Demokratske rasprave o uvjerima pridruživanju o EU u današnjoj Hrvatskoj uopće nema. Čelnici političkih stranaka međusobno se takmiče tko će prije izvršiti svaki diktat pristigao iz Bruxellesa. Da lakrdija od demokracije na "zapadnobalkanski" način bude veća, redovito se međusobno optužuju o tome tko je bolji sluga.

Što EU želi od Hrvatske, kako se Hrvatska treba postaviti, koji su minimalni a koji maximalni hrvatski zahtjevi, pitanja su koja domaće političare uopće ne zanimaju. Hrvatska javnost uopće ne razumije detalje oko pridruživanja EU, a poglavito su joj nejasne igre vezane za tzv. Zapadni Balkan.

Američki "The Washington Times"pisao je o tome još daleke 2003. Sedam godina star članak danas je aktualniji nego tada, a u njemu se govori o stvarima koje su hrvatske političke elite, nakon Tuđmana, zatajile vlastitom narodu:

Još jedan balkanski savez

Zbog krvavog raspada Jugoslavije devedesetih godina čovjek bi pomislio da će međunarodna zajednica shvatiti da Hrvati, Slovenci, Srbi, Muslimani, Makedonci i Albanci na Kosovu ne žele više živjeti u istoj državi.

Unatoč tome, na nedavnom skupu o "Zapadnom Balkanu", koji je pod pokroviteljstvom Europske unije održan u Porto Carrasu u Grčkoj, Europljani su tražili od naroda bivše Jugoslavije da prigrle novu Balkansku uniju.

Europska unija, koja će primiti deset novih država Središnje i Istočne Europe, obećala je, također, Hrvatskoj, Makedoniji, Albaniji, Bosni i Hercegovini te Srbiji i Crnoj Gori da će jednog dana stupiti u njene redove. "Proces europskog ujedinjenja ne će biti potpun dok se Balkan ne pridruži Europskoj uniji", izjavio je Predsjednik Europske komisije Romano Prodi.

Ali, Bruxelles traži da se prije članstva u Uniji ispune određeni uvjeti poput ekonomskih reformi, zajamčenja ljudskih prava i suzbijanja organiziranog kriminala i korupcije.

No, za puno članstvo u Uniji ključno je da svaka od tih država prihvati Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju. Taj sporazum, poznat također, kao Balkanski stabilizacijski ugovor, zapravo je pokušaj da se ponovno uspostavi nova Jugoslavija, bez Slovenije a s Albanijom.

Stabilizacijski ugovor namjerava na Zapadnom Balkanu uspostaviti ekonomsku uniju, utemeljenu na zoni slobodne trgovine, na čvrstoj prekograničnoj povezanosti i na mekšoj političkoj povezanosti. Za sada su jedino Hrvatska i Makedonija potpiso Ugovore o stabilizaciji i pridruživanju.

Ideja Balkanske unije duboko je nepopularna među običnim svijetom iz jednostavnog razloga: Ona nije politički održiva.

Jedna od velikih lekcija dvadesetog stoljeća je da umjetne, višeetničke države, koje obuhvaćaju narode koji ne žele zajedno živjeti, na dulji rok nisu održive. Multinacionalna carstva poput Jugoslavije, Sovjetskog saveza, Austro-ugarske, Britanskog imperija propadaju, jer ukidaju demokratske težnje podložnih naroda.

Raspad Jugoslavije u devedesetim godinama omogućio je zemljama poput Hrvatske, Slovenije i Makedonije da, uz pobjedu demokratskog načela narodnog samoodređenja, napokon ostvare stoljetne snove o neovisnosti.

Bruxelles se nada da će poništiti to povijesno dostignuće, u namjeri da ispuni svoj cilj uspostave kontinentalne socijalističke naddržave. Zagovornici federativne Europske unije nadaju se da će razvodniti nacionalne suverenitete i različitim europskim narodima nametnutu kulturnu hegemoniju.

Pod geslom "napretka" i "etničke pomirbe" Europska unija želi na Zapadnom Balkanu dokrajčiti kratak eksperiment narodne neovisnosti i samouprave.

Uspostava veće Jugoslavije, povezane s Europskom unijom, nije ni napredan ni liberalan projekt, već duboko rasistička politika osuđena na propast.

Bruxelles, u osnovi, govori narodima Zapadnog Balkana da nisu zreli vladati sami sobom i da u Europsku uniju mogu ući jedino kao regionalni blok, a ne individualno kao drugi europski narodi. Bruxelles s njima postupa kao s drugorazrednim Europljanima.

Uz to, Balkanska unija nije ostvariva jer nema masovnu političku potporu u regiji. Stoga političke elite u Zagrebu, Beogradu, Skopju, Sarajevu i Tirani izbjegavaju reći svojim građanima da je cijena članstva u Europskoj uniji uspostava regionalnog saveza, kojeg nitko ne želi.

No, najviše zaprepaštava odluka lijeve vlade u Hrvatskoj da pristane na Bruxelleski program.

U Jugoslaviji, Hrvati su bili ti koji su najviše patili pod željeznim stiskom Beograda, više nego bilo koji drugi narod u toj zemlji. Nakon uspješnog rata za neovisnost godine 1991., Zagreb je sada na rubu da izgubi teško izborenu nacionalnu samostalnost i suverenost.

Sastavljen uglavnom od bivših komunista, koji još uvijek teže obnovi Jugoslavije, režim premijera Ivice Raćana i Predsjednika Stjepana Mesića kradomice provodi plan da Hrvate vrati na Zapadni Balkan......

Izravno.com / Hrsvijet