Kakvo je bilo proteklo desetljeće za Hrvatsku? Kakvo je bilo u odnosu na prethodnih deset godina u kojem je i pet godina Domovinskog rata? Jesmo li bili gospodari vlastite sudbine ili nam je ovu određivao netko drugi? Ako su proteklih deset godina bile loše, tko je za to kriv; mi sami ili netko iz pozadine?

Sva ova pitanja izgledaju suvišna jer se prošlost ne može izmijeniti. Međutim, znamo li o toj prošlosti sve što o njoj treba znati kako bismo izbjegli ponavljanje onoga što treba izbjegavati? Kad je godine 2000. Ivo Sanader izabran na položaj predsjednika HDZ-a bio je to događaj koji svojim posljedicama dobrano nadmašuje sve što se dogodilo nakon 1990. Čime bi se mogla poduprijeti ova tvrdnja?

Prisjećajući se proteklih deset godina, dva se lika nameću kao bitni čimbenici svega što se u Hrvatskoj dogodilo kroz to vrijeme. Bez svake sumnje, to su bivši predsjednik države i bivši šef HDZ-a i sedam godina predsjednik Vlade. U javnosti je percepcija prvoga krajnje divergentna; ima onih koji Mesića drže hrvatskim spasiteljem, koji nas je približio Europi dok ga drugi, jednako brojni ili čak i mnogo brojniji ali medijski proskribirani drže najvećom hrvatskom izdajicom.

Drugi element ovog dvojca, bivši premijer, veliki hrvatski 'europeizator', tajni službenik europske pučke stranke koja ga je još krajem devedesetih pripremala za mogući visoki politički položaj djelovao je posve suprotno prvome, bivšem komunističkom aparatčiku krajnje problematične prošlosti i tajnom službeniku svih i svega što mu je moglo donijeti ostanak pri vrhu politike. Primitivizam i apsolutni manjak bilo kakvog, čak i simboličnog intelekta u Mesića imao je svoj kontrapunkt u Sanaderovoj prošlosti kazališnog intendanta, austrijskog 'herr Doktora' s dvije godine postdiplomskog studija. Manjak svega što mu je ikad nedostajalo, Sanader je nadoknađivao beskrajnom arogancijom i fantastičnom okrutnošću u sasijecanju svake klice višeglasja u stranci. Iza Sanadera njegov 'državotvorni' HDZ ostao je skup bezidejnih birokrata svih odreda upletenih u najrazličitije djelatnosti s ruba ili onkraj zakona.

Ima li nekog tko se pitao kako je moguće da su deset godina Hrvatskom vladala dva političara koji su na svakodnevnoj razini potpuno dotukli hrvatski nacionalni ponos i optimizam, pretvorivši pobjede u sramotu (Mesić) dok je zahvaljujući Sanaderovoj vlasti država u svakom mogućem smislu nasukana na hridine financijske i ekonomske krize i to još gore nego bilo kada u vremenima Jugoslavije. Je li doista slučajno da je prvi dio dvojca naporno radio da Hrvatsku kakva je stvorena u devedesetima uništi idejno i emotivno dok je drugi uložio sve napore da je uništi materijalno? Je li se ovakvo uništavanje države doista dogodilo slučajno, zahvaljujući dvojici političara koje je 'donijela voda' ili je ta politička splav imala i svojeg kormilara?

O tome kako je Mesić postao predsjednik države pisali smo već više puta u prošlosti no kako generacije čitalaca odlaze u prošlost, podsjetiti ćemo ove koji to još nisu čuli, kako je Mesić došao na položaj. Detalji Sanaderova uspona do HDZ-ova prijestolja prema svemu što znamo samo su djelomično objašnjeni i to kroz pobjedu nad strujom Ivića Pašalića. Međutim, cijela predstava koja je na čelo države dovela Mesića a na čelo HDZ-a Sanadera zapravo je imala istog (sve u istoj 'osobi') redatelja, scenarista i kostimografa.

Kako je na primjer moguće da su obojica, Mesić i Sanader, vodili posve jednaku politiku prema nedavnoj hrvatskoj prošlosti, prema Hrvatima u BiH, prema hrvatskim iseljenicima, prema Srbiji i "opraštanju"? Uz ponešto površinskih (jedan na misi; drugi nipošto na misi) no istovremeno i bez bilo kakvih bitnih razlika? Kako jedan ideolog 'antifašizma' i nacionalno posve nezainteresirani (Mesić) može imati posve jednaku politiku prema svemu spomenutome kao i nekakav političar-ognjištar iz dalmatinskog zaleđa? Kako se to od svih mogućih varijanti politika glede svega spomenutog u oba slučaja dogodilo da i Mesić i Sanader zapravo rade posve isto?

Odgovor na ovo pitanje leži u jednoj jednostavnoj činjenici: obojicu je na vlast doveo jedan te isti redatelj. Hrvatsku je budućnost trebalo svesti unutar okvira u kojima će je biti moguće nadzirati odnosno njome upravljati.

Demokratska predstava na prijelazu stoljeća

Nakon odlaska Franje Tuđmana Hrvatska se našla u prijelomnom stanju. Uobičajeni svjetski manipulatori nisu smjeli propustiti priliku jer nastavljanje Tuđmanovog oslobođenja Hrvatske u međunarodnim okvirima u "balkanske" odnose unosi crtu neizvjesnosti ili čak prijeti poteškoćama u "kontroliranju" događaja. Ne zaboravimo, prethodnica tj priprema okolnosti za sve o čemu je ovdje riječ u to je vrijeme bila u mandatu Soroseva "Otvorenog društva" i brojnih drugih 'ne-vladinih' udrženja. Građanska a ne nacionalna država, pojedinac a ne zajednica, atomizacija umjesto zajedništva bili su početni čimbenici s kojima se pripremao teren u javnosti za sve što je trebalo uslijediti. Kako je dakle "veliki Meštar" osigurao dolazak osobe na čelo HDZ-a koja velikim igračima i globalnim interesima ne će praviti probleme u budućnosti?

Nakon smrti predsjednika Tuđmana, pitanje njegova nasljednika bilo je mnogo važnije međunarodnim političkim interesima nego što im je bilo važno unutrašnje-političko pitanje. HDZ je bio ono što se zvalo 'ognjištarskom strankom' te se moglo pretpostavljati da promjena na vrhu ne će dovesti do okretanja stranačke politike naglavačke. Globalnim interesima se od pojave nekog sličnog Tuđmanu tj nekoga tko je bio spreman voditi politiku hrvatskih interesa (a ne njemačkih, britanskih, europskih), okretao želudac. Objašnjava li ovo zašto se stranačka politika 'okrenula naglavačke'?

Po smrti predsjednika Tuđmana sve moguće strane službe otpočele su operacije kojima je cilj bio dovesti na bitna mjesta ljude sklone 'suradnji'. Na čelu svih njih bile su SAD i Velika Britanija. Ovaj dvojac ili ako ih obično zovu 'dva brata' ozbiljno su prionuli poslu ...

Icom/Amac/Izravno.com