Mladen Pavković: Nemamo pravo šutjeti o suicidima branitelja!
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 13 Rujan 2023 07:00
U nedjelju, 10. rujna i ove je godine obilježen Svjetski dan prevencije suicida.
U medijima i drugdje nije se podigla galama, iako je ovaj dan zaslužio da se o njemu na dugačko i na široko govori i piše, tim prije kad se zna da svake godine u svijetu oko 730.000 osoba počini samoubojstvo.
Od toga, 20 puta više osoba ne uspije počiniti planirani suicid, a još više ljudi aktivno razmišlja o tome.
U Hrvatskoj je dosad izvršilo suicid oko 3300 hrvatskih branitelja, sudionika hrvatskog obrambenog Domovinskog rata, a u BiH i više!
Stoga o tome se ne smije šutjeti niti ovaj problem gurati pod tepih.
Početkom lipnja 2001., na moju inicijativu, u koprivničkom parku postavljeno je prvo spomen obilježje u Hrvatskoj jednom branitelju legendarnih „Puma“(Draganu Nogiću) koji se sam ubio, dok je prije toga prošao brojna bojišta. Evo ga i danas tamo, iako time gradska vlast još uvijek nije oduševljena.
Ljudi prolaze pokraj njega, uglavnom nezainteresirano.
A na mjestu gdje je podignuto ovo spomen obilježje ugasio se jedan mladi život!
Inače, svijest o suicidu još nije podignuta na neke veće visine, a trebala bi. Suicid se može spriječiti. U Hrvatskoj se nažalost više ljudi ubije na godinu nego ih strada u prometnim nesrećama! I onda se neki bune zašto se javno objavljuje vijest da je netko počinio suicid, jer da se time potiču i drugi da učine isto ili slično!?
A zbog čega se dosad ubilo toliko sudionika Domovinskog rata? O tome je i dokumentarni film snimio i Jakov Sedlar, dok je moja malenkost na tu temu objavila i knjigu s naslovom „Svakim nas je danom sve manje“ (2012.).
Hrvatski branitelji se uglavnom ubijaju zbog nepravdi koje doživljavaju u svojoj sredini, što ih malo tko želi poslušati i riješiti im neke od problema.
Je li tako ili nije?
A, poglavito je zanimljivo, kako se ubijaju ili na koje su se sve načine dosad ubili oni koji su stvarali hrvatsku državu, koji su je sanjali negdje daleko od toplih domova, u nekom rovu ili bojištu...
Navest ćemo tek neke primjereda podsjetimo one koji su krivi, iako se ne smatraju takvima, za smrt ovako velikog broja branitelja.
Dakle, Željko O. (r.1964.) vrat si je prerezao motornom pilom, Vladimira S. (50) našli su obješenog u odori Hrvatske vojske, S.H. (49) ispalio si hitac u glavu iz karabina, M.T. (60) upucao se sa pištoljem za svinje, Mijo M. (52) raznio se ručnom bombom, brigadni general Damir. B. pronađen je mrtav u svojem automobilu, ubio se vatrenim oružjem, Jugoslav M. teški invalid Domovinskog rata, bez obiju šaka i slijep – objesio se,Nediljko Ž. (58) ubio se iz pištolja za kojeg je imao urednu dozvolu, Slavko Č. (55) iskopao je na groblju raku te se ubio aktiviranjem ručne bombe, Mato Č. (35) bacio se kroz prozor, Miroslav M. (35) raznio se ručnom bombom u spavaćoj sobi, Darko N. otrovao se tabletama, Ž.D. (46) nije mogao vraćati kredit pa se objesio, Željko S. „okitio“ je spomenik hrvatskih branitelja odličjima, pa se ubio hicem u glavu, Silvijo Z. (30) skočio je u rijeku i – utopio, invalid David N. ubiose ručnom bombom u kući za beskućnike, Zvonko M. (33) umro je u svom stanu zaboravljen od svih od gladi i žeđi, Ljubomir Z. (43) ubio je suprugu i petogodišnju kćer, pa sebe, B. K. (59) legao je na dvije ručne bombe, Jure B. (54) objesio se za gredu, razvodnik“Tigrova“ pronađen je obješenu napuštenom hotelu, Antun K. (57) zapalio radionicu, pa se ručnom bombom ubio u sobi, Miroslav K. (58) je ubio suprugu Ankicu (53), pa nakon toga puškom i sebe, Stojan C. zapalio se pred ženom i djecom zbog gostovanja srpskog pjevača u njegovu selu, Mario L. (35) se objesio u bolnici, ručnom bombom ubio se samohrani otac devetero djece Milan V. (51), zbog nemogućnosti vraćanja duga od 12.000 kuna Dragan P.(35) se zapalio, Milivoj B. (51) tri puta se pokušao ubiti, a onda se objesio zastavom braniteljske udruge za radijator, dvije godine nakon smrti oca-branitelja u parku se ubila i njegova kći, teški invalid Robert S. (39) ubio je djevojku, pa si prerezao žile, 100-postotni ratni invalid Josip B. (45) poginuo je u svojoj kući u eksploziji plina iz boce, Marijan J.(46) sjeo je u fotelju i iz puške si ispalio hitac u bradu, s trećeg kata bolnice skočio je Miroslav J. (41), B. K. (49) legao je na dvije ručne granate i aktivirao ih, itd. i tako redom.
Činjenica je da se ni jedan hrvatski branitelj nije ubio za to što mu je bilo dobro, već pretežno zbog muka koje je proživljavao nakon povratka s ratišta, kad je među ostalim svakodnevno gledao i vidio oko sebe ljude koji su „grabili“ dok su drugi mokrili krv, od Vukovara,Velebita, Škabrnje, Knina,Pakraca do Dubrovnika.
Mladen Pavković, predsjednik Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata91. (UHBDR91.)
