Američko militantno širenje liberalnih vrijednosti traje dulje od sto godina
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 27 Prosinac 2023 10:01
Američko širenje liberalnih vrijednosti i idelogije vojnim i diplomatskim putem postalo je predmet sramežljivih i tihih javnih rasprava, prvo nakon invazije na Irak temeljem lažnih izvješća o oružju koje posjeduje Saddam Hussein, zatim nakon likvidacije libijskog čelnika Muammara Gaddafija koje je rezultiralo velikom ilegalnom migracijom Afrikanaca u Europu koja traje i danas
a potom nakon višedesetljetne invazije SAD-a na Afganistan koji je rezultirao fijaskom. U potonjem slučaju svjetska javnost je saznala da su pripadnici američke (svjetske) duboke države, između ostaloga, pokušali liberalizirati azijsku islamsku državu instaliranjem sveučilišta na kojima se između ostaloga transrodna ideologija promovira kao zdravorazumska činjenica.
U novijoj povijesti vrijedi izdvojiti i američku podršku vojnoj operaciji Oluja nakon koje je uslijedilo naglo zahlađenje odnosa između Vlade Franje tuđmana i Vlade Billa Clintona što je rezultiralo tzv. detuđamnizacijom i sorošizacijom hrvatskih vladajućih (birokratskih) infrastruktura. Konačno, vrijedi spomenuti i rusko-ukrajinski rat, u kojemu SAD podržava ukrajinske nacionaliste s konačnim ciljem detroniziranja istih nakon pobjede protiv Rusije i liberalizacije Ukrajine. Shodno tome, jedna od šala na račun američke vanjske politike koja je postala viralna, jest ideja kako je pravi cilj NATO-a, o kojemu nema pregovora, ostvarivanje LGBT prava u cijelome svijetu, što su neki srednje rangirani pripadnici američke duboke države otvoreno priznali.
U tom kontekstu donosimo prijevod članka Waltera Lippmanna iz 1927. godine koji je objavljen u prestižnom tjedniku Vanity Fair, a koji baca određeno svijetlo na razumijevanje američke vanjske politike. Lippmann je bio američki politički komentator s karijerom duljom od 60 godina, a o njegovom značaju najbolje svjedoče riječi ne-mainsteam ljevičara, ne-liberala, filozofa i lingvista Noama Chomskog koji je u svojoj važnoj knjizi. “Mediji propaganda i sistem” napisao: “Prije šezdeset godina je Walter Lippmann prodiskutirao koncept “proizvodnje pristanka”, umjetnost koja se “sposobna vješto rafinirati” i može odvesti do “revolucije” u “prakticiranju demokracije”. Ideja je s mnogo entuzijazma prihvaćena u poslovnim krugovima – postala je glavna preokupacija industrije za odnose s javnošću, čije je vodeća figura Edward Bernays opisao “iznuđivanje pristanka” kao stvarnu esenciju demokracije”.
U nastavku slijedi članak Walterap Lippmanna za Vanity Fair objavljen davne 1927. godine:
“Cijeli svijet danas misli o Sjedinjenim Državama kao o carstvu, osim naroda Sjedinjenih Država. Zaziremo od riječi carstvo i inzistiramo na tome da se ono ne bi trebala koristiti za opisivanje vlasti koju imamo od Aljaske do Filipina, od Kube do Paname i dalje. Smatramo da bi trebao postojati neki drugi naziv za civilizirajući rad koji tako nerado obavljamo u ovim zaostalim zemljama. Mislim da je nevoljkost iskrena.
Osjećam se moralno sigurnim da ogromna većina naših građana ne želi vladati drugim narodima i da nema licemjerja u bolnom prosvjedu koji se diže kad god Latinoamerikanac ili Europljanin govori o nama kao o imperijalistima. Ne osjećamo se imperijalistima kako razumijemo tu riječ. Mi nismo svjesni nikakve takve želje za ekspanzijom kakvu fašisti, na primjer, svakodnevno proklamiraju. Naučili smo razmišljati o carstvima kao problematičnim i nemoralnim, a priznati da imamo carstvo većini Amerikanaca još uvijek izgleda kao priznanje da su otišli u zao svijet i tamo izgubili svoju političku čednost.
Naša osjetljivost po ovom pitanju može se vidjeti iz incidenta koji se nedavno dogodio u vezi s cijenjenom knjigom Almanack de Gotha. Tamo, u tom društvenom registru kraljevskih i kneževskih obitelji Europe, od 1924. pojavljuje se popis američkih “protektorata”. To su Kuba, Dominikanska Republika, Haiti, Liberija i Panama. Sada više nema sumnje da Washington ima onoliko stvarne vlasti u tim zemljama, s mogućim izuzetkom Liberije, koliko London to čini u mnogim dijelovima ovisnog carstva. Ipak, James Brown Scott, direktor Odjela za međunarodno pravo Carnegiejeve zaklade za međunarodni mir, odmah je prosvjedovao zbog nedužne upotrebe riječi “protektorati” u Almanack de Gotha. G. Scott je istaknuo, prilično točno, da Sjedinjene Države nikada nisu službeno priznale postojanje bilo kakvih protektorata, te da su državni tajnici uvijek iznova objavljivali, kao što je g. Hughes učinio 1923., da “priznajemo jednakost američkih republika, njihova jednaka prava prema pravu nacija.”
Ono što ostatak svijeta vidi jest da je nakon što smo, u godinama od 1803. do 1853. godine, zaokružili teritorij kontinentalnih Sjedinjenih Država kupnjom i osvajanjem, došlo do stanke u našem širenju; da je nakon toga uslijedila kupnja Aljaske 1867., aneksija Havaja 1898., preuzimanje posjeda Filipina i Porto Rica, te, u drugom obliku, Kube kao rezultat Španjolskog rata. Od tog vremena širenje američkog utjecaja na Karibima i Zapadnoj Indiji se proširilo tako da gotovo da nema zemlje u cijeloj toj regiji koja nije doživjela američku intervenciju. U članku koji je tiskan u New Republicu, profesor Shephard sa Sveučilišta Columbia izbrojao je sljedeće odvojene vojne intervencije na Karibima između 1898. i 1927. Na Kubi, četiri; u Panami pet; u Dominikanskoj Republici pet; u Nikaragvi, šest (zadnji još uvijek u tijeku); na Haitiiju, jedan, još u tijeku; u Meksiku, dva; u Hondurasu, šest; na Kostariki, jedan; u Kolumbiji, jedan. Po cijelom Karipskom luku raštrkani su američki visoki povjerenici i drugi dužnosnici, koji rade prema ugovorima, ugovorima o zajmu i slično.
Za sve praktične svrhe, mi kontroliramo vanjske odnose svih karipskih zemalja; niti jedan od njih nije mogao stupiti u ozbiljne veze s inozemstvom bez našeg pristanka. Mi kontroliramo njihove međusobne odnose, kao što se nedavno pokazalo kada je State Department pokazao bijes jer je Meksiko priznao jednog predsjednika Nikaragve, a mi smo priznali drugog. Mi imamo moć života i smrti nad njihovim vladama tako da nijedna vlada ne može preživjeti ako je odbijemo priznati. Pomažemo u mnogim od tih zemalja da odluče koga će proglasiti pobjednikom izbora i ne oklijevamo, kao što smo nedavno učinili u Meksiku, da im kažemo kakav ustav bi trebali imati.
Kako god da to nazovemo, ovo je ono što svijet općenito naziva carstvom, ili barem carstvom u nastajanju. Priznajući da riječ ima neugodnu konotaciju, ipak se čini kao da je došlo vrijeme da cijeloj stvari pogledamo pravo u lice i prestanemo se zavaravati. Svojim riječima nećemo nikoga uvjeravati u inozemstvu. Samo ćemo steći reputaciju licemjerja dok nesvjesno posrćemo u brige i opasnosti carstva. Sada nesvjesno carstvo ima opasnosti koje mogu biti čak i veće od svjesnog. Ništa se ne može dobiti pričanjem o jednom, a činjenjem drugog.
Jedini učinak ovog odbijanja da se prizna da kako preuzimamo imperijalne odgovornosti je prepuštanje upravljanja našim carstvom poslovnim ljudima koji imaju osobni udio u njemu, i našim drugorazrednim i najmanje iskusnim diplomatima. Imamo ljude u diplomatskoj službi koji su imali određeno iskustvo u Latinskoj Americi, ali čim su naučili dovoljno da budu dobri, uspijevaju dobiti unaprijeđenje u europskim prijestolnicama. Pogledajte rezultat. Danas u State Departmentu nema važnijeg položaja od šefa Odjela za meksička pitanja. Popunjava ga gospodin čije ću ime prešutjeti jer nema potrebe da ga koristim. Obratite pažnju na diplomatsku karijeru ovog dužnosnika (kako je navedeno od strane Who’s Who) i pogledajte koliko je pažljivo treniran za svoje odgovornosti u vezi s Meksikom:
Privatni tajnik, američki veleposlanik u Japanu, 1908.-1909.;
Treći tajnik američkog veleposlanstva u Parizu, 1909.-1910.;
U Odjelu za latinskoamerička pitanja, Washington, 1910.-1911.;
Tajnik američkog poslanstva Managua, otpravnik poslova 1911.-1912.;
Lisbon, tajnik poslanstva i otpravnik poslova, 1912.;
Drugi tajnik veleposlanstva, Rio de Janeiro, 1912.-1914.;
Tajnik Legacije Christiania, veljača 1914. (otpravnik poslova);
Tajnik američke delegacije na međunarodnoj konferenciji, Spitzbergen, lipanj 1914.;
Drugi tajnik Veleposlanstva, London, 1914.-1917., prvi tajnik 1917.-1919.;
Nastavak na stranici 128
(Nastavak sa stranice 47)
Prvi tajnik Poslanstva, Haag i zaduženi poslovi, 1919., 1920.;
Savjetnik američkog veleposlanstva u Rimu, 1920.-1924.;
I šef meksičkih poslova od 1924.
Ovo je školovani diplomat kako mi razumijemo taj pojam, ali za što je on obučen? Najbliže što je ikad došao do posla u Meksiku bilo je u Nikaragvi 1911.-1912., a na temelju ovog intenzivnog i intimnog poznavanja Meksika, njegovih ljudi i problema, djeluje kao savjetnik i tumač iz Meksika za prosvjetljenje tajnika Kellogga, koji nikada nije imao dužnost u Meksiku, i predsjedniku Coolidgeu koji ga sigurno nikada nije ni imao. Možda postoji netko u State Departmentu tko poznaje Meksiko intimno i iz prve ruke, ali ako postoji takva osoba, on nije šef meksičkog odjela.
Ovu situaciju nisam opisao da bih bacio ljagu na dužnosnika koji bi mogao biti koristan član službe. Ali situacija u kojoj se nalazi je apsurdna. Apsurdno je da u kritičnom trenutku šef meksičke divizije bude čovjek koji nikada nije imao dužnost u Meksiku, i očito je proveo samo dvije godine užurbanog života, i to prije petnaest godina, u bilo kojoj karipskoj zemlji. Nije on kriv. Kriv je sustav u kojem se s karipskim zemljama, kazalištem našeg carstva, postupa odsutno, na ljevičarski način, bez shvaćanja uključenih odgovornosti.
Odbijanje da se prizna što radimo na Karibima, uporna upotreba besmislenih općenitosti o “jednakosti” umjesto izravne rasprave o našem rastućem prodoru i kontroli, spriječilo je formiranje tijela inteligentnog i mišljenja bez interesa. Kad se nešto dogodi na Karibima, jedini glasovi koji se čuju su oni naftaša, voćara, rudara, bankara s jedne strane i ogorčeni glasovi Gladstoneovih liberala s druge strane. Ne postoji mišljenje koje je istovremeno tvrdoglavo i dalekovidno. Učinak na politiku je loš: tvrdokorni interes radi kontinuirano, a prilično amaterski službenici u State Departmentu koji su dodijeljeni tim dužnostima ne mogu se nositi s tim. Ne znaju dovoljno. Nisu dovoljno jaki. Nemaju dovoljno poticaja da se suprotstave moćnim interesima koji im govore što bi trebali učiniti. Stoga se obično situacija razvija bez provjere javne kritike sve dok ne dosegne vrhunac kada se moraju koristiti marinci. Tada se ljudi meka srca prevrću po krevetu i bude. Diže se velika buka oko imperijalizma, a politika vlade postaje zbunjena i pokolebljiva. Nakon nekog vremena galama mekog srca jenjava, nastavljaju se normalni odnosi između tvrdokornih interesa i ambicioznih mladih diplomata koji žele napraviti karijeru.
Za to ne može biti lijeka dok se Amerikanci ne odluče priznati činjenicu da više nisu djevičanska republika u opakom svijetu, već da su sami svjetska sila, i to jedna od najstrašnijih koja se pojavila u povijesti čovječanstva. Kad puste tu istinu da utone, probave je i procijene, odbacit će stare fraze koje prikrivaju stvarnost, i kao potpuno odrasla nacija, počet će se pripremati za dio gdje će ih njihova moć i njihova položaj tjerati na igru.”
