Radost slobodnog i otvorenog slavljenja svojih svetinja opet je pomućena. Bezbožnici koji vladaju i malodušje u srcima Hrvata vuku nas u bezdan uzništva. Jer ako ja ponovo ne mogu zapjevat hrvatsku pjesmu a da ne ispadnem nacionalistica, ako ne smijem isticati svoja hrvatska znakovlja, uzdizati slavu domovinskog rata i branitelja koji su krvlju svojom obranili moj dom, ako se moram klanjati onima koji su prešli naš prag i prolijevali našu krv .... nemam više ništa, ništa od onog što mi je srcu sveto.

Vraćeni smo ponovo u tu mrsku i mračnu prošlost gdje je biti Hrvat značilo šutjeti, trpjeti i skrivati.

Da li na ovom svijetu postoji i jedna država koja one, koji su nakon godina i godina tlačenja izvršili agresiju na nju, nakon samo nekoliko godina, dok su još rane svježe i krvare, bratski prigrli natrag kao dobre susjede, ugađa im na svim poljima društvenog i političkog života i poziva ih kao drage goste da uživaju u ljepotama svoje napaćene zemlje. Postoji.... i zove se Hrvatska, zemlja bez ponosa, zgažena po tko zna koji put.

Da li itko pomišlja tko sada slobodno šeće Hrvatskom, koga naš narod gleda pored sebe dok mu kroz misli lete krvave i užasne scene proživljenog rata, kada su ti isti slavili svoje koljače, bodrili ih, molili se za njih i uz klicanje odobravali svaku novu hrvatsku žrtvu.

Nebrojeno puta pripadnik mog naroda u svojoj zemlji se nađe oči u oči sa poznatim zločincem koji se cinično smješka i misli: "Što mi možeš!"

Za nekoga tko je branio ovu zemlju, koji je cijenjen od svog naroda, tko pjeva o obitelji, Bogu i domovini ovdje nema mjesta. To mjesto zauzimaju oni koji su svojim glasom bodrili agresora u njihovim krvavim pohodima i dizali im moral.

Ljudi moji, kuda sve ovo vodi???

Kada smo pomislili da je kletva napokon pala sa hrvatskog naroda, da su sva zla koja su ga snašla konačno našla mjesto u ropotarnici povijesti, Pandorina kutija se ponovo otvorila i zla su počela navirati sa svih strana.

Pitam se, imamo li još snage za posljednju bitku, onu najtežu, jer neprijatelj ne postoji kao takav a svuda je oko nas.

A ono što mi je srcu sveto, sveto je još mnogima koji neće zatvoriti oči i pustiti nek' bude kako bude.

Teška je zadaća pred svima nama, a ovo je posljednja šansa, posljednji ispit, i ako sada padnemo, popravnog nema.

Sve što srcu mi je sveto

bilo je i uvijek bit će,

kol'ko god je bilo kleto

nova zora uvijek sviće.

Iza kiše svane sunce,

iza noći dan se budi,

Hrvat domu svome kliće

dok ponos nam puni grudi.

Neka znaju svi što kude

i svetinje naše blate,

nikad neće mrske Jude

uništiti nas Hrvate.

KIKI