Mislim da nema Hrvata kojem ovo pitanje trenutno ne prolazi mislima, jer jedinstveno je. Različit je samo kontekst u kojem se pojavljuje. Da li je on ekonomski, egzistencijalni, društveni ili nacionalni, potpuno je nevažno. Tješi me činjenica da smo ujedinjeni barem u jednoj misli.

A i to je možda početak nečeg dobrog. Ili nije?

Jedne muči pitanje hoće li sutra na njihovom stolu biti kruha ili neće biti, druge hoće li sutra biti na dosadašnjoj poziciji ili neće biti,

treće pak hoće li sutra biti na slobodi za koju su se borili ili neće biti.... i mogla bih navesti još tisuće primjera.

Ali sva ta pitanja samo su djelić onog glavnog, najvažnijeg: Hoće li sutra biti Hrvatske kao neovisne, ujedinjene, ekonomski stabilne države ili je neće biti? Svaki od ovih pojedinih upita ovisi o ovome i dok se god to ne posloži u glavama stanovnika Lijepe naše, poglavito Hrvata, prevladavat će ono nesretno ''ne biti''.

Upitajmo se što činimo da nam bude bolje. Svatko je zabavljen svojim osobnim problemima, okrenut sebi, zatvara oči pred onim što je glavni uzrok svih nevolja. Unutar svoja četiri zida komentira, psuje, osuđuje, kune, žali se ali ne poduzima ništa.

I vrijeme prolazi a sve ostaje kako je i kreće prema najgorem...

Dobar primjer su nedavni prosvjedi branitelja. Koliko se Hrvata pridružilo svojim osloboditeljima da ih podrži u njihovim zahtjevima i stavovima, koji se tiču svih nas, jer od nekud se mora početi. Sramotno malo, gotovo neznatno. Skoro nitko nije osjetio potrebu da javno iskaže svoje nezadovoljstvo sadašnjim stanjem u zemlji.

Dokle god bude tako, dok budemo dopuštali da nam crveni sudbinu kroje, da nam krvnici opet žrtve broje, da nam hrvatsko tlo ne bude moje i tvoje

... nećemo biti nego samo postojati.

KIKI