Ukrajina bi mogla izgubiti rat koji je zapravo dobila
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 30 Studeni 2023 10:00
Rat u Ukrajini dostigao je prijelomnu točku. Nastupio je pozicijski rat i zastoj koji u svakom slučaju više odgovara Rusiji nego Ukrajini. Ukrajina, odnosno njezin politički vrh koji je imao zadaću osigurati sve potrebne uvjete za nastavak uspješnog djelovanja ukrajinskih oružanih snaga s početka ruske agresije nije u ovoj fazi rata uspio početni ruski vojni debakl pretvoriti u vlastitu pobjedu.
Ukrajina se sada priprema za sljedeću fazu rata u kojoj planira, uvođenjem novih tehnologija i strategija vođenja oružane borbe, rat pokrenuti s mrtve točke i provesti uspješna ofenzivna djelovanja.
Da bi to postigla, Ukrajina bi morala izvući pouke iz dosadašnjeg tijeka ratovanja, a na političkoj razini razlučiti obećanja od stvarnih sposobnosti svojih partnera i saveznika, kao i pravilno procijeniti njihov stvarni odnos prema ukrajinskim ciljevima koji bi morali ostati fiksirani na odbijanju bilo kakvih parcijalnih rješenja na štetu ukrajinske teritorijalne cjelovitosti.
Istovremeno, Rusi su rat koji su pokrenuli i koji održavaju nastavkom agresije uspjeli hibridno eskalirati po vremenu i prostoru, iskorištavajući ga kao svojevrsnu razdjelnicu na globalnoj razini između država koje podržavaju Ukrajinu, onih koji otvoreno podržavaju Rusiju i onih koje, zauzimajući formalno neutralnu poziciju, posredno podržavaju Rusiju. Moskva je na taj način instrumentalizacijom rata koji vodi u Ukrajini uspjela oko sebe, uz Bjelorusiju, okupiti šaroliko društvo prigodnih saveznika, uključujući Iran i Sjevernu Koreju, i uz stratešku zaštitu na globalnoj razini od Kine, postupno stvarati antizapadni blok.
Vojni debakl
Hibridno iskorištavanje rata u Ukrajini usmjereno je na otvaranje što više kriznih žarišta u svijetu, kako novih, tako i onih dosad prigušenih, kako bi se snage zapadne koalicije što više razvukle. U tom je kontekstu i pokušaj otvaranja vojnog sukoba na Kosovu preko Srbije, jačanje djelovanja preko svojih posrednika u BiH i Crnoj Gori, koji više i ne skrivaju da za svoje ciljeve imaju rusku podršku. Uslijedilo je otvaranje, dotad prigušenog, bliskoistočnog ratišta preko Irana i njegova bliskoistočnog proxyja Hamasa.
Posljedica je to ukrajinskog neuspjeha, pod vodstvom predsjednika Zelenskog, da ruski vojni debakl i poraz u početnom dijelu napada na Ukrajinu, a potom i višemjesečne ruske dezorijentiranosti na ratištu pretvore u svoju pobjedu. Optimistične najave o uspjehu ukrajinske ofenzive, primjerice švicarskog vojnog stručnjaka dr. Marcusa Keuppa, po kojima je Ukrajina do sredine listopada trebala izbiti na crnomorsku obalu i presjeći ruske snage na dva dijela, nisu se ostvarile. Koliko god to ukrajinsko političko vodstvo izbjegavalo javno izreći, očito je da je ofenziva završila s minimalnim učincima. Odnos uloženih financijskih sredstava ukrajinskih saveznika prema učinku je višestruko neproporcionalan. U medijima prisutni spin da se na podršku Ukrajine troši samo 2,5 posto proračuna NATO-a služi zamagljivanju činjenica o visini financijskih transfera jednostavno zato što su izvori financiranja ukrajinske obrane i same države višestruki i neovisni o samoj strukturi NATO-a. Riječ je o milijardama dolara izravne financijske pomoći, ne računajući vrijednost ustupljenog naoružanja i vojne opreme. Postalo je čak i bespredmetno navoditi iznose transfera jer oni nisu transparentno prikazani – kalkulira se čak i s knjigovodstvenom, a ne tržišnom vrijednosti isporučene vojne opreme – pa se razlikuje od izvora do izvora. U svakom slučaju, riječ je o desecima milijardi dolara iz proračuna SAD-a i članica EU-a. Takvom razvoju zbivanja pridonijelo je više ključnih čimbenika.
Uzimao mito
Prije svih i iznad svih to je ukrajinski neuspjeh u provođenju mobilizacije. Rijetko je u povijesti ratovanja zabilježeno da država izložena totalnom napadu, agresiji punog opsega, ni nakon dvadeset mjeseci ratovanja nije uspjela uspješno provesti mobilizaciju.
Zašto je tomu tako treba pitati sve one koji su glumili ukrajinske prijatelje i dobročinitelje, a nisu imali potrebe ukrajinskom vodstvu na vrijeme ukazati na taj temeljni problem ukrajinske obrane. To je stoga što su radili u vlastitom interesu, a ne ukrajinskom, i bilo im je važnije osigurati reklamiranje svojih “čudotvornih” oružja nego pomoći prijatelju u uspostavi realnog obrambenog sustava i osiguranja stabilnog mobilizacijskog potencijala.
Nedvojbena je činjenica da Ukrajina u godinu i pol dana rata nije uspjela provesti uspješnu mobilizaciju. Prije svega iz koruptivnih razloga.
Ogroman broj vojnih obveznika izbjegao je na razne načine mobilizaciju, uglavnom na koruptivne načine, i napustio Ukrajinu.
Smjene izvršene u državnim tijelima nadležnima za te poslove mobilizacije tijekom ovoga ljeta, a potom i smjena ministra obrane Oleksija Reznikova, pokušaj su uspostavljanja stabilne ljudske i vojno-tehničke podloge oružanog djelovanja. Ukrajinske vlasti priopćile su tako krajem srpnja kako je uhićen visoki vojni dužnosnik zadužen za mobilizacijske poslove u oblasti Odese pod sumnjom da je tijekom ruske invazije na Ukrajinu, koristeći svoj položaj, od vojnih obveznika uzimao mito kako bi ih preskočio pri mobilizaciji i tako prikupljenim novcem kupio je u španjolskom elitnom ljetovalištu Marbelli vilu vrijednu oko četiri milijuna eura, kao i poslovne prostore, što je sve upisao na ime svoje majke, umirovljenice. Kada je otkriven, pokušao je i pobjeći iz Ukrajine koristeći automobil s lažnim registarskim pločicama.
Osobno bogaćenje
Još u veljači ove godine britanski tjednik The Economist ukazuje na to da ukrajinska mobilizacija ima velikih problema u članku pod naslovom “Ukrajine finds stepping up mobilisation is not so easy”. U članku se opisuje već čuveni slučaj da je u regiji Lavova mobiliziran izvjesni Ruslan Kubaj, invalid kojemu nedostaju obje ruke. Ne samo da mobilizacijska služba nije priznala svoju pogrešku nego su ga naknadno proglasili sposobnim za vojnu službu. U članku The Economista dalje se navodi: “Slučaj gospodina Kubaja bio je ekstreman, ali nije izolirani incident. Ukrajina je u prva dva mjeseca ove godine vidno pojačala mobilizacijske aktivnosti. Bilo je pritom izvještaja o mobilizacijskim pozivima izdanim ponekad i uz nasilno privođenje, čak i na vojnim pogrebima u Lavovu, kontrolnim točkama u Harkivu, trgovačkim centrima u Kijevu i na ulicama Odese… U svakom mjestu i gradu diljem zemlje kanali društvenih medija dijele informacije o tome gdje bi mogli vrebati mobilizacijski službenici.”
To se jednostavno ne zove uspješna mobilizacija, a vojska u takvome ratu kakav Rusija vodi u Ukrajini ne može ratovati isključivo s dragovoljcima. Potrebna je mobilizacija širokog opsega.
U povodu tadašnjeg uhićenja mobilizacijskog službenika, kao i zastupnika u parlamentu zbog unosnog poslovanja s ruskim okupacijskim snagama na privremeno zaposjednutom teritoriju, čak je i predsjednik Zelenski smatrao potrebnim reći da želi “upozoriti sve zastupnike, dužnosnike i sve ostale u javnim službama da svako osobno bogaćenje umjesto interesa Ukrajine izaziva u najmanju ruku bijes. Nitko neće oprostiti parlamentarnim zastupnicima, sucima, vojnim ili bilo kojim drugim dužnosnicima ako se postave u poziciju koja šteti državi. Za neke su to otoci i odmarališta tijekom rata, drugima je riječ o punjenju džepova u vojnim mobilizacijskim uredima, trećima podmićivanje po sudovima. Za svakog javnog dužnosnika to nije ništa drugo doli izdaja društvenih i državnih interesa”.
Punjenje džepova
Očito je da ga nisu čuli ili htjeli čuti jer nastavak mobilizacije ostao je jednako neuspješan sve dosad. Nadalje, problem ukrajinske obrane je pretjerano oslanjanje na isporuke zapadnog naoružanja s kojim vojska do tada nije imala iskustva i za koje treba vremena za obuku i integraciju u strukturu vojne sile. Tim prije što je velik dio naoružanja dostavljenog Ukrajini već bio zastario. Neadekvatno dostavljeno naoružanje i nepravilan način njegove uporabe u borbenim djelovanjima stvorio je Ukrajini velik problem na ratištu. Možda bi bolja odluka bila opskrbiti Ukrajinu oružjem iz sovjetske ere koje se moglo prikupiti po bivšim članicama Varšavskog ugovora, ali i diljem svijeta. Izuzetak su dostavljeni sustavi protuzračne obrane i protuoklopna sredstva zapadnoga podrijetla koji su dokazali svoju vrijednost.
S takvim sustavom opremanja ukrajinskih snaga od saveznika u izravnoj vezi je i neprestano oslanjanje na isporuke nekakvog novog čudesnog oružja koje će radikalno promijeniti situaciju na ratištu. Takvo što, dakako, ne postoji niti je ikad postojalo.
Uz to, ogroman utjecaj na ukrajinsku sposobnost vojnog djelovanja imao je neuspjeh osiguranja dovoljnih količina streljiva svih vrsta i kalibara, a prije svega topničkog.
Od početka ruske invazije na Ukrajinu u medijskom prostoru traje potraga za čudesnim oružjem koje će donijeti prevagu na ratištu. Svako oružje američkog ili europskog porijekla za koje se obznani da je u sklopu pomoći obrane od ruske agresije isporučeno Ukrajini proglašava se onim što se nekada nazivalo “wunderwaffen”.
Sada je u igri pojam “game changer”. Što sve nije proglašavano “game changerima”.
Čak je i desetljećima staro francusko izvidničko oklopno vozilo na kotačima AMX-10RC na naslovnicama tiskovina i na internetskim portalima postalo opakim razaračem tenkova.
Većina Ukrajini isporučenog modernog oružja uistinu je u određenim etapama rata odigrala značajne uloge, kao što su turska bespilotna letjelica Bayraktar TB2, protuoklopni projektil Javelin i protuzračni Stinger ili pak raketni sustav HIMARS i prozračni sustavi Patriot i Iris–T. No, ni jedno od tih oružja nije postalo nikakav “game changer” na ratištu, nego je jednostavno uspješno odradilo uloge za koje je projektirano i proizvedeno. U nastavku borbenih djelovanja, kao i uvijek u ratnim sukobima, suprotna strana za neke od njih uspjela je pronaći način da umanji njihovu učinkovitost, a za neke tek pokušava.
Tako je upotreba Bayraktara do četvrtog tjedna rata dramatično pala, a do petog tjedna udari Bayraktar TB2 pali su na nulu, gdje su i ostali sve dok Ukrajina nije izvela niz napada na Zmijski otok početkom svibnja koristeći usporedno i borbene zrakoplove s posadom i TB2, a zatim ponovno početkom srpnja 2022. Pad prijavljenih napada u petom tjednu bio je snažan pokazatelj da je većina TB2 oborena, najvjerojatnije od kombinacija ruske protuzračne obrane i ruskih zrakoplova. To je pak dovelo do toga da je Ukrajina postala opreznija u načinu korištenja preostalih TB2. Ovu procjenu uvelike potvrđuju saznanja do kojih je došao dr. Jack Watling iz Royal United Services Institutea (RUSI) tijekom nekoliko tjedana boravka na ukrajinskom ratištu, gdje je razgovarao s mnogim aktivnim pripadnicima ukrajinskih oružanih snaga. Watling je u podcastu “This Means War” objavljenom 30. lipnja izjavio da je “životni vijek ukrajinske bespilotne letjelice u najboljem slučaju možda tjedan dana”.
Uslijedilo je proglašavanje tehnološki vrhunskih njemačkih tenkova Leopard 2 isporučenih Ukrajini u raznim inačicama novim “game changerom” ili novim čudesnim oružjem koje će donijeti pobjedu. Potpuno apsurdno, pritom su mediji tome uistinu biseru vojne tehnologije kao “game chanagere” pridružili i američka borbena vozila pješaštva M2A2 Bradley, kojima ni američka vojska nije nikada bila zadovoljna.
Neučinkoviti tenkovi
Nakon gubitaka Leoparda i Bradleya u početnoj fazi ukrajinske protuofenzive mediji su od gubitaka bez kojih nije moguće voditi rat napravili senzaciju i krenuli tražiti nova čudesna oružja. Slijedilo je proglašenje isporuke američkog kazetnog topničkog streljiva Ukrajini novim “game changerom”, iako je i sam američki predsjednik Biden na pitanje medija izjavio da je kazetno streljivo dostavljeno jer u tom trenutku na raspolaganju nije bilo drugoga. Sada su u igri kao “game changeri” američki tenkovi Abrams i borbeni avioni F-16.
U sjeni medijskog traženja čudesnog oružja ili “game changera” ostao je osnovni problem opskrbljivanja Ukrajine ratnim materijalom – osiguranja dovoljnih količina streljiva, posebice topničkog, za ukrajinske snage.
Prema analizama britanskog think-tanka The Royal United Serivces Institute (RUSI), tijekom 2022. godine izričito se navodi: “Rat u Ukrajini dokazao je da doba industrijskog ratovanja još traje. Velika potrošnja opreme, vozila i streljiva zahtijeva veliku industrijsku bazu za opskrbu – količina još ima svoju kvalitetu… Napor da se te vojske naoružaju, nahrane i opskrbe svim potrebnim materijalom ogromna je zadaća. Opskrba streljivom posebno je teška.”
The Royal United Serivces Institute u svojoj analizi od 17. lipnja 2022. izričito navodi: “Stopu potrošnje streljiva i opreme u Ukrajini može održati samo velika industrijska baza.
U ovome trenutku Zapad nema industrijske kapacitete za vođenje rata velikih razmjera. Ako američka vlada planira ponovno postati arsenal demokracije, morat će preispitati postojeće sposobnosti američke vojnoindustrijske baze i temeljne pretpostavke na kojima se temeljio njezin razvoj.”
Strukturni nedostaci
U dosadašnjem tijeku rata pokazalo se da nije problem samo dostava ratnog materijala Ukrajini i njegovo upućivanje dalje na prve crte obrane nego su uočeni i strukturni nedostaci američke i europske industrije da osigura za Ukrajinu ogromne količine potrebnog oružja i posebice streljiva. Koliko je to važno za Ukrajinu, jasno je iz činjenice da iza Ukrajine zapravo stoji industrijski potencijal SAD-a i europskih saveznika. Bez njega ne bi mogla ratovati ovoliko vremena. Stoga se nedostaci industrijske proizvodnje odnosno kapaciteta vojnoindustrijskih kompleksa Zapada izravno odražavaju na ukrajinske ratne sposobnosti.
Američka i europska industrija sporo se prestrojavaju na masovnu proizvodnju ratnog materijala.
Vijeće EU-a objavilo je 5. svibnja da će članice Europske unije zajednički osigurati proizvodnju topničkog streljiva u kalibru 155 mm za potrebe obrane Ukrajine u vrijednosti od milijardu eura u okviru Europskog instrumenta mirovne pomoći. U priopćenju se navodi: “Visoki predstavnik EU-a za vanjske poslove i sigurnosnu politiku 2. ožujka 2023. od Ukrajine je primio zahtjev da EU pomogne ukrajinskim oružanim snagama u opskrbi topničkim streljivom kalibra 155 mm. Vijeće je 20. ožujka 2023. postiglo dogovor o trodijelnom pristupu, čiji je cilj ubrzati isporuku i zajedničku javnu nabavu kako bi se osiguralo milijun komada artiljerijskog streljiva za Ukrajinu u sklopu zajedničkih napora u idućih 12 mjeseci, te je pozvalo na brzu provedbu tih triju dijelova”, navodi se u priopćenju Vijeća EU-a. No sredinom studenoga postaje jasno da je plan propao.
Isporuka se dosad ispuhala na samo 300 tisuća komada streljiva u kalibru 155 mm. “Europska unija neće ispuniti cilj da Ukrajini isporuči milijun artiljerijskih granata do sljedećeg ožujka kako je planirano”, izjavio je 14. studenoga njemački ministar obrane Boris Pistorius.
Nema granata
Posebna priča je nabavka streljiva za topnička oružja sovjetskoga podrijetla u kalibrima 122 i 155 mm koja se često odvija preko više različitih posrednika pa se cijena streljiva koje Ukrajina kupuje višestruko uvećava. Tako je primjerice, prema podacima koje je prikupila američka tvrtka ImportGenius specijalizirana za prikupljanje i obradu trgovinskih podataka, Ukrajina 5. srpnja pošiljku topničkog streljiva kalibra 152 mm platila nevjerojatnih 3 tisuće dolara po granati.
Osim svega navedenoga, došlo je do vojno neobjašnjive, ali najvjerojatnije politički motivirane najave ukrajinskih ofenzivnih djelovanja uoči takozvane proljetne ofenzive, što je dosad neviđeno u ratovima koji su se vodili nakon 2. svjetskog rata. Nakon javne najave ofenzive, uslijedilo je odgađanje ofenzivnih djelovanja kako bi se kompletiralo novo naoružanje koje je počelo pristizati sa zapada, pa je ruskoj strani bez ikakva razumna razloga dana prilika da se dobro utvrdi.
Također je uloženo previše napora i sposobnosti, kao i sredstava, u operacije koje ne mijenjaju stanje na ratištu i praktički služe samo u propagandne svrhe, kao što je gađanje ruskog teritorija i same Moskve. Učinak u vojnom smislu je nikakav, a Rusi se sigurno, dok je Putin na vlasti, neće pobuniti protiv rata upravo da im se razruši pola glavnoga grada.
Pogrešnim se pokazalo i promišljanje da će precizno gađanje i uništavanje ruskih zapovjednih mjesta i logističkih komunikacija u ruskoj pozadini omesti zapovijedanje i zaustaviti dopremu materijala i ljudstva na bojištu. Ako do toga i dođe, to se neće dogoditi zbog ukrajinskog djelovanja nego zbog ruskih slabosti, što se dosad nije dogodilo. Jedini način je presijecanje ruskih snaga na dva dijela, što ukrajinska strana nije dosad uspjela postići, i to prije svega zato što je napravljen operativni predah iz više razloga, od kojih su mnogi izvan sfere ukrajinskog utjecaja i time je pružena mogućnost Rusima da se dobro utvrde na pozicijama koje im odgovaraju.
Pogrešna procjena
Sve su to samo naznake pouka koje bi ukrajinski vojni i politički vrh trebao izvući iz dosadašnjeg ratovanja s ruskim agresorom. Priče o čudesnom oružju i tehnološkoj nadmoći dobro zvuče, ali ipak ne bi trebalo zaboraviti navod iz analize The Royal United Service Institutea koji je proročki ukazao na to da “količina još ima svoju kvalitetu”.
U pripremama za novu fazu rata već se može iščitati smjer ukrajinskih priprema – ponovno oslanjanje na tehnološki skok u odnosu na ruske snage, poglavito u sferi elektroničkog ratovanja i osiguranja zračne potpore snagama na tlu u budućim operacijama, prije svega uvođenjem u uporabu američkih borbenih aviona F-16 iz Nizozemske, od kojih su prvi prebačeni u Rumunjsku radi napredne obuke ukrajinskih pilota. U sferi osiguranja potrebnog ljudstva čini se da Ukrajina, umjesto na mobilizaciju, ide prema osiguranju priljeva boraca preko profesionalnih ugovora, pri čemu se očito računa na strane vojnike. Je li to u skladu s poukama koje pruža dosadašnje ratovanje veliko je pitanje, čiji će odgovor dati sljedeća faza rata.
Prosječna starost ukrajinskog vojnika sada je oko 43 godine
Oni koji su izbjegli mobilizaciju i dalje su raspršeni izvan Ukrajine diljem svijeta. Tako se došlo u situaciju da prosječna dob vojnika u Ukrajini trenutačno iznosi oko 43 godine, dok je na početku ruske agresije iznosila između 30 i 35 godina. Redove su prorijedili gubici na ratištu, a mobilizacija se dodatno usporila.
Mnoštvo utjecajnih političara, poglavito u Europi, koji se javno iskazuju velikim prijateljima Ukrajine trebali su kao pravi prijatelji biti iskreni prema Ukrajini i ne zavlačiti je manipuliranjem i lažnim obećanjima. Prijatelji su ukrajinskim dužnosnicima na vrijeme trebali iskreno reći da je jedan od njihovih ključnih problema mobilizacija koja nije uspjela, a tek potom problem oružja i streljiva.
Rusi su se naučili braniti od HIMARS-a
Dolazak američkih raketnih sustava HIMARS dočekan je s velikim medijskim uzbuđenjem. Sustav se brzo pokazao učinkovitim u gađanju udaljenih i operativno vitalnih ciljeva kao što su ruska zapovjedna središta i skladišta streljiva. Ipak, više od dva mjeseca nakon početne upotrebe dinamika napada na kritične ciljeve postupno se počela usporavati, očito u mjeri u kojoj su se Rusi prilagođavali pojavi novog i visokopreciznog oružja na ratištu.
Djelomično se to može pripisati tomu što su izvršene borbene misije uhvatile korak s obavještajnim ciklusom – mnoge poznate mete već su bile pogođene i bilo je potrebno prikupiti svježe obavještajne podatke kako bi se locirale i identificirale nove isplative mete.
Usprkos neporecivoj učinkovitosti većine ovih sustava, velik dio početne pompe oko njih kao onih koji mijenjaju pravila na bojnom polju postupno je nestao kako se rat produljivao, a potraga javnosti za sljedećim “wunderwaffenom” se nastavila.
Mario Stefanov/geopolitika.news
