PRIČA ZA STUDENI PDF Ispis Unesi e-mail
Autor Davor Dijanović   
Srijeda, 24 Studeni 2010 08:35
Postavi članak na svoj profil

«Draže mi je za domovinu kao hrabar ratnik umrijeti, nego od nje kao kukavička ništarija živjeti»

Padala je dosadna jesenska kiša, ona koja kad krene kao da ne zna stati, i koja – premda veći dio dana zapravo samo sipi – kao da iz nekog nedokučivog razloga ili inata danima ne želi u potpunosti prestati padati. Ivan je upravo završio s učenjem i uključio televizor ne bi li se nakon napornog i iscrpljujućeg dana barem malko odmorio i opustio posljednjih dana poprilično napete živce.

Za tjedan dana imao je dosta težak ispit na fakultetu, tako da je te dane ranog rujna 1991. uglavnom provodio uz knjigu i učenje. Uključivanje televizora s ciljem opuštanja zapravo je bilo mehaničkim činom i posljedicom dugogodišnje navike, jer mu je gledanje televizije tih dana stvaralo samo još veću nervozu pomiješanu s osjećajima tuge, nemoći i bijesa. Ivan je, naime, bio rodom iz Vukovara koji je tih dana bio izložen barbarskom i kanibalskom piru Jugoslavenske Narodne Armije (JNA) i razularenih četničkih bandi.

 

U obitelji je bio jedinac. Deset godina prije njegova rođenja roditelji su mu dobili kćer Ivanu, koja je, međutim, tri godine nakon toga umrla od bolesti koja nije bila neizliječivom, ali roditelji – koji su tada još živjeli u Banjoj Luci - ni nakon što su rasprodali sve što su imali nisu uspjeli sakupiti dovoljno novaca za liječenje, koje se moglo obaviti isključivo u inozemstvu. Roditelji su mu bili pokojni. Majka Marija umrla je dvije godine prije početka rata, dok mu je oca Juru desetak godine ranije u Frankfurtu likvidirala tajna jugoslavenska policija UDBA, kao suradnika jedne nacionalističke udruge, koje se je borila za uspostavu nezavisne Hrvatske.

U stanu kojega je u Zagrebu kupio prodavši obiteljsko naslijeđe, Ivan je boravio s još dvojicom studenata, Markom i Goranom, obojicom također rodom iz Vukovara. Poznavali su se još iz srednjoškolskih dana. Markov otac bio je oficir JNA, koji je, međutim, tih dana prešao u Hrvatsku vojsku te se priključio obrani Vukovara. Goran je dolazio iz jugoslavenski orijentirane obitelji. Otac mu je bio probrani partijski kadar i direktor jednog društvenog poduzeća u Osijeku. Kako se, međutim, kod njega upravo tih tjedana na jedan misteriozan način probudilo hrvatstvo, kao netom priključeni član tada vodećeg pokreta-stranke za uspostavu i obranu Hrvatske - u kojega su uz one koji su za Hrvatsku bili spremni platiti cijenu metka, neki ušli i radi imetka - on je bio premješten za šefa jednog poduzeća u Zagrebu, kojega je nakon privatizacije dobio za neobjašnjivo sitne novce.

Dosadne i kišne jesenske večeri kao što je bila ova obično bi sva trojica provodili zajedno, gledajući televiziju ili kartajući, a samo su rijetko razglabali o političkim ili kakvim drugim ozbiljnijim temama. Rat je, međutim, radikalno izmijenio takve navike, tako da su od vremena početaka ratnih djelovanja i političke teme dobile značajan prostor u njihovim razgovorima. Točnije, s obzirom da su sva trojica dolazili iz ratom zahvaćenih područja Hrvatske, rat i do tada rijetko postavljana egistencijalna pitanja postala su glavna preokupacija njihovih razgovora i raspravi. Naišlo je tako i sasvim očekivano pitanje: hoće li se ili ne priključiti obrani Vukovara i Hrvatske. Dosta njihovih vršnjaka i poznanika već je ginulo na vukovarskome bojištu i samo su božje čudo i do tada neviđena ljudska požrtvovnost hrvatskih branitelja bili zaslužnima što JNA i četnici već nisu okupirali Vukovar i Slavoniju, tenkovima prošetali do Zagreba, likvidirali hrvatsko političko vodstvo te proglasili «Veliku Srbiju».

Ivan nije u Vukovaru više imao nikoga od rodbine, no svejedno kao da mu je neki nutarnji glas govorio da se treba prijaviti u vojsku i priključiti bitci za Vukovar. Teško je podnosio televizijske snimke razaranja svoga rodnog grada i pomisao da mu barbari ruše i oskvrnjuju grob majke. Bio je odgojen u rodoljubno orijentiranoj katoličkoj obitelji, tako da je domovina uz Boga i obitelj za njega predstavljala najveću životnu svetinju. Dolazak hrvatske vlasti pozdravio je s jedne strane s velikim odobravanjem i radošću, a s druge strane žalostan što mu otac nije dočekao uspostavu samostalne Hrvatske.

Marko se je oko odlaska u rat kolebao. U Zagrebu je imao kakav takav mir; mogao je studirati, izlaziti i izvoditi djevojke na ples, dok ga je u Vukovaru čekao jedino ples metaka i gelera te jedna velika neizvjesnost. Ono što mu nije dalo mira bila je zabrinutost za sudbinu oca, koji mu je jedini od bliže rodbine ostao na životu nakon smrti majke i strica u automobilskoj nesreći. Kao i Ivan, s tugom u srcu gledao je televizijske snimke razrušenog Vukovara, a posebno ga je pogodilo što je na snimci vidio razrušenu i spaljenu svoju roditeljsku kuću.

Goran nije imao dilema: u rat ne ide; on je – objašnjavao je ostaloj dvojici - pacifist i humanist te ne želi sudjelovati u ubijanju. Bio je to pragmatičan momak koji je imao jednostavnu računicu: u ratu mogu izgubiti sve, a ne mogu dobiti ništa osim metka. Prigovor da bi mogao pomoći barem u logistici otklonio je time da se mora posvetiti fakultetu jer da je pred samom diplomom. A kada mu je Ivan kontrirao da je on i on pri kraju fakulteta, rekao mu je da je to točno, ali da njega čeka i siguran posao te da je to prilika koju nikako ne smije propustiti.

Te jesenske večeri njihov je razgovor bio dug, poput one vani dosadne kiše koja padala sve jače i glasnije, i kao da je zahtjevao konačan i neopoziv odgovor hamletovske prirode: ići ili ne ići. Nakon nekoliko tjedana razbijanja glave tim pitanjem, pretresanja argumenata za i protiv, bilo je vrijeme da se donese odluka poslije koje više ne bude žaljenja i odustajanja. I to danas, upravo ove večeri. Ivan je već neko vrijeme bio spreman poći u Vukovar, ali je pokušavao nagovoriti ako ne baš obojicu, a onda barem neodlučnog Marka da mu se pridruži. Iako se je nagovaranje Marka ispočetka pričinjavalo kao jalov posao, na kraju je ipak urodilo plodom, jer je Marko - nakon dugog Ivanovog nagovaranja te noći - lupio šakom po stolu i derajući se izustio: « Idemo! Ako i poginemo, poginut ćemo za nešto što čekamo čitavo tisućljeće, naši životi i ovako su ništa u usporedbi sa stotinama tisuća kostiju položenih za ono što danas imamo priliku ostvariti!».

Već sljedećeg jutra, pozdravivši se sa pacifistom Goranom, Ivan i Marko otišli su se prijaviti u Hrvatsku vojsku, gdje su, međutim, dobili odbijenicu jer nisu završili nikakvu vojnu obuku. Ta formalnost ipak ih nije mogla smesti. Kocka je bila bačena. Oboružani voljom za oslobađanje svojih rodnih ognjišta vratili su se u ravnicu. Marko se je priključio jedinici čiji je zapovjednik bio njegov otac, dok se je Ivan pridružio jednoj postrojbi HOS-a. Nakon mjesec dana ispita s metcima, gelerima, ruševinama, paleži, krvi i znojem, nakon mjesec dana mirisa baruta i olova, Ivan i Marko prošli su kompletnu obuku: vojnu i životnu; fakultet mnogo teži od onoga na kojemu je baš toga 18. studenog u Zagrebu diplomirao njihov nekadašnji prijatelj Goran. Nakon pada vukovarskog diva, slijedio je i životni doktorat. Marko je iz logora u Mitrovici razmijenjen nakon 30 dana, dok je Ivanov križni put trajao puna tri mjeseca u logoru Stajićevo.

Nakon što je diplomirao, Goran se je zaposlio u očevoj firmi, kao njegov zamjenik. Paralelno - uz što se zabavlja i uživa u zagrebačkim kafićima, udaljen 291 kilometar od Ivanovog i Markovog tuluma metaka u Vukovaru – Goran preko jednog očeva predratnog prijatelja nastavlja i daljnju akademsku karijeru. Zaposlen je, naime, kao asistent na jednome fakultetu, te je vrlo čest i tražen gost u televizijskim emisijama i tribinama, kao stručnjak za demokraciju, suživot, mirenje i ljudska prava.

Marko je nakon izlaska iz logora u Mitrovici proveo još pola godine u vojsci, nakon čega je demobiliziran. Nakon vukovarskog pakla, nije smogao snage završiti fakultet, obolio je od PTSP-a, odao se alkoholizmu, a nakon smrti oca i 10 godina samačkog života te nebrige države kojoj je nesebično poklonio svoju mladost i svoje zdravlje, pridružio se je onoj postrojbi hrvatskih branitelja koja je nakon rata poginula od vlastite ruke.

Ivan je nakon izlaska iz logora ostao u vojsci te sudjelovao u svim vojno-redarstvenim akcijama oslobađanja Hrvatske. U činu bojnika ušao je u hrvatski kraljevski grad Knin. Život mu se je ugasio u operaciji Južni Potez, samo nekoliko desetaka kilometra od stare hrvatske djedovine njegova oca – Banje Luke. Pokopan je na vukovarskome groblju, pokraj oca čije su kosti u međuvremenu dopremljene iz Njemačke. Na grobu, u sjeni nekoliko starih čempresa, koji kao da oslikavaju svu kasniju hrvatsku zbilju, stoji veliki spomenik i natpis: «Draže mi je za domovinu kao hrabar ratnik umrijeti, nego od nje kao kukavička ništarija živjeti».

 

Davor Dijanović/hakave.org.

 

Komentari

 
+2 #2 mi.lika 2010-11-24 10:56
Bravo baš je tako živa istina. Danas nam razno razni Gorani pacifisti Gorani po uvjerenju Jugoslaveni kroje život. Njima su tatice stare komunističke nabi guzice kod svojih drugova sredili doktorate i sad oni vode našu ekonomiju. Dok su iskreni hrvati obespravljeni ili pod zemljom. Krajnje je vrjeme potražit te gorane i njihove taate te ih zbaciti sa Hrvatske vlasti jednom za uvijek i pod svaku cijenu.
Citat
 
 
+2 #1 popaj 2010-11-24 09:15
preteško za komentirati,bra vo
Citat
 

Sadržaj je zaključan. Komentari više nisu mogući.