Biden nije uspio u obećanoj pomirbi Amerike
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 27 Veljača 2024 08:48
Trump je odavno „posijao sjeme“ „trumpizma“ u američkom društvu, koje je u međuvremenu izraslo u razgranato stablo do te mjere da će ga biti vrlo rizično pokušati umjetno (politički i(li) pravosudno) sasjeći a da njegove grane pritom ne unište i one koji to pokušaju, ali i mnogo drugog oko sebe. Više nije bitan Trump kao osoba, nego ideja i ideali. Za njih se gine, a ne za političare
U subotu su održani primarni izbori u američkoj saveznoj državi Južnoj Karolini. Kako Republikanska stranka još uvijek nema službenog kandidata za predsjedničku utrku i izbore koji će se održati 5. studenog ove godine, jasno je da je pozornost i ovoga puta bila usmjerena upravo na nju.
Jer Demokratska stranka već odavno ima svog kandidata – aktualnog predsjednika Joea Bidena, iako ni to više nije sigurno s obzirom na njegovo loše zdravstveno stanje i krajnje loš rejting u javnosti. Tako on, usprkos nesumnjivoj potpori mainstream medijima (oni su u SAD-u u apsolutnoj većini simpatizeri Demokratske stranke i Bidena osobno), i usprkos četirima sudskim procesima pokrenutima protiv Donalda Trumpa za čak 91 točku optužnice prema najnovijim anketama zaostaje za Trumpom za tri postotna boda.
To je alarm za demokrate s obzirom kako se izbori održavaju već za 8 mjeseci, pri čemu su vrlo mali izgledi da Biden podigne svoj loš rejting. Zato sve češće dopiru vijesti kako DS traži i alternativna rješenja.
Tako je prošli tjedan na upit izvjesne novinarke je li spremna, u slučaju potrebe, biti kandidatkinja Demokratske stranke na predsjedničkim izborima umjesto Joe Bidena, potpredsjednica SAD-a Kamala Harris odgovorila potvrdno. Isto tako sve se češće čuje i opcija da bi Bidena u toj ulozi mogla zamijeniti supruga bivšeg predsjednika Baracka Obame Michelle Obama, koja je u javnosti popularnija od Harris koja stoji još gore od Bidena i koju američki građani od samog početka njene dužnosti nisu dobro prihvatili, za što je, naravno, najviše sama kriva svojim krajnje lošim javnim istupima.
Izbori u Južnoj Karolini
Ali vratimo se subotnjim izborima u Južnoj Karolini. Nikakvog iznenađenja tamo nitko nije niti očekivao, niti se ono dogodilo. Njima je Trump, sudeći prema anketama, trebao samo prošetati i ostvariti uvjerljivu pobjedu nad jedinom preostalom suparnicom za republikansku nominaciju Nikki Haley kojoj nije pomogla ni činjenica da je to njena rodna država, čija je bila i guvernerka od 2011. do 2017. godine.
Prema izlaznim anketama AP, svega nepunu minutu nakon zatvaranja birališta pobjeda je dodijeljena Donaldu Trumpu. Pred kraj noći, nakon pobrojenih više od 95% glasova, Trump je imao čak 60% , što u broju osvojenih delegata znači njih najmanje 44 od ukupno 50 mogućih.
U pobjedničkom govoru, koji je održao već pet minuta nakon 19 sati, Trump je gotovo proignorirao Nikki Haley fokusirajući se na državnu politiku, prije svega na migrantsku problematiku koja je i najjači adut republikanaca u borbi protiv Bidena. Na nju su američki građani, poglavito republikansko biračko tijelo posebno osjetljivi, a što pojačava i alarmantno stanje s ilegalnim migrantima na dijelu južne granice Teksasa s Meksikom.
“Dolaze odasvud”
“Dolaze odasvud, ravno iz zatvora, azila i drugih mentalnih ustanova” – rekao je Trump i dodao kako nikada nije vidio „Republikansku stranku ujedinjeniju nego sada!”
Uz Trumpa, govore potpore potonjem održali su guverner Južne Karoline Henry McMaster, i dvoje senatora iz Južne Karoline, Lindsey Graham (zanimljivo je da je bio izviždan s obzirom da se nakon napada na Kapitol Hill početkom siječnja 2021.g. nakratko odrekao Trumpa što mu Trumpovi simpatizeri očito ne opraštaju), te afroamerikanac Tim Scott, donedavni kandidat za republikansku nominaciju koj je odustao od kandidature i pozvao svoje simpatizere da podrže Trumpa. Odnedavno ga se spominje i kao mogućeg Trumpovog kandidata za potpredsjednika SAD-a. Trump, usprkos uvriježenom mišljenju i tijekom prošle predsjedničke kampanje u kojem su demokrati obilato koristili upravo manjinske zajednice, tako i crnačke poput organizacije BLM za koju ranije nitko nije čuo, a i poslije izbora i Bidenove pobjede je naglo zašutila – uživa znatnu podršku afroameričkog stanovništva. Eventualna odluka da mu Tim Scott bude potpredsjednik u slučaju pobjede na izborima to najbolje i potvrđuje i njome Trump sigurno odašilje poruku tom biračkom tijelu da nije rasist kakvim ga suprotna strana i neskloni mu mediji često prikazuju.
Podsjetio bih kako je Trump već uvjerljivo pobijedio i na predizborima u Iowi i New Hampshireu (nakon čega su i svi drugi od njegovih ukupno 14 republikanskih produkandidata od utrke odustali osim Nikki Haley), kao i u Nevadi. Nakon nove subotnje pobjede i u Južnoj Karolini, nas domaćem terenu Nikki Haley – za očekivati bi bilo da ona prizna poraz i da se povuče iz utrke. Time bi se Republikanska stranka mogla fokusirati na svog kandidata, bez dodatnih iscrpljivanja i unutarnjih „natezanja“. Tim više, što ne postoji podatak da je ijedan kandidat koji je startao s pozicije izvan Bijele kuće, ostvarivao tako snažne pobjede nad svojim stranačkim protukandidatima.
Također je zanimljiv i podatak da, otkad su se predizbori počeli održavati 1980. godine, pobjednik republikanskih predizbora u Južnoj Karolini, osim u jednom navratu, uvijek bi bio i kandidat Republikanske stranke na izborima. Izuzetak je bila pobjeda Newta Gingricha 2012. ispred Mitta Romneya. Potonji se na kraju ipak natjecao protiv Baracka Obame.
Halley ne odustaje do super utorka
Nikki Haley, međutim, sve se više počinje ponašati kako kandidatkinja neke treće političke stranke, a ne Republikanske. Jer, iako je svima sve jasno i da je Trump definitivni pobjednik što se tiče i nadolazećih predizbora i tzv. super utorka 5. ožujka (zbog prestupne veljače) – ona ne odustaje od kandidature.
I to je vrlo znakovito. Poglavito iz perspektive da su ujesen prošle godine iza njene kandidature osobno financijski i promidžbeno stali pojedini utjecajni američki milijarderi koji podržavaju Republikansku stranku. Oni su to odlučili smatrajući da se Trump neće uspjeti othrvati američkom pravosudnom sustavu gdje će demokrati učiniti sve da bude osuđen na zatvorsku kaznu i time spriječen u svojoj kandidaturi.
U svom govoru nedugo nakon zatvaranja birališta, iz svog sjedišta u Charlestonu, Nikki Haley je kazala da su njeni rezultati ipak bili nešto bolji nego što su ankete predviđale, te je potvrdila kako se ne namjerava povući iz utrke i da će se „nastaviti boriti za spas Amerike“.
Još je u prošli utorak pred novinarima kazala kako neće odustati bez obzira na težinu poraza u JK. “Ja sam žena od riječi. … Neću baciti ručnik kada se većina Amerikanaca ne slaže ni s Trumpom ni s Bidenom”, kazala je Haley i dodala kako će se time izbjeći izbori u u “sovjetskom stilu”, sa samo jednom opcijom na glasačkom listiću na primarnim izborima koji nadolaze kroz super utorak.
To je dan kada se predizbori održavaju u čak 15 saveznih država i u kojima se odlučuje o 874 od ukupno 2429 republikanskih delegata. Obično se na taj dan i konačno definiraju glasački listići obiju dominantnih američkih stranaka. Nakon nadolazećeg super utorka sve ukazuje na novi izborni sudar – gotovo revanš dvaju boksačkih teškaša – Joe Bidena i Trumpa (s tim da ovaj prvi barem u fizičkom i mentalnom smislu to više nikako nije, ali je svakako u političkom – dokle god iza njega bude stajala tzv. duboka država).
Prvi u tom smislu sljedeći tjedan starta država Michigan. Pratit ćemo, naravno, s velikom pozornošću sve što s tiče super utorka, iako ključnu „super odluku“, kao nikada do sada u američkoj povijesti neće donijeti birači, već američko pravosuđe odnosno sudovi.
Sve to do krajnosti usijava i polarizira američko unutarnje stanje ne samo na političkoj razini, već još više i u javnosti – što može biti krajnje opasno.
Trumpov odnos s Putinom nije jednoznačan
Što se tiče Trumpove politike prema Rusiji i njegovog odnosa s Vladimirom Putinom tu ništa nije jednoznačno kako se obično tumači u kontekstu njihove međusobne „kemije“. Trump je američki, a Putin ruski nacionalist – i to nitko ne može osporiti. To ne bi bio nikakav problem da se američki i ruski nacionalni interesi toliko snažno ne presijecaju i ne sukobljavaju po brojnim globalnim pitanjima. Za Trumpa je, tako, Kina najveći američki problem, dok je za Rusiju Kina najveća i najvažnija saveznica u sadašnjim krajnje složenim i opasnim globalnim geopolitičkim odnosima koji će takvi ostati još dugo.
Putin je prošli tjedan kazao kako bi volio, s pozicije ruskih interesa, da Biden i dalje ostane američki predsjednik jer je predvidljiv i iskusan po pitanju Hladnog rata u što su se američko-ruski odnosi opet pretvorili. Koliko god to može biti Putinov blef, to uopće i ne mora biti tako. Makar će i samom Putinu vjerojatno biti jasno da će tu njegovu izjavu Washington primarno i shvatiti kao blef.
Naime, Trump je stvarno nepredvidljiv, što je pokazao i tijekom svog mandata. Uveo je više sankcija Rusiji od njegovog prethodnika Obame, a prvi je Ukrajini počeo isporučivati tzv. letalno oružje u vrijeme kada se Obamina administracija to nije usuđivala.
Trumpovo ponovo zbližavanje sa spomenutim senatorom Lindseyom Grahamom svjedoči da Putinu s Trumpovim timom ne bi bilo ni malo lako. Graham je osvjedočeni jastreb Republikanske stranke i neskriveni rusofob. Tijekom svog posjeta u Kijevu u proljeće prošle godine pred kamerama je kazao kako je „ubijanje Rusa u ukrajinskom ratu najbolja američka investicija ikada“ i snažno se zauzeo za jačanje američke vojne pomoći Ukrajini. Krajem prošle godine učinio je oštar zaokret, a nedavno je u Senatu glasovao i proti Bidenovog prijedloga pomoći Ukrajini u iznosu većem od 60 milijardi dolara. Međutim, da odmah bude jasno – nije to učinio zbog iznenadne ljubavi prema Rusiji i Putinu, već zato što mu je kao tradicionalnom republikancu primarno osigurati sredstva i zaoštriti zakonsku regulativu za zaštiti američke državne granice.
Takošer je nakon nedavnog napada jemenskih hutista na američke brodove, za razliku od umjerenijeg stava Trumpa, pozvao Bidenovu administraciju da napadne Iran, kazavši: “Udarite Iran sada. Udarite ih jako.“ A Iran je, podsjećam, ruski strateški partner i država članica formata BRICS i Šangajske organizacije (SCO) u kojoj diominiraju Kina i Rusija.
Ali ono što je definitivno činjenica, Trump i Putin su pragmatici. Štoviše, Trump politici i pregovorima prilazi s pozicije biznisa gdje uvijek se igra tankoćutna psihološka igra sa suparnikom i pažljivo važe ono što se može a što ne učiniti, do koje se granice smije ići a do koje ne, a da pritom ne ugroziš vlastite interese. Takav pristup odgovara i Putinu koji zazire od ideoloških mantri i manipulacija ideološkim i drugim sličnim vrijednosnim kategorijama (demokracija, ljudska prava) u pregovaračke svrhe. Njih dvojica zbog toga uvijek mogu sjesti za stol pa makar se pritom i ništa ne dogovorili.
I retorika i uvažavanje između Trumpa i Putina je potpuno drukčije u odnosu na relaciju Biden-Putin koja nikako nije funkcionirala niti sada funkcionira. Biden je tako prošli tjedan, potpuno neprimjereno svojoj državničkoj ulozi i neovisno o tome što privatno misli o kojoj državi i njenim vođama – Putina nazvao „ludim kuč* sinom“. To se tako u svijetu visoke politike ne radi, a osobito ne s čelnicima nuklearnih država s kojima ćeš prije ili kasnije morati sjesti za pregovarački stol pa ti može biti samo neugodno.
Raste separatizam! Biden nije uspio u obećanoj pomirbi Amerike
U kontekstu gore spomenute opasne polarizacije unutar američkog društva zanimljivo je ukazati i na jačanje separatističkih težnji pojedinih saveznih država. To se najviše ogleda u Kaliforniji i Teksasu , a pridružuje im se i Aljaska u kojoj se čak 40 posto ispitanika u nedavnoj anketi izjasnilo kako ne bi imali ništa protiv da Aljaksa potraži svoj samostalni put izvan SAD-a.
Očito je kako dosadašnja politika Bidenove administracije vodi SAD u pogrešnom smjeru, jer separatističke težnje jačaju više nego ikada ranije, a što je mnogo opasnija pojava od svih ostalih društvenih procesa jer neposredno prijeti dezintegraciji zemlje. Ovdje podsjećam kako je Biden nakon pobjede nad Trumpom u izborima u studenom 2020. godine izjavio da će biti predsjednik svih Amerikanaca i da će ponovo ujediniti Ameriku nakon što ju je Trump razjedinio.
Za kraj bih se usudio reći kako više uopće nije bitno hoće li Trump biti predsjednički kandidat ili neće, ili hoće li – ako bude, na izborima pobijediti.
Bitno je nešto posve drugo, a što je sada svima postalo jasno: Trump je već odavno „posijao sjeme“ „trumpizma“ u američkom društvu, koje je u međuvremenu izraslo u razgranato stablo do te mjere da će ga biti vrlo rizično pokušati umjetno (politički i(li) pravosudno) sasjeći a da njegove grane ne unište i one koji to pokušaju, ali i mnogo toga drugog oko sebe. Više nije bitan sam Trump nego ideja i ideali. A za njih, a ne za političare, se gine
