Obilježena 19-a obljetnica zaustavljanja Ratka Mladića na Drniškom bojištu

Danas sa sjetom obilazim pojedina područja RH na kojima sam nekoć (neprekidno, u vremenu od 1991.-1995.) ratovao i ostavio dobar dio svoje mladosti, ali ipak sretan što moj trud ne bijaše uzalud(an).

Uvijek dok se vozim, zapravo dok me voze, kraj očiju mi promiču 'Malena mjesta srca moga', kako bi rekao veliki Ujević u svom 'Odlasku', pa sanjarim: »U slutnji, u čežnji daljine, daljine,/U srcu, u dahu planine, planine« (pa poželim) »Tamo, tamo da putujem,/Tamo, tamo da tugujem«. A, razlog je posve jednostavan: »Da više ne znam sebe sama, Ni dima bola u maglama«.

I onda me iz sna prene Thompsonova pjesma: »Bojna Čavoglave«, pa malo oživim. Bože moj, koje li ljepote (valjda se uredništvu neće dignuti kosa na glavi ako ju cijelu navedem!): »Za Dom - spremni!« (Spremni!, pa kud puklo da puklo!« op.p.). Pa kaže:

»U Zagori na izvoru rijeke Čikole, Stala braća da obrane naše domove./Stoji Hrvat do Hrvata, mi smo braća svi, Nećete u Čavoglave dok smo živi mi!/Puče thompson, kalašnjikov a i zbrojevka, Baci bombu, goni bandu preko izvora!/Korak naprijed, puška gotov s', svi uz pjesmu svi, Za dom braćo, za slobodu, borimo se mi./Čujte srpski dobrovoljci bando četnici, stići će vas naša ruka i u Srbiji!/Stići će vas Božja pravda to već svatko zna Sudit će vam bojovnici iz Čavoglava!/Slušajte sad poruku od Svetog Ilije: Nećete u Čavoglave, niste ni prije!/Oj Hrvati, braćo mila iz Čavoglava, Hrvatska vam zaboravit neće nikada!«

Thompsona nisam naveo samo tek tako iz vlastita hira ili pak provociranja hrvatskog Pravosuđa. Njegova sam oca (ako dobro pamtim, po imenu Ante!) ispod Prnjaka nasuprot slavnim Čavoglavama, negdje u veljači 1992., vratio s vozilom u Split, jer civili na ovu bojišnicu nisu smjeli ni primirisat. Tada mu lijepo rekoh: »Prijatelju moj, vrati se odakle si došao, jer ovdje se puca. Po nama padaju četničke topovske i minobacačke granate. Pa ako već ja po 'službenoj dužnosti' moram poginuti, ili ako u krajnjem slučaju preživim, ne bih Te htio nositi na savjesti. U Čavoglave ne možeš!«

Uzalud mi je on nudio (koliko sam god htio!) tek tiskanih Thompsonovih kazeta s tom znamenitom nam pjesmom, nu, nisam uzmaknuo.

On se vratio u Split, a ja produžih u obližnje Kljake, opjevane od strane tada malo nam poznatog Dražena Zečića: »Usred sela Kljaka stigla legija, a nasuprot četnici bijedna družina. Tu je bojna imotska, hercegovačka....« Ali…

Kod crkve (i istoimenog groblja) jad, tuga i čemer, razrušene i uništene (od eksplozija) nadgrobne ploče i sl. Srpski divljaci ni mrtvima (tada) nisu dali mira!

Nu, da ne duljim, u to vrijeme (čak osam mjeseci!) sam bio pripadnikom te slavne i (od četnika prozvane) ZLOGLASNE splitske 114. brigade HV-e 'Škorpioni'. Kako naše ratovanje pripada povijesti valjalo bi, a mislim da bi bio i red reći dvije-tri riječi i o ovoj ratnoj postrojbi, za koju je ovaj članak (velikim dijelom) i vezan, iako je povod ovom mom pisanju nedavno obilježena 19-a obljetnica zaustaljanja RZ (ratnog zločinca!) Ratka Mladića u njegovu blesavom,tj. posve suludom naumu da sa svojom četničkom bratijom 'posjeti' (zauzme!) grad Split.

Zloglasna splitska 114. brigade HV-e 'Škorpioni'

Povijest ove hrvatske sada već povijestne postrojbe (u kratkim crtama) izgleda ovako:

»114.brigada ZNG (poslije HV-a), inače prva pričuvna brigada Hrvatske vojske osnovna je, dne 1.lipnja 1991. u Kaštel-Sućurcu, od 'škverske bojne' iz splitskog brodogradilišta i postojećih satnija. Trogirani kao 2. trogirska bojna (osnovani su!, op.p.) 28. lipnja, Omišani na čelu s Milom Čatlakom i Brunom Vukićem, Solinsko-Dugopoljska satnija s Ljubom Marasovićem, Žrnovničani s Vinkom Barbarićem. Omiška bojna nastaje iz 6. cetinske flote pod zapovjedništvom Vitomira Brzovića.

Nakon osnivanja prva dva mjeseca su protekla u prikupljanju oružja i opreme pa je do kraja srpnja sakupljeno 620 komada uglavnom pušaka M-48. brigada zauzima položaje na području Drniša i Svilaje, a potom odlazi u Vrliku s ciljem deblokade Kijeva.

Krajem listopada 1991. omiška bojna je upućena u opkoljeni Dubrovnik, to je bila prva postrojba Hrvatske vojske upućena kao pomoć izvana. U Dubrovnik vojnici su prebacivani noću gumenim čamicima izbjegavajući topovnjače JRM. Narednih 27 dana skupina s natporučnikom Stipom Ćosom i poručnikom Stipom Jurjevićem držala Mokošicu, a druga na čelu s bojnikom Ivom Rakuljićem čuvala Bosanku prkoseći svakodnevnim topničkim i pješačkim napadima dok nisu zamijenjeni novim snagama.

Istovremeno ostatak brigade se borio u Ćepikućama, Topolu i Imotici, gdje su čuvali Ston i Pelješac. Tu je brigada dobila prve minobacače proizvedene 1934. i topove, a kod Topola uništava prvi neprijateljski tenk. U borbama su poginuli pripadnici 4. solinske bojne Božo Čipčić i Vjeko Jerković kod Čepikuća.

U prosincu cijela brigada je na drniškom bojištu gdje su joj pripojene satnije petropoljskih sela, pripadnici 9. bojne HOS-a, kao i vod Čavoglave. Tada dolazi i prva značajnija pošiljka teškog naoružanja od 110. karlovačke brigade HV-a.

Početkom veljače 1992. 1. bataljun škver izlazi iz sastava 114. brigade i čini temelj ustrojavanja 158. brigade HV-a, a sredinom 1992. 4. bojna preimenuje se u 1. bojnu.

Brigada u travnju 1992. učestvuje u obrani doline Neretve za vrijeme operacije Sutjeska 2 zbog čega je zapovjednik Južnog vojišta general zbora Janko Bobetko predložio za pismenu pohvalu Izvidničku desetinu omiške i trogirske bojne.

Do kraja rata učestvuje u operacijama Peruča, Maslenica, Zima 94, Ljeto 95, Oluja. Preustrojem HV-a 30. lipnja 2000., 114. brigada je ušla u sastav nove 625. brigade HV-a, a najveći dio ljudi je demobiliziran.

Brigada se sastojala od 4 bojne ito: 1. bojna (škverska – splitska), 2. bojna 'Kralj Tomislav' – Trogir, 3. bojna 'Poskoci' – Omiš i 4. bojna – Solin.

Kroz brigadu je prošlo 7900 ljudi, a 88 pripadnika je poginulo (dok je oko 300 ljudi ranjeno,op.p.) …« (Izvor: http://www.vojska.net/hrv/oruzane-snage/hrvatska/brigada/114/).

Sve gore navedeno je posve točno samo što je člankopisac zaboravio spomenuti prvog zapovjednika ove legendarne postrojbe, a riječ je o umirovljenom brigadiru (i nesuđenom generalu!) Hrvatske vojske, Anti Čatlaku, toliko omiljenom među svojom vojskom, jer bje iznad svega hrabar, častan, iskren i moralan, a Hrvatsku je volio iznad svega. Preminuo je tiho u 72. godini života, dne 2. lipnja 2010. u Šibeniku gdje je i pokopan (tri dana poslije!) na tamošnjem groblju Kvanj u subotu, dne 5. lipnja.

Legenda zbori kako je upravo brigadir Čatlak toga (za sve nas sudbonosnog nadnevka!) putom krugovala poručio pomahnitalom Mladiću: »J…. ću ti majku, ako kreneš prema Splitu!«

A, Mladić ga se vjerojatno bojao, jer godinu-dvije, prije samog početka Domovinskog rata, upravo u Kninu od Čatlaka je 'popio' batine (nu, o pok. Čatlaku i tom događaju, ako Bog dâ, drugom zgodom u prigodi prve obljetnice njegove smrti, op.p.).

Što se događalo na Drniškoj bojišnici, dne 3.siječnja A.D. 1992.!?

3. siječnja 1992. u 18.00 sati trebalo je stupiti na snagu ranije potpisano primirje između Hrvatske vojske i tzv. JNA u cijeloj Hrvatskoj, pa su četničke horde, u nakani da prije toga otmu što više hrvatskog teritorija, i na drniškoj bojišnici od ranih jutarnjih sati započele žestoku artiljerijsku vatru iz bezbrojnih bitnica. Najžešći artiljerijski i pješački napad četnici su pokušali preko naselja Strunje gdje su ih zaustavili pripadnici HOS-a i 114. brigade HV-a.

Inače, nasuprot Mladićevom kninskom korpusu Hrvatske obrambene snage na potezu od Moseća do Mirlović polja sačinjavali su: Trogirska bojna 114. brigade HV-a, samostalni vod "Skejo" IX. bojne HOS-a "Rafael vitez Boban", samostalni vod Umljanovići 113. brigade HV - "Žuti mravi", samostalna satnija "Brodomerkur", samostalni vod "Čavoglave" i samostalna satnija "Mirlović polje".

Iako je Domovinski rat tada još bio na samom početku, pa je još više od tri godine i na našoj bojišnici odnosio vojne i civilne žrtve, ipak je 3. siječanj 1992. godine uz 4. i 5. kolovoz 1995., jedan od najznačajnijih datuma, jer je to bila prekretnica koja je pokazala snagu hrvatskih obrambenih snaga i na našem području, te od toga dana više niti milimetar hrvatskog teritorija na ovom dijelu drniške bojišnice nije pao u neprijateljske ruke, a teški gubici u ljudstvu i tehnici bili su četnicima poruka da će na Hrvatskoj ipak naposljetku polomiti zube, što se i dogodilo tri i pol godine kasnije. (Izvor: http://www.opcina-ruzic.hr/novosti/obljetnica-3-sijecnja-1992).

Kročimo dalje:

Malo je poznato kako je se jedna nenaoružana postrojba, a riječ je o satniji »Brodomerkur-a«, među prvima stavila u obranu Republike Hrvatske. Prvi zapovjednik navedene satnije bio je Jakša Vojković, a poslije njega Ivan Dedić, s dozapovjednicima: Antom Duvnjakom, Ratkom Ivančevićem; Stipanom Medvidovićem i Brankom Zokovićem. Službeno su se okupili već početkom travnja 1991., a kroz mjesec lipanj, iste godine, pripojeni su Škverskoj bojni 114-e brigade. Uz pomoć HOS-a, te satnija iz splitskih poduzeća: Dalme, Diokoma, HPT-a, Koteksa-a, Prometa, kao i Trogirana, dne 3.siječnja 1992. »Brodomerkur-ova« satnija je odigrala ključnu ulogu u zaustavljanju u ono vrijeme 'nadobudnog' Ratka Mladića i njegove krvožedne »svite« sastavljene od nadmoćnog srpskog (čitaj-četničkog!) pješaštva!

Kako mi Hrvati imamo jako slabo pamćenje, vrijedilo bi navesti i nekoliko redaka o tom zloglasnom srpskom oficiru (isti se ni u kom slučaju ne može i ne smije na/zvati ČASNIKOM!, op.p.), koji je, nošen vihorima rata, veliki dio Hrvatske učinio spaljenom zemljom i 'zahvaljujući' kojemu još uvijek, i dan danas, "Hrvatska pokapa svoje mrtve" (naziv antologijske pjesme hrvatskog pjesnika i komunističkog uznika Andrije Vučemila, op.p).

Ratko Mladić (rođ. 12. ožujka 1943. u Božanovićima, općina Kalinovik, u BiH) je bivši zapovjednik i general srpskih snaga u Bosni i Hercegovini u vremenu od 1992. do 1995. i haški optuženik za ratne zločine.

U lipnju 1991. je poslan u Knin, kao zapovjednik 9. korpusa JNA, tijekom borbi između JNA i hrvatskih snaga. 4. listopada 1991. unaprijeđen je u čin general-majora. 9. svibnja 1992. preuzeo je mjesto glavnog zapovjednika stožera Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu.

12. svibnja 1992. Skupština bosanskih Srba izglasala je stvaranje Vojske RS. U isto vrijeme, Mladić je postavljen na dužnost zapovjednika Vrhovnog stožera VRS-a, na kojem mjestu je bio do prosinca 1996. (U svibnju 1992., nakon povlačenja JNA iz BiH, Druga vojna oblast JNA je postala jezgrom Glavnog stožera VRS-a). 24. lipnja 1994., unaprijeđen je u čin general-pukovnika…

24. srpnja 1995. Mladić je optužen od strane Međunarodnog suda za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije (ICTY) za genocid, zločine protiv čovječnosti i brojne ratne zločine, uključujući i zločine vezane za blokadu Sarajeva. 16. studenoga 1995., optužnica je proširena i na genocid, zločine protiv čovječnosti i ratne zločine tijekom napada na UN-ovu zaštićenu zonu u Srebrenici u srpnju 1995. Mladić je također odgovoran za uzimanje UN-ovog osoblja za taoce. Kao bjegunac ICTY-a, pretpostavlja se da se skriva u Srbiji… itd. (Izvor: http://bs.wikipedia.org/wiki/Ratko_Mladi%C4%87).

Petar Vulić