Fašistički i komunistički ustanak u Srbu, 27. srpnja 1941. - 27. srpnja 2010.
Postupimo prema derneku u Srbu kao slunjski domobrani u Veljunu

Zadnjih mjesec dana primio sam o najavljenome srbsko-četničkom fašističkom i komunističkom derneku u Srbu stotinjak pisama, od kojih  su najveći broj pisma od autora, a ostala su ista pisma u cirkulaciji.

Svi me uglavnom upozoravaju na velikosrbski fašistički i komunistički dernek zakazan i pripreman za 27. srpnja 2010. u Srbu.

Upozoravaju me da taj skupi protuhrvatski dernek spomenički ustoličen hrvatskim novcem i sudjeluje u njemu Hrvatska vlada i drugi vlastodržci u Hrvatskoj. Na čast im!!!

Ujedno me u pismima pitaju, kako sam rastjerao Pupovčev četnički dernek u Veljunu i što treba učiniti? Evo kratkog odgovora:

Prvi dio: Srbskofašistički i komunistički dernek u Srbu

Ujedinimo se, osramotimo i osudimo taj velikosrbski dernek!

Organizirajmo istoga dana u Srbu, u blizini srbskofašističkog i srbskokomunističkog derneka  protufašistički i protukomunistički znanstveni skup! Uputimo s toga znanstvenog skupa cijelome svijetu poruku, da je sav Hrvatski narod protiv megazločinačkih ideologija fašizma i komunizma, ali taj još uvijek živi u redovima zaostalih partija i u redovima vlastodržaca.

Zapitajmo te Srbe iz Srba, na kojoj strani su se borili od 1991. do 1995. godine?

Postidimo državu Hrvatsku, ovu Republiku Hrvatsku jedinu postkomunističku država u Europi koja slavi četničko-fašističke i komunističke obljetnice i megazločinca Josipa Broza Tita, desetoga sa službene Liste najvećih zločinaca 20. stoljeća u svijetu.

Europa je obračunala s fašizmom 1943. odnosno s nacifašizmom 1945. godine i s komunizmom 1989. plus dodatno 25. siječnja 2006.  godine, kad je Parlamentarna skupština Vijeća Europe (parlament predstavnika europskih zemalja) donijela Rezoluciju pod brojem 1481 u kojoj je Europa osudila komunističke zločine nad svima europskim narodima, počnjenima od Oktobarske revolucije 1917. u Rusiji do pada komunističkog berlinskog zida 1989. godine.

Jedino Hrvatska u Europi nije obračunala sa megazločinačkom prošlošću nametnutog joj fašizma i komunizma, nego slavi obljetnice velikosrbskog četničkog fašizma i komunizma. Ta ista Hrvatska želi pod svaku cijenu u Europsku Uniju i unosi u nju "brend" srbskočetničkog fašizma i komunizma.

Prosvjedujmo, osramotimo, osudimo i izzviždimo taj velikosrbski fašistički i komunistički dernek, opozivajući se na službeni negativni stav Europske Unije prema fašizmu i komunizmu!   

Ujedinimo sve hrvatske snage: Hrvatske ratnike, dragovoljce i uvojačene branitelje, veterane Hrvatske domovinske vojske - domobrane i sve Hrvate, kojima je Hrvatska u srcu i u umu, stanimo na put svima onima, koji u svojem praznodušju i praznoglavlju još uvijek udomljuju velikosrbski i svaki drugi fašizam i megazločinački komunizam.

Sva pisma, koja primam su sadržajno istinita u opisu fašističkog četničkog ustanka u Srbu, 27. srpnja 1941. godine, kojemu su se pridružili pojedini srbski i uz njih hrvatski komunisti. Među ovima je bio hrvatski komunist Marko Orešković, kojega su mučki ubili srbski četnički fašisti i komunisti iz redova ustanika u Srbu.

Dodat ću još samo to, da su ovi ustanici u Srbu poubijali "expresno" nekoliko stotina pa i tisuća nedužnih Hrvata u tome dijelu Like. To je zabilježila hrvatska povijest.

Manje je poznato, da se je među hrvatskim žrtvama, počinjenima od zločinaca iz Srba našla i učiteljska obitelj iz Slunja, poimence: učitelj Miloš Požega, zvani Babac sa suprugom i dvoje maloljetne djece uz vozača i pratnju Mike Močilca i Dragutina Turkalja.

Ove nedužne ljude i djecu su ustanici iz Srba strahovito mučili i u mukama usmrtili.

Dvojici mladića iz Slunja, Miki Močilcu i Dragutinu Turkalju su ustanici iz Srba naživo  sproveli lanac kroz rebra i spojili s automobilom, s kojim su ih vukli po cesti dok nisu izdahnuli.

Opće je poznato: u ubijanju ljudi nije bilo većih zločinaca i sadista od nacista, četnikofašista i komunista.

Ovo zajedništvo srbskih četniko-fašista i komunista zbunjuje mlađa pokoljenja, koja ne poznaju izvorno fašističko ponašanje Srba od 1937. godine naovamo i savezništvo komunista i fašista, koje je djelovalo ugovorno i kroz osobno prijateljstvo Hitlera i Staljina sve do njihove svađe 22. lipnja 1941. Hitlerovci i Staljinisti su imali svoje trabante u Kraljevini Jugoslaviji, napose u Srbiji, a savez između talijanskog fašizma i srbsko-četničkog fašizma je trajao do kapitulacije Italije 8. rujna 1943.

Što tek reći za prijateljstvo staljinčića, inače ratnog i mirnodobskog megazločinca Josipa Broza Tita i fašističko-četničkog vožda Draže Mihailovića. Nisu se oni tijekom rata ponekad prepirali radi ideologija jer su fašizam i komunizam ista zločinstva pod dva imena, nego radi prestiža. Dražo nije trpio nikoga iznad sebe, a Tito još manje, što je pokazala čitava povijest titoizma.

Mlađa pokoljenja uče zbivanja u predraću, u Drugome svjetskom ratu i poraću iz krivotvorenih komunističko-četničkih knjiga poput onih od "Dr. znanosti" Đure Zatezala, za koje je šteta upotrijebiti šibice i par litara benzina, da ih se spali. Đurina literatura je vrhunac srbskofašističkih i srbskokomunističkih obmana, laži i univerzalne mržnje prema Hrvatima i Hrvatskoj.

Nama starijima, koji smo bili očevidci događanja onog vremena ne dozvoli komunistički antifašizam djelovati rječima protiv derneka, u kojima se veličaju dva najveća zla u povijesti ljudskog roda: komunizam i fašizam pa moramo drugim metodama spriječavati te vrijeđajuće derneke i štititi od njih pošteni i domoljubni Hrvatski narod.

Nije to samo Srb najavljen za 27. srpnja 2010. Derneče snage povijesnog mraka u stotinjak komunističko-četničkih dernekana, među kojima su samo najistaknutije: Brezovica, Kumrovec, Srb, Veljun...

Ovime sam uglavnom dao odgovor na upite u primljenim pismima o derneku u Srbu i ponavljam ih skraćeno:

1. Trebamo se ponijeti kulturno: Znanstvenim skupom protiv obadvije megazločinačke ideje fašizma i komunizma, koje se još jedino obljetnički slavi u Hrvatskoj.

2. Nenasilnim prosvjedom udruženih antifašističkih i antikomunističkih Hrvata iz svih narodnih struktura omesti, osramotiti i poniziti organizatore i sudionike u velikosrbskom fašističkom i komunističkom derneku u Srbu.

Drugi dio: Kako je spriječen fašističko-komunistički dernek u Veljunu

Veljunski dernek velikosrbina Milorada Pupovca se ne ponavlja!

Na Đurđev dan, dan srbske hajdučije i četništva, 6. svibnja 2000. godine okupio je Milorad Pupovac, uz pomoć Džakule i Boljkovca oko tisuću četničko-fašističkih Srba iz hrvatskih krajeva, iz BiH pa čak i iz Srbije. Slijedi pobliži opis iza komemoracije prvim hrvatskim žrtvama srbskočetničkog terora.

Komemoracija žrtvama četničkog pokolja

Toga istoga dana, 6. svibnja 2000-te godine ne znajući za Pupovčev četnički dernek u Veljunu, okupio je Dragan Hazler Slunjske domobranske veterane  na komemorativni skup u Hrvatskome Blagaju, posvećen 8-članoj hrvatskoj obitelji Mravunac, koju su noću 5/6. svibnja 1941. poklali veljunski četnici. Pridružili su nam se i domobranski veterani iz Duga Rese i Karlovca.

Posmrtnu misu za poklanu 8-članu obitelj Mravunac, na koju se okupilo množtvo naroda predvodio je dekan Slunjski, vlč. Mile Pecić.

Na tu komemorativnu svečanost došli su brojni hrvatski branitelji, na čelu s njihovim zapovjednikom, pukovnikom Vladimirom Katićem i gradski čelnici predvođeni gradonačelnikom Slunja Milanom Skukanom.  

Pridružili su nam se također naši susjedi iz općina Cetingrada i Kvaternikove Rakovice.

Sve se je odvijalo u najuzornijem redu i dostojanstvenome ponašanju, kako to dolikuje Hrvatima na komemorativnim i drugim svečanostima.

Uz misno slavlja obratili su se ovome skupu s kraćim govorima Dragan Hazler, Vladimir Katić i zahvalnim govorom gospođa Milka Mravunac, koja je igrom slučaja preživjeli član obitelji, koju su poklali četnici iz Veljuna u organizaciji svoga vođe popa Branka Dobrosavljevića.

Mi se molimo, a četnici slave dan pokolja Hrvata

Za vrijeme završne molitve za poklanu obitelj Mravunac iz množtva okupljenih vjernika oglasio jedan muškarac:

"Dok se mi ovdje molimo za žrtve, koje su poklali četnici, na Veljunu četnici slave taj pokolj!"

Predsjednik Udruge ratnih veterana Hrvatski domobran Dragan Hazler je odmah pozvao na okup sve domobrane, a to isto je učinio Pukovnik Vladimir Katić s nazočnim hrvatskim braniteljima. Pohitali smo vojničkom domobranskom obvezom  prema obližnjem Veljunu i slijedili su nas svi nazočni ljudi na komemorativnome skupu.  Slijedi najavljeni nastavak najavljenoga na početku ovog priloga:

Milorad Pupovac  okružen novinarkama širi laž

Ispred kosturnice, u kojoj su kosti strijeljanih 27 četničkih i 8 komunističkih zločinaca postavio je Milorad Pupovac, troškom hrvatskih poreznika novu spomen ploču i na nju urezao broj 528 žrtava ustaškog zločina.

U poznatome ritmu i stilu srbske lažologije zabavljao je Milorad Pupovac oveću skupinu novinarki raznih hrvatskih medija i druge znatiželjnike.

Pisatelj ovih redova stavio mu je nekoliko umjestnih prigovora i zabranio mu širenje takovih laži. Po prirodi plašljivac i plačidrug Milorad Pupovac se je netragom izgubio.

Uz  laž na novoj ploči po predstavljanju strijeljanih četnika i u udeseterostručenome broju žrtava ugradio je Milorad Pupovac isto ćirilicom još jednu ploču sa stihovima iz iz Kosovskog ciklusa:

"Ak i jesu odletjeli ždrali

Ostali su tići ždralovići

Hranićemo tiće ždraloviće

Naše pleme izginuti neće

Naši dvori pusti ostat neće."  (Narodna pjesma Majke Jugovića iz Kosovskog mita).

Uz kosturnicu nijedno hrvatsko obilježje. Ovo je Srbija...

Uz kosturnicu je srbovalo i četnikovalo množtvo ženske i muške srbadije, na što je vrlo umjestno prigovorio Dragan Hazler, i zapitao, zašto nema obilježja Republike Hrvatske?! Na to pitanje je dobio kao dobro uvježbani jednoglasni odgovor dugotrajnim skandiranjem: Ovo je Srbija! Ovoje Srbija! Ovo je Srbija!...

To je razljutilo prispjele Hrvate s komemorativne svečanosti u Hrvatskome Blagaju i zajednički smo rastjerali tu šovinističku četničku srbadiju. Bježali su kao što to inače čine "hrabri" Srbi.

Zatim su svi Hrvati: domobrani, dragovoljci, invalidi Domovinskog rata i komemorativni hodočastnici krenuli na druga srbska četnička okupljališta. Jedni za drugima "hrabri" četnici i njihovi sljedbenici iz svih 8-10 okupljališta bježali su brže, nego ispred "Oluje".

Hrvatska policija u njihovom osiguranju nije imala s nama posla jer mi nismo primjenjivali batinanje niti grubu silu drugih oblika.

Mi smo ih tjerali nenasilnim metodama radi njihovog četničko-fašističkog, komunističkog i velikosrbskog ponašanja. 

Pobijedili smo ih našom odlučnošču da branimo hrvatsko pravo na hrvatskoj zemlji, koju nitko ne smije potvarati Srbijom niti do Veljuna niti do granice Karlobag - Karlovac - Virovitica.

Hrvatska ne treba ni fašizma, ni komunizma ni velikosrbizma

Mi Hrvati smo miroljubiv narod, koji volimo svoju domovinu Hrvatsku i dozvolimo u njoj život svima ljudima dobre volje bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu i druga obilježja. Tko to poštiva, taj je dobrodošao u Hrvatsku, a tko ruši Hrvatsku mržnjom, progonom Hrvata, pljačkom i ubijanjem Hrvata, kao što to čine velikosrbski fašistički četnici i komunisti, neka si potraže utočiše u svojoj Velikoj maloj Srbiji. Za takove zločince nema mjesta u miroljubivoj Hrvatskoj.

Veljunsku kosturnicu podigli su komunisti četnicima

Po istrazi, dokazu zločina i presudi Pokretnog suda NDH strijeljano je 9. svibnja 1941. 27 četnika i 8 komunista jer su zlostavljali i pljačkali putnike i prolaznike kroz Veljun, rušili telegrafske stupove, ubijali oružnike orućničkim postajama i poklali 8-članu hrvatsku obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani. To su učinili u znak slave srbskog hajdučko-četničkog Đurđev dana, noću 5/6. svibnja 1941.

Notorna laž je 528 žrtava u kosturnici

Točan broj svih žrtava od svih vojska Drugog svjetskog rata, uključujući strijeljane četnike je 355 u čitavoj općini Veljun.

U tome broju su uključene sve žrtve iz mjesta Veljun u Drugome svjetskom ratu. Točan broj žrtava ratnih stradanja od svih vojska II. svjetskog rata u mjestu Veljun jest 76. O tome postoji napisana, još neobjavljena dokumentarna studija od Mr.sci. Dragana Hazlera.

Dakle, brojka od 528 žrtava ustaškog terora, koju je čiriličnim pismom okitio Milorad Pupovac je superlažna po stilu velikosrbske, fašističko-komunističke i srbskopravoslavne lažologije.

Najzanimljivije jest ovdje istaknuti, da takvu spomeničku lažologiju štiti i obnavlja hrvatskim novcem Vlada Republike Hrvatske i njeni ministri kulture, među kojima se napose ističe mr. Božo Biškupić.

Umjesto toga bio bi red, da hrvatski povjesničari, statističari, demografi i drugi stručnjaci ispitaju vjerodostojnost od dvadesetak tisuća lažnih spomenika srbskim žrtvama u Hrvatskoj.

U Hrvatskome Blagaju su 202 hrvatske žrtve

Za usporedbu s Veljunom i 76 srbskih žrtava, u Hrvatskome Blagaju, manjemu naselju od srbskog Veljuna broj hrvatskih žrtava Drugog svjetskog rata i poraća iznosi točno 202, a počinili su ih srbski fašistički četnici i srbski komunisti najvećim udjelom iz Veljuna.

Ovdje se postavlja pitanja Hrvatskoj vladi i ministru mr. Boži Biškupiću:

Prvo: Zašto prve hrvatske žrtve srbsko-fašističkog i komunističkog terora u Hrvatskome Blagaju nemaju javni spomenik!?  Hrvatska 8-člana obitelj Jose Mravunca, mlinara na Korani u Blagaju spada među prve masovne žrtve velikosrbskog terora obadviju zločinačkih ideologija. Zar su nedužne hrvatske žrtve manje vrijedne od nedužnih i drugih srbskih žrtava, koje imaju više od dvadeset tisuća spomenika po Hrvatskoj?

Drugo:  Mlinica na Korani, ujedno kuća poklane hrvatske obitelji Mravunac je u krajnje zapuštenome stanju propadanja i prijeti joj skori nestanak najedanjem zubom vremena.

Opće je poznato, da Republika Hrvatske troši milijarde kuna za obnovu i izgradnju kuća od srbskih bjegunaca, među kojima ima nemali broj aboliranih i amnestiranih četničkih  zločinaca.

Zašto Republika Hrvatske ne izdvoji neznatnu svotu novaca za obnovu i zaštitu kuće od poklane hrvatske obitelji Mravunac i pretvori taj objekt u muzej povijesno starog naselja Hrvatskog Blagaja, kojeg su osnovali hrvatski velikaši Blagaji, kasnije prozvani Babonići.

Neka Hrvatska vlada pokaže ovim skromnim činom, da su nedužne hrvatske žrtve ravnopravne srbskim žrtvama u Hrvatskoj.

Očekujem - očekujemo eho od Hrvatske vlade po pitanju obljetničkog srbsko-četničkog derneka u Srbu i po pitanju odnosa prema nedužnim hrvatskim žrtvama u Hrvatskome Blagaju, koje su poklali, doslovce poklali velikosrbski fašistički četnici i komunisti iz Veljuna.  Srbski koljači imaju javni spomenik u Veljunu, a hrvatske žrtve njihovog zločina nemaju javni spomenik u Hrvatskome Blagaju.

Basel, 23. srpnja 2010.

Mr.sc. Dragan Hazler, predsjednik Hrvatskog domobrana Županije karlovačke (u izbjeglištvu)