„Sarajevo ima više Kineza nego Hrvata i Srba“... mudre su riječi prepotentnog i nadasve bezobraznog predsjednika Republike Srpske. Da su to riječi nekog njegovog potrčka ili službenog piskarala tipa Vasića moglo bi se shvatiti kao nizak udarac režimskih poslušnika u nedostatku argumenta. Ali kada to kaže prvi čovjek manje polovine BiH onda to svakako ima svoju težinu.

Još je zanimljivije s kojim su divljenjem tu izjavu prenijeli mediji koji ne vide dalje od svog nosa jer im ispred stoji podvala u obliku trećeg entiteta pa od toga ne vide ništa drugo nego samo osluškuju hoće li netko nešto reći što će ići u prilog trećem entitetu.

Zapravo, uredu je što su prenijeli i tu njegovu izjavu, ne treba biti protiv toga, ali nikako se ne mogu oteti dojmu što mu svi od reda ne kažu da on bezočno laže. Pa i da je ta laž od Ive Mire Jovića čovjek bi progutao, ali od Dodika, e on se već mora lupiti po prstima i prozvati da i kad ne priča viceve postaje smiješan.

Čak i kada se bukvalno shvati ova njegova nebuloza to nije točno. Možda za Srbe vrijedi jer su oni po komandi napustili Sarajevo. Poslušali su, jer su došla vremena kada oni ne mogu u svemu biti glavni kako su i bili u cijeloj Jugi. Doduše rat je između ostalog bio samo sredstvo s kojim su svoje negodovanje gubitka povlaštenih pozicija prikazali kao muslimansku torturu prema Srbima. Kada se rat razbuktao, po logici stvari neminovno je došlo i do revanšizma. Da je bilo zločina i prema Srbima, bilo je i to ne treba opovrgavati. Isto tako treba reći da rat nije isključivi krivac što Srba u Sarajevu ima malo nego je to ponajviše plod srpske politike.

Slično je i s Hrvatima, mada Hrvata ima više nego što se to iz Dodikova pametovanja da zaključiti. Scenarij je sličan. Ostale su zapamćene Bobanove riječi kojima je pozivao Hrvate da napuste Sarajevo i u kojima je smatrao svakog Hrvata za izdajicu ako ostane u Sarajevu. I po novopečenoj narodnoj: „veži agu gdje ti konj kaže“, nešto slično se i desilo. Tek 1994. godine iz Sarajeva će izaći, kasnije istaknuti veliki Hrvati koji danas personificiraju „svehrvatsku“ politiku o Sarajevu kao drugom Teheranu.

Zanimljivo je da protiv takve demagogije pišu uglavnom oni Hrvati koji i danas žive u Sarajevo i koji bi ortodoksni islam trebali osjetiti na svojoj koži. Zato nije jasno zašto oni brane svoju slobodu kao Sarajlije i ne daju za pravo onima koji tvrde da se u Sarajevu ne bave ničim drugim osim što protjeruju Hrvate (Srbi si već ranije sami otišli – u bolje, nadam se). Neupućeni čitatelj namjernik koji traži informaciju više, iz većini hrvatskih režimskih medija, može samo steći dojam da se Hrvati jedino na ražanj natiču, barem oni koji žive u Sarajevu ili recimo u Zenici. Jer po današnjoj medijskoj retorici čovjek ništa drugo ne može niti zaključiti.

Ponovo treba biti pošten i reći da određenog antagonizma i netrpeljivosti ima i da takvi odnosi ne trebaju iznenaditi. Takvi nepoželjni primjeri su plod ratnih sukoba, a posebno poratne huškačke politike. Posljedice rata i ratnog sukoba se mogu prevladati i to ne bi bio presedan. Međutim, za to je potrebna volja koja očito ne postoji. A tu volju narodu nameću pojedinci koji kreiraju visoku nacionalnu politiku.

No, vratimo se mi na Dodikova podmetanja.

Zašto Dodik ne kaže da samo u Banja Luci ima više Kineza nego Hrvata u cijeloj Republici Srpskoj? Zašto Dodik ne kaže da su njegovi Srbi u Republici Srpskoj porušili sve džamije i sve katoličke crkve? I da su popravili više pravoslavnih crkava na hrvatskoj i bošnjačkoj zemlji nego na svojoj srpskoj. A zna reći da je u Sarajevu više džamija nego u Teheranu. Što ponovo nije točno. Ali nije ni bitno, jer je naravno Dodik htio reći da u Sarajevu ima previše džamija, barem previše u odnosu na broj muslimana koji tamo žive, ako sam ga dobro shvatio. Jer on zna na koliko vjernika ide jedna džamija pa je vjerojatno tako došao do tih svojih uvjerenja.

Svaki sakralni objekt treba da služi svojoj svrsi, pa tako ni džamije nisu problem ako u njima vjernici upražnjavaju svoju vjeru. Dodika bi možda više zanimalo koliko su Srbi izgradili pravoslavnih crkava u Republici Srpskoj u koje nitko ne ide i koje služe samo kao znak srpstva što je veće bogohuljenje nego da Sarajevo ima još ovoliko džamija koliko ih ima sada.

I na kraju moram ponoviti, u ovom slučaju nije Dodikova retorika vijest kojoj treba dati pozornosti. Vijest je reakcija medija koja toj nacionalističkoj i huškačkoj retorici daje istaknut značaj bez da se argumentima kaže istina da je Republika Srpska po svim elementima primjer negativnosti u odnosu na Sarajevo ma koliko tih negativnosti u Sarajevu bilo.

On i njegova Republika Srpska bore se kao protiv unitarne BiH, a istovremeno Republika Srpska im je najunitarnija administrativna jedinica na svijetu. Tko još u njegovu i njihovu priču vjeruje, a tko misli da njima smeta bilo kakva BiH, pa čak da je ona najdemokratskija zemlja na svijetu?

Dean Rant/e-POSAVINA.com