao izjave do petka, kontakt preko njegova dva sina koji žive u Njemačkoj također nije uspio.

agentsku scenu bivše Jugoslavije izvještava, Sindičić je pod jakim pritiskom od ljudi poput Josipa Perkovića, koji prema policiji ima prebivalište u Zagrebu ili hrvatskom odmorištu Klenovici, Zdravku Mustaću, i jednog čovjeka imenom Ivan Lasić. Oni su među najtraženijim ljudima Savezne Republike Njemačke, njihove su adrese poznate, a njihova se imena nalaze na tjeralici bavarskog Nacionalnog ureda kriminalističke policije. Poslano je više zahtjeva za pomoć Republici Hrvatskoj. Međutim, u ovom slučaju hrvatskoj državi izručenje ne predstavlja princip djelovanja. Njemački su istražitelji polagali nade u promjenu mišljenja hrvatskih vlasti, dok su u Hrvatskoj, prema izvješću magazina “Focus” uništeni svi inkriminirajući dokumenti. „Sve su jednostavno bacili u peć“, citat je jednog münchenskog istražitelja.

Njemačke su vlasti imale dobro sredstvo prisile, Hrvatska 2013. ulazi u EU. Tijekom pristupnih pregovora pitanje vladavine prava odigralo je veliku ulogu, navodno i po pitanju slučaja Đureković. Međutim, Ugovor o pristupanju potpisan je u prosincu 2011. godine. Za Hrvatsku je dokument potpisao predsjednik Ivo Josipović, čovjek čiji se savjetnik za nacionalnu sigurnost zove Saša Perković, sin Josipa Perkovića, čovjeka koji je navodno izdao nalog za ubojstvo Stjepana Đurekovića.

Objavljeno u “Süddeutsche Zeitungu”, subota/nedjelja 28./29. srpnja 2012.

Zvonimir Despot blog