Zadnji komentari

Zvonimir R. Došen: Dokle će hrvatski narod dozvoliti potomcima komunističkih krvnika da mu u otvorene rane trljaju sol? ( 2. dio )

Pin It

Ovo je slika oficira Titinih “elitnih proleterskih brigada” 

“…Poslie toga mi smo premješteni u Varaždin gdje smo razpoređeni u 12. Brigadu 12. Armije Jugoslavenske vojske. Naš zadatak je bio pratiti kolonu zarobljenika u Virje.

Tu nas je zamienila 16. Krajiška brigada većinom sastavljena od Srba. U mojoj jedinici je također bilo vrlo malo Hrvata. Većina Dvanaeste bila je sastavljena od Srba, premda je u njoj bilo i nešto Mađara i Slovaka. Za vrieme ove dužnosti pratnje zarobljenika opet sam vidio kako partizani ubijaju zarobljenike koji su pokušali piti vodu, koju su im donosili seljaci iz okolice Virja. Partizanski su stražari pucali i u seljačke žene koje su zarobljenicima pokušale dobacivati komadiće kruha, trešnje i drugo voće. Jedan partizanski vodnik nožem usmrtio zarobljenika koji se sagnuo da uhvati dobačeni komadić kruha. Njegov prijatelj, ili možda brat, koji je bio do njega, bacio se na krvnika, srušio ga na zemlju oteo mu nož i njime ga usmrtio. 

Drugi partizani su otvorili vatru i na mjestu ubili hrabroga čovjeka. Onda su za osvetu iz kolone izveli i strieljali još 30 zarobljenika. Kad nas je na jednoj širokoj ledini kod Virja zamienila 16. Krajiška odmah su strieljali još velik broj zarobljenika iz kolone.

Poslie ove “pratnje” poslani smo u Vojvodinu na dva mjeseca odmora. Odatle sam u siječnju 1946. poslan u Osijek. Ovdje sam, kod topničke vojarne, našao neke njemačke zarobljenike koji su bili zatvoreni u konjskim štalama. Oni praktički nisu dobivali ništa za jesti pa su mnogi od njih malaksali i padali na poslu koji su bili prisiljeni raditi.

Ovi jadnici su bili užasno mučeni i na druge načine. Po noći im nije bilo dozvoljeno izaći iz štala vršiti nuždu pa su to, naravno, morali činiti tamo gdje su ležali. Onda su ih Titini heroji ujutro prisiljavali da to moraju jesti. Svaki koji je odbio bio je na mjestu srieljan.

Među ovim jadnicima prepoznao sam i svog prijatelja Tonija Vilgera, koji je za vrieme rata radio u jednoj pekarnici u blizini moga mjesta. One koji su preživjeli ovaj pakao kasnije su nekuda odveli. Nama su rekli da su ih poslali u Njemačku.

Bio sam također svjedokom premještanja koncentracijskog logora iz Tenjskog Antunovca u Tenju. U njemu su bile samo žene, djeca i starci, uglavnom Hrvati.

Svi koji za vrieme premještanja nisu zbog bolesti ili iznemoglosti mogli hodati ostavljeni su u Antunovcu gdje su odmah svi pobijeni i bačeni u svinjske staje.

Kada su svi koji su mogli hodati postrojeni u kolonu ja sam bio određen za jednoga od pratitelja. Samo što je ova tužna procesija pošla iz Antunovca jedan starac je pao na zemlju. Kad sam mu prišao on me je počeo moliti da ga ubijem i skončam njegove patnje. Podigao sam ga sa zemlje, ali samo poslie nekoliko koraka on je opet pao. 

Na nesreću, vidjevši da ja starcu opet pokušavam pomoći, komandant logora, koji je jašio na konju, dojuri i izdere se na mene: “Šta čekaš? Ubij ga!”

Nije potrebno naglašavati da, bez obzira na posljedice, ja nisam htio niti pomisliti da bih jadnoga  straca ubio. Kada je komandant vidio da ja ne ću izvršiti njegovu zapovied on je pozvao četvoricu partizana koji su stajali kod ulaza u logor i naredio im da iznemoglog osamdesetgodišnjaka uzmu i bace u svinjske staje s onima koji su već bili likvidirani.

Poslie ovoga incidenta nisam vidio da je itko drugi iz ove grupe ubijen. Međutim, ove žene, djeca i starci su maltretirani na najbrutalnije načine. Naprimjer, njih su prisiljavali da prelaze preko zaleđenih kanala i potoka. Pod njima bi se led prolomio i mnogi od ovih jadnih zarobljenika su do pasa propadali u studenu vodu. Zima 1945. - 1946. bila je vrlo hladna i dršćući nesretnici su se teturajući u svojoj zaleđenoj odjeći doslovno smrzavali u hodu. Tempo marša bio je brz i mlađe žene su morale vući iznemogle starije ljude i žene 15 kilometara dugim putem do Tenje.

Poslie ovoga nemilog iskustva poslan sam u Vinkovce gdje gledao kako na sajmištu pred masom svjetine vješaju Totha, vinkovačkog gradonačelnika za vrieme Nezavisne Države Hrvatske.

Dok su mnoge žene koje su ga znale ili kojima je pomagao za vrieme rata plakale komunisti i njihovi simpatizeri su oko vješala igrali kolo.

Transkript ove izjave mi je pročitan i potvrđujem da je sve u njemu točno onako kako sam izjavio.  Spreman sam pred međunarodnom komisijom pod prisegom svjedočiti točnost svega što sam ovdje izjavio. Do te prilike, želim da se u javnosti ne objavi moje ime pošto u Hrvatskoj imam rodbinu i prijatelje koji bi mogli biti kažnjeni zbog moje izjave.”

 22. kolovoza 1962.  L. Z.

Drugo svjedočanstvo

U Hrvatske Oružane Snage pristupio sam u veljači 1942. i ostao u njima sve do konca rata, braneći Hrvatsku od Tite i njegovih koljača. Kad je u prvome tjednu 1945. počelo povlačenje naše vojske iz Domovine stigao sam sve do Dravograda u Sloveniji gdje smo bili zarobljeni od partizanske Pedesetšeste banatske brigade. Ova formacije bila je uglavnom sastavljena od srbskih stanovnika ove nekadašnje mađarske provincije poznate kao Temišvarski banat, ( na mađarskom Temesvari Bansag  ). 

Zapovjednik ove brigade bio je jedan naš bivši dopukovnik. Još 1944. on je zapoviedao i predavao u našoj vojnoj obkoparskoj (inženjerijskoj) školi u Kamenici u Sriemu. Kad je vidio kuda vjetar pobjede puše on je prebjegao k partizanima.

Mnogi hrvatski zarobljenici koji su se željeli predati Britancima bili su od njih, nešto silom, nešto na prievaru, razoružani vraćeni u Dravograd. Tu su ih partizani lišili njihove odjeće i dali im svoje poderane, zamazane i ušljive krpetine. 

Jedna grupa zarobljenika odvedena je prema Mariboru. Ja sam bio u drugoj koloni, koja je nastavila prema Celju. Na putu prema ovom gradu partizani su ubijali sve koji nisu mogli hodati ili iz bilo kojih razloga zaostajali iz kolone.

Iz Celja smo pošli prema Zidanom Mostu gdje su nas slovenski milicajci čekali s kolcima koje su rabili gdje god bi stigli.

Ja sam završio u logoru u Krškom. Tu je bilo oko 10.000 hrvatskih ratnih zarobljenika koji su strieljani u grupama od 500 ljudi. U blizini logora bio je tunel. Čitavi prostor oko njega bio je miniran. Kada bi pojedine grupe gonili u šumu partizani su se izživljavali aktiviranjem mina pod njihovim nogama.

Masakre u Krškom izvršio je 2. bataljun 7. brigade 10. Krajiške divizije. Zapovjednik bataljuna bio je major Rade Brkić, Srbin. Jedan od komesara čete, nadporučnik Milenko Đunić, osobno je ubio više od 300 zarobljenika. Ovaj krvnik bio je iz Majkić Japre kod Banja Luke.

Koliko sam sam vidio i čuo dok sam bio u logoru mogu prosuditi da je u Krškom poklano 8.000 zarobljenika.  I jasam poveden u šumu na strieljanje, ali jedan partizan, Hrvat iz Slavonije, mi je pomogao pobjeći. Kako nisam imao ništa za jesti, a nisam poznao ni ovaj kraj, nisam znao što učiniti s ovom mojom slobodom. Na koncu sam se uključiou jednu grupu domobrana koje su gonili u Vrapče. Tu smo bili stavljeni u logor, a onda iduću večer zbijeni u vagone teretnog vlaka i došli u Križevce gdje smo stjerani u logor na sajmištu. Hrvatsko stanovništvo ovoga hrvatskoga mjesta nam je dobacivalo hranu i to nas je činilo malo veselijim. Partizani su to pokušavali spriečiti, ali jedan dio naroda se oko njih okupio i blokirao dok su nam drugi davali hranu.

Poslie ovoga dobrodošloga incidenta potjerani smo na marš prema Bjelovaru. Ja sam obolio i nisam mogao hodati brzinom kojom je išla kolona. Partizani su obično strieljali svakoga tko bi zaostao iza kolone, ali spasili su me neki partizani koji su pri koncu rata iz naše vojske prešli na njihovu stranu  tako što su me stavili na vlak za Viroviticu. U Virovitici su nas partizani dobro izprebijali raznim toljagama poslie čega smo poslani u Daruvar odakle sam s ostatkom moje kolone morao pješačiti u Požegu.

Od Virovitice do logora u Požegi pratile su nas neke jedinice 10. Krajiške divizije.  Na ovom putu nisu činili masovna ubojstva ali su ustrielili svakoga tko bi u grabama pokraj puta pokušao piti vodu. 

Uz to, mnogi zarobljenici su putem umirali od gladi i iznemoglosti.

U logoru u Požegi bilo je 30.000 ljudi. Tu smo ostali do 17. srpnja.  Tu sam gledao kako ljudi svaki dan umiru od gladi. Za vrieme moga boravka u logoru ubijeno je 500 Hrvata. To su većinom bili Dalmatinci i Bosanci, koji su ubijeni poslie što su bili “prepoznati”. Neke od nas mlađih koje nisu pobili unovačili su u njihovu vojsku. Na 17. srpnja ja sam uključen u izvidničku četu koja je bila pripojena komandi 7. Krajiške brigade. Moj zapovjednik bio je neki Rađan, a komesar Rade Brkljac. 

Na 13. ožujka 1946. prebačen sam u 1. proletersku diviziju, koja je bila dio 4. armije. Stavljen sam u 3. bataljun 1. brigade koji je bio stacioniran u Materiji u Istri, odakle smo premješteni u Razdrto kod Donje Vasi. Iz Donje Vasi uspio sam pobjeći u Italiju. Bio sam postavljen na stražu kod same granice i kad me je došao zamijeniti jedan drugi vojnik ja sam jednostavno prešao na talijansku stranu.”

Podpis: U. D.

Fermo, Italija, 22. travnja 1947.

Većina onih koji su nekako preživjeli ovu najveću golgotu u poviesti hrvatskoga naroda u svojim svjedočanstvima opisuju divljačko izživljavane vlaškog pravoslavnog pučantva nad od gladi, žeđe i izcrpljenosti skapavajućim hrvatskim vojnicima. Kad god bi prolazili kroz neko vlaško selo seljaci su ih dočekivali i masovno ubijali kolcima, sjekirama, vilama, motikama i svime što im je bilo pri ruci.

U Tim divljačkim orgijanjima najviše su se izticale bijesne Vlahinje vičući: “Ovaj je ubio moga Stojana!” “Ovaj je ubio moga Stevana…!”

A kad god bi ove bezkrajne kolone mučenika prolazile kroz hrvatska naselja narod im je, koliko god je mogao, pokušavao dati hrane i vode stavljajući u smrtnu opasnost svoj vlastiti život. 

Kako znamo, ni jedan od tih jugokomunističkih i vlaških zločinaca nije za te grozne zločine nad nevinim ljudima bio osuđen. Nu nadam se da će im na koncu ipak biti suđeno na suđenju kojemu nitko ne može izbjeći. To suđenje opisano je u Evanđelju po sv. Mateju 25:31-46, gdje stoji: 

“Kada Sin Čovječji dođe u slavi sa svim svojim anđelima, sjesti će na priestolje svoje slave. Tada će se svi narodi okupiti pred njime, a On će, kao što pastir odvaja ovce od koza, pravednike postaviti sebi sdesna, a ostale s lieve strane. Tada će kralj reći onima koji mu budu sdesna: “Vi koje je otac blagoslovio, dođite primiti u baštinu kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svieta! Jer ste me nahranili kad sam bio gladan, napojili kad sam bio žedan, primili ste me kad sam bio tuđinac i obukli kad sam bio gol; posjećivali ste me dok sam bio bolestan i u zatvoru!” Pravednici će tada upitati: “Gospodine, kada smo Te vidjeli gladna i nahranili? Kada smo Te vidjeli žedna i napojili? Kada smo Ti pružili dobrodošlicu kao tuđincu i gola Te obukli? Kada smo Te posjetili bolesna ili u tamnici?” A kralj će im odgovoriti: “Zaista vam kažem, sve što ste učinili jednomu od moje najmanje braće, meni ste učinili!” Zatim će reći onima s lieva: “Odlazite od mene, prokleti u vječni oganj pripravljen za đavla i njegove anđele…!”

Jedino čemu se možemo nadati jest da su prokleti zlotvori koji više nisu na ovome svietu završili u vječnome ognju koje im je pripravio onaj kome su služili. A, ako ne želimo da nas nestane, njihovim potomcima, posebno onim otrovnim kurvetinama i droljama poput one koja na masovnim grobnicama hrvatskih mučenika kod Siska slavi njihove krvnike i onima koje po ulicama i trgovima Zagreba, kao nekada njihove zaražene ušljive bake partizanke, vrište i bubnjaju kako bi omele ljude koji na javnim mjestima mole krunicu, treba pomoći da čim prije pođu svojim predcima u carstvo Nečastivog.

Zato, onima koji mole krunicu na Jelačićevom trgu i drugim mjestima, savjetujem da će nihova molitva biti puno uspješnija ako idući put svaki od njih uz krunicu ponese i dobar glogov kolac. 

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen