IDENTITET ILI MULTI-IDENTITETI

Dok se problem izgradnje modernog identiteta svodio na pitanje kako ga konstruirati i održati, problem postmodernog identiteta sadržan je u pitanju kako izbjeći fksni identitet i ostaviti što veći broj mogućnosti.

Dakle, nije potrebno ispravljati “pogreške povijesti” i “vraćati se” u predmoderni identitet bosanskog katoličanstva osmanskog tipa. Što se uklapa u koncept obnove redodržave o čemu je pisao fra Ivan Šarčević. Danas je potpuno prihvatljivo u isto vrijeme biti Hrvat, a biti i Bosanac. Ili još šire, moguće je istovremeno biti Ljubušak, Hercegovac, Hrvat, Europljanin…i još uz to imati državljanstvo dvije ili više država. Inzistirati na samo jednom identitetu i još pri tome nametati taj identitet drugima koji ga ne osjećaju svojim dio je totalitarnog nasljeđa, ali i radikalnog nacionalizma.

Odaziva li se to Lovrenović zahtjevima sredine u kojoj živi i radi, a koje je izrazio Avdović, ili tek znanstvenički žali za svim povijesnim prilikama u kojima je propušteno “proglašavanje” bosanske ili bošnjačke nacije svih bosanskih (a valjda i hercegovačkih) katolika, pravoslavnih i muslimana. Stječe se dojam da umjesto postmoderne slojevitosti identiteta Lovrenović “priželjkuje” vraćanje kotača povijesti unatrag i “predlaže” predmoderno “vraćanje” bosanskom katoličanstvu osmanske epohe i moderno “pretvaranje” Hrvata u političke Bosance!? Baš kao što su to tražili ili traže: Izetbegović, Zulfkarpašić, Cerić, Filipo-vić, Sidran, Avdović…U Sarajevu već odavno imamo “Hrvate po potrebi” i nacionaliste nepostojeće nacije, koju (još uvijek) nema tko proglasiti.

U nacionalnom bosansko – bošnjačkom kontekstu “integralno hrvatstvo” određuje se kao političko hrvatstvo koje podrazumijeva jedan i jedinstven hrvatski nacionalni politički okvir. Ono se predstavlja kao težnja Hrvata u BiH da se većinski hrvatski krajevi u BiH ili cijela BiH priključe Republici Hrvatskoj. Dakle, kao neka vrsta velikohrvatskog državnog projekta. Odnosno, ono se shvaća kao negiranje činjenica da je BiH država i bosansko-hercegovačkih Hrvata, te se osuđuje kao nekakva hrvatska-hercegovačka protudržavna rabota.

Hrvati u (Bosni i) Hercegovini ničim ne pokazuju da (na taj način) žele biti “integralni Hrvati”, odnosno Hrvati povezani u jednu političku zajednicu s Republikom Hrvatskom, nego žele biti politički Hrvati unutar BiH. Tako ni zalaganje za hrvatski entitet unutar BiH nije nikakvo “integralno hrvatstvo”, nego legitimna (svakako ne i jedina) artikulacija političkog hrvatstva u BiH.

Oni kojima smeta artikulacija političkog (nacionalnog) hrvatstva u BiH, ili se žele odreći svog političkog subjektiviteta – hrvatstva (što je legitimno), kao što su to neki radili i u Kraljevini Jugoslaviji i u SR BiH, nastoje diskreditirati sve one koji se za njega zalažu (što nije legitimno) optužbama za “integralno hrvatstvo”. U međuvremenu ne libe se zauzeti ministarska i druga dužnosnička mjesta koja po Ustavu (ili po nacionalnom ključu) pripadaju Hrvatima.

Mogu oni biti neko vrijeme i Hrvati ako se baš mora. Ukoliko bi unutar hrvatskog korpusa bili prihvaćeni zahtjevi za jačanjem političkog “bosanstva” na račun hrvatstva, kao i pokušaji stvaranja bosanske (nad)nacije, oni bi nužno vodili do podjele hrvatstva u BiH. Jer, nacionalno hrvatstvo se (više) ne može zamijeniti nacionalnim bosanstvom, posebno ne u Hercegovini, jer nacionalno ili integralno bosanstvo Hrvatima u Hercegovini negira dva identiteta: nacionalni i zavičajni (regionalni), za razliku od “integralnog hrvatstva” koje u današnjim okvirima donekle “potiskuje” samo njihovu zavičajno-kulturnu specifčnost.

Zato je u Hercegovini kao alternativa “integralnom” odnosno političkom hrvatstvu moguće jedino jačanje regionalnog identiteta u skladu s ukupnom političkom “hercegovinizacijom” Hrvata u BiH, kako se to od nedavno čuje. Do tada će u BiH živjeti Hrvati, Srbi, Bošnjaci i ostali – kako god oni sebe zvali.

Vratimo se malo na početke BiH da vidimo kako su o kulturnom “integralizmu”, o vezi Hrvata iz BiH sa Zagrebom razmišljali oni koji su je uspostavili kao jugoslavensku federalnu jedinicu. Rodoljub Čolaković je u članku Zašto je Bosna i Hercegovina federalna jedinica, objavljenom u travnju 1945. napisao:

“Poučeni dugogodišnjim iskustvom, sinovi Bosne i Hercegovine stali su na ovo gledište: da Bosna i Hercegovina nije ni srpska ni hrvatska, nego da je i srpska i hrvatska, a osim toga i muslimanska, – svih onih koji u njenim granicama žive. Zato se Bosna i Hercegovina nije mogla cijepati, jer bi to značilo cijepati jednu cjelinu čvrsto povezanu, cjelinu koja je dugo vremena živjela samostalnim životom. Podijeliti je po nacionalnim pripadnostima bilo je nemoguće, jer Srbi i Hrvati žive izmiješani na čitavoj teritoriji od Like do Drine. Otuda je riješeno da Bosna i Hercegovina bude federalna jedinica izjednačena sa ostalim federalnim jedinicama Jugoslavije. Na taj način nađeno je najsrećnije rješenje koje će zadovoljiti narode Bosne i Hercegovine i učvrstiti našu zajedničku domovinu. Pristalice narodno – oslobodilačkog pokreta Bosne i Hercegovine svjesni su da je samo jaka Jugosla-vija garancija za njihovu budućnost i bezbjednost. Oni smatraju da će ovako rješenje pitanja Bosne i Hercegovine učvrstiti novu Jugoslaviju upravo zbog toga, što će se njegovanje bratskih odnosa između Srba i Hrvata u Bosni i Hercegovini, prije svega, odraziti i na odnos Srba i Hrvata u Jugoslaviji, na odnos dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji.”

Pokazalo se da rješenje i nije bilo baš “najsrećnije”, nije “zadovoljilo” narode BiH i nije “učvrstilo” novu Jugoslaviju. Ali je činjenica da je raspadom “jake Jugoslavije” došlo i do raspada BiH, s tim što se unutar BiH promijenio odnos među nacijama pa više nisu Hrvati i Srbi ostali “osnovne nacije” kao što je to bilo u SFRJ, nego su u BiH to postali Muslimani-Bošnjaci i Srbi. Osim toga od “bratskih odnosa” nije bilo ništa, a Hrvati i Srbi su se vrlo “uspješno” i nimalo “bratski” podijelili. Pred kraj članka Rodoljub Čolaković je napisao:

“Niko Srbima Bosne i Hercegovine ne može osporiti pravo, niko i ne misli da im ospori to pravo da u Beogradu gledaju centar srpske kulture i da ostvare svoje kulturno jedinstvo, da se tu, na srpskoj kulturi, napajaju i dobijaju podstreka za rad u svojoj užoj otadžbini. Isto tako niko ne misli da zabrani Hrvatima Bosne i Hercegovine da gledaju na Zagreb i da se napajaju svojom hrvat-skom kulturom.”

Jasno je da oni koji su stvarali SR Bosnu i Hercegovinu radi “dobrobiti dviju osnovnih nacija u Jugoslaviji” nisu imali namjeru prekidati “napajanje” kulturom iz njihovih kulturnih centara. Ali situacija se vremenom mijenjala. Politička borba prenesena je na područje kulture i identiteta. Nakon političkih afera i (među)nacionalnih trvenja oko Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika,

Predloga za razmišljanje i Bosanskog duha u književnosti, komunistički lideri su shvatili važnost kulture u političkom životu i (pre)oblikovanju identiteta, pa su preuzeli inicijativu. Na Petom kongresu SK BiH održanom 1969. godine glavna tema bila je “potreba izlaska SR Bosne i Hercegovine iz kulturne zaostalosti, koja uvjetuje i ekonomsku, te svaku drugu zaostalost”. U tom smislu organizirane su brojne kulturne manifestacije, od kojih su poznatije: Oktobarski dani kulture u Sarajevu, Sarajevski dani poezije, Šantićevi, Kikićevi, Andrićevi i Šimićevi susreti, Slovo Gorčina u Stocu, Trebinjske večeri poezije i slično. Posebno je afrmirana muslimanska kultura čime se htjela učvrstiti tek priznata muslimanska nacija. Kao vrhunac partijskog angažmana u Sarajevu je koncem 1974. održan i Prvi bosanskohercegovački sabor kulture.

Ove manifestacije bile su u funkciji provedbe zacrtane politike Saveza komunista i učvršćenju njegove “vodeće” pozicije u društvu. Jačanjem bosansko-hercegovačkog etatizma republička elita je “prekinula napajanje” iz Zagreba i Beograda, nastojeći pretvoriti Sarajevo u kulturni centar “bosansko-hercegovačkih naroda i građana”, ali i iskonstruirati jednu posebnu, jedinstvenu bosansko-hercegovačku socijalističko-samoupravnu kulturu. U tom konstruktu, kako smo već naveli, nije bilo puno mjesta za hrvatsku kulturu i nimalo za hrvatski politički subjektivitet.

Nema ga ni danas, dostatno je jedno kulturno društvo koje će održavati folklornu razinu hrvatske kulture i jedno Udruženje koje će u ime Hrvata iznositi ispravna politička stajališta i davati legitimitet SDP-ovom, tobože hrvatskom članu Predsjedništva BiH. Nema političke snage niti institucija u BiH koje su u stanju očuvati jedinstven identitet Hrvata u BiH.

Nekolicina javnih medija na hrvatskom jeziku više je u štrajku nego što radi. Sveučilište u Mostaru jedva preživljava. Pokušaj stvaranja TV kanala na hrvatskom jeziku bošnjački zastupnici u državnom Parlamentu zaustavili su pozivanjem na nacionalni interes. Isto su uradili i u Hercegovačko-neretvanskoj županiji pri pokušaju preuzimanja Hercegovačke televizije. Dakle, Bošnjacima je nacionalni interes da Hrvati nemaju TV kanal na svome jeziku, odnosno da ne funkconira Hercegovačka televizija u Mostaru. Možda je i to dio politike po kojoj u BiH i postoji samo jedan jezik bosanski, a intencija je da se “uspostavi” ili “proglasi” samo jedna nacija ona bosanska. Teško je temeljem iznesenog ne zaključiti kako je bošnjačkoj (možda i ne samo bošnjačkoj) političkoj eliti nacionalni interes da u BiH nema političkih Hrvata. U ostvarenju tog cilja značajan doprinos daju suputnici bošnjačko-bosanske politike, nedorasla i neodgovorna hrvatska politička elita, državna politika Republike Hrvatske i Visoki (i manje visoki) predstavnici međunarodne zajednice.

Ivo Lučić

- izlazi u nastavcima -