Mrtvi ne žele šutjeti!

Kakvo je to društvo, kakva je to zemlja, kakvi su to političari, kakvi su to mediji koji na vijesti o otkrivanju masovnih grobnica iz 1945. u koje su bačene tisuće likvidiranih Hrvata više i ne reagiraju, ili su posve ravnodušni kao da je riječ o trećerazrednim arheološkim nalazištima a ne o dokazima svirepih i prikrivenih zločinstava?

Ozračje je gotovo morbidno: govori se o "svijetloj" EU budućnosti i novom "bratstvu i jedinstvu", amnestira se agresore i popločava im se put preko Hrvatske na Zapad, dok u tišini, iz jama i rovova, na oranicama i u šumama, izranjaju kosti ljudi poubijanih nakon Drugog svjetskog rata od strane titoističkih egzekutora. Ako šute vlastodršci, ako šute nadležne institucije i mediji, izgleda da mrtvi ne žele šutjeti. Da mogu, progovorili bi i rekli istinu, kad već među živima nema dovoljno onih koji bi je istražili i osudili zločine.

Krikovi žrtava

Tko još govori o Hudoj jami? Tko se spominje Teznog? Prekjučer je objavljeno da je potvrđeno postojanje još jedne masovne grobnice u Sloveniji. U selu Mostec kod Brežica, u rovu duljine 186 metara, pretpostavlja se da leže ostaci najmanje šest tisuća likvidiranih ljudi. Ta vijest je u hrvatskim medijima prošla kao sporedna opaska. Nikoga posebno ne zanima, niti uznemirava. To što živimo na poljima smrti, na oranicama zaborava i ne želimo čuti krikove umorenih u Hudim jamama, koji i danas dozivaju, traže dostojan pokop, istinu i makar povijesnu zadovoljštinu, pijetet budućih naraštaja, prestrašna je činjenica koja govori koliko je naše društvo bolesno. Žrtve traže svoj identitet, ime i prezime, traže svoj grob, i svoj spomenik. Mnogi šute i najradije bi te kosti vratili natrag u zemlju i prekrili da ih nitko ne vidi, otresli prašinu s ruku i još jednom izbrisali tragove zločina. Ali kosti bi opet izbile van, kao znak da se istina ne može skriti, da se savjest i Boga ne može prevariti. Mrtvi traže svoj mir i dok ga ne zadobiju neće ni živi imati mira. Ironično je da je jedan dnevni list istaknuo vijest o potrazi za masovnom grobnicom, samo ne onom iz poraća, nego o tomu da Pavle Kalinić traži lokaciju za novu masovnu grobnicu, jer bi po njegovoj procjeni i njegova gradskog Ureda za krizne situacije, u slučaju jakog potresa u Zagrebu bilo oko tri tisuće mrtvih! Vijest o stvarnim masovnim grobnicama više nije udarna vijest, ali je zato Kalinićev senzacionalizam idealan za one koji vole filmove katastrofe. Jednako tako hrvatsku javnost kao da posebno ne zanima ni činjenica da je jučer bila 19. godišnjica pokolja u Saborskom, kad su četnici sravnili sa zemljom selo, mjesnu crkvu i poubijali trideset uglavnom nemoćnih i starijih ljudi.

Amnezija naroda

Neshvatljivo je koliko je hrvatsko društvo desenzibilizirano kad se radi o komemoriranju i pamćenju stratišta hrvatskih civila u Domovinskom ratu. Kako onda može imati i minimum osjetljivosti na ratne zločine komunista i partizana 1945.? Prešućivanje komunističkih zločina kao da govori o nekoj zavjeri šutnje u koju su uključeni razni segmenti društva. Govori i o tomu tko de facto vlada u Hrvatskoj. Ali mi nije jasna amnezija samog naroda, ljudi koji bi zbog vlastita dostojanstva, i svojih bližnjih koji su stradali, morali imati više inicijative, više interesa da se istina otkrije i da mrtvi budu dostojno pokopani. "Trebalo bi jednom otkopati sve te kosti komunističkih zločina i spremiti ih u veliku kosturnicu, to bi bila katarza. U mnogim komunističkim državama postoje muzeji žrtava komunizma, čak i u Albaniji, u Tirani, a u Hrvatskoj se o tome i ne razmišlja. Ako se to ne dogodi, teško Hrvatskoj.", rekao je u razgovoru za "Vijenac" slikar i književnik Miro Glavurtić. "Kosti iz tih masovnih grobnica same izlaze na površinu, a vlast umjesto da ih iskopa i upokoji, ona ih zatrpava misleći da će tako ostati neotkrivene." Zašto je tomu tako? Zašto su Hrvati tako nezahvalni i neodgovorni prema vlastitoj povijesti i žrtvama? Umjesto odgovora i zaključka, citiram još jednom Mira Glavurtića: "Hrvati su protiv svake države. Jer ne znaju da se država mora štititi, a ne krčmiti; ruše svaku državu, a poslije se kaju. Hrvati su individualisti i ne znaju što je zajedništvo, samoljubivi su i ako ne moraju ne vole nikoga tko ne misli kao oni. Hrvatski mentalitet je sluganski, radije će slušati stranca koji im ne želi dobro nego svojega najpametnijega. Nesretan narod, koji ne silazi s Križnog puta."

Zoran Vukman