Obilježena 66-a obljetnica četničko-partizanskog ubojstva 66-orice hercegovačkih fratara.

»Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.«

Volim Široki Brijeg, koji mi, ma gdje god da otiđem (u Bleiburg, Macelj, ili pak Zagvozd!), uvijek biva široko prostrt u srcu.

Jer, poput anđela raširenih krila širokobriješka crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije vazda me dočika i ispraća na odlasku. Zapravo sami Široki Brijeg (sa spomenutom crkvom!) bdije nada mnom, ali i u meni. I, ma koliko god se trudio, zapravo nikada to nisam ni pokušao, jer prilazim mu ko Mučeniku, on korača sa mnom i u meni (i valja priznati!) spada u povijest moje bolesti. I kad bih htio nikako ga preboljet ne mogu, jer mi unosi nemir u srcu i sveopći kaos u duši pa uvijek (kad mu dođem u pohode!) moram posegnut za jednom tabletom za umirenje: Normabelom od 5 ili pak 10 mg.

U ponedjeljak, dne 8. veljače A.D. ponovno 'osvanuh' na Širokom Brijegu okupanom suncem, a nekoć, prije 66 godina, isti bje okupan krvlju – krvlju Mučenika, poradi čega najviše trebamo biti 'zahvalni' hrvatsko-srpskim četnicima (čitaj-partizanima, našim dičnim 'osloboduteljima'!) s petokrakom zvijezdom na čelu.

Široki Brijeg je tijekom II. svjetskog rata bio posve nevažno vojno uporište, ali je u duhovnom smislu bio rasadnik, zapravo bedem hrvatstva i samo srce Hercegovine (iz ovdašnje franjevačke gimnazije izniknuli su znameniti Sinovi našega naroda!, op.p.), zbog čega ga je, po suludom boljševičkom naumu, (i) trebalo, kako oni to vole reći, konačno 'likvidirati'.

Ondašnje povampirene,tj. krvožedne četničko-partizanske odmetničke horde, koje su sudjelovale u likvidaciji franjevačkog samostana na Širokom Brijegu, po završetku II. svjetskog rata, govorahu kako su (zamislite!) tamošnji fratri na njih prosipali vrelo ulje, što je žalosno i nadasve tragično-smiješno, jer svatko onaj tko je bio u ratu dobro zna da se nenaoružan čovjek sklanja od vojnika s ubojitim oružjem (puškom). Jer… prolijevati vrelo ulje po napadajućoj vojsci može samo lud čovjek, a i kad bi to odgovaralo istini onda su spomenute odmetničke horde zapravo i bili nikakva vojska!

Čitam:

»Komunisti su u Drugom svjetskom ratu i poraću ubili 66 hercegovačkih franjevaca. Prvi je ubijen oko 24. svibnja 1942., drugi 31. listopada 1944., a svi ostali su pobijeni od siječnja do kolovoza 1945.

Iz samostanske zajednice na Širokom Brijegu komunisti su ubili najviše članova, čak 30, te još 4 na njegovom području. Posebno je odjeknulo ubojstvo 12 fratara na Širokom Brijegu 7. veljače 1945. koje su kasnije i zapalili u ratnom skloništu u samostanskom vrtu. Taj događaj ušao je i u ono glasovito Pastirsko pismo hrvatskih biskupa iz rujna 1945. Danas u samostanskoj crkvi počivaju posmrtni ostatci njih 22. Sve ovo bio je dovoljan razlog da je od samog početka Široki Brijeg držan središnjim žrtvoslovnim mjestom Hercegovačke franjevačke provincije. Puk je, pak, o svemu izrekao svoj sud nazvavši pobijene franjevce »Širokobriški mučenici«.

Ove će godine u sklopu obilježavanja obljetnice pobijenih hercegovačkih franjevaca i vjernog puka Božjeg biti održani 1. Dani pobijenih hercegovačkih franjevaca. Ubijeni pod znakom zvijezde petokrake. Da se ne zaboravi«. (v. http://www.kriz-zivota.com/forum/hrvatski/katolicka_crkva...).

Navedenog nadnevka (7.veljače!) na Širokom Brijegu, točnije iz same (ranjene) crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, krenula je (u 16.00 sati) procesija u kojoj je bilo, kako kažu, 66 svećenika (meni se učinilo da ih je bilo mnogo više!), sa skupinom novaka i ministranata stazom do obližnjeg ratnog protuzrakoplovnog skloništa u kojemu je točno prije 66 godina svoj ovozemaljski put skončalo (metkom u potiljak!) 12 širokobrijeških franjevaca - Mučenika.

Molitva širokobriješkog gvardijana fra Sretana Ćurčića učvrstila je mnogobrojni vjernički, tj. Božji puk u jednoj mu/nam nakani da se ovakvi zločini više nikada ne ponove te da se širokobriješki Mučenici još više štuju na dobrobit cjelokupnog raspršenog (danas nažalost razjedinjenog, op.p.) hrvatskog naroda u BiH, RH, ali i diljem cijelog svijeta.

Potom je procesija krenula prema crkvi prepunoj vjernog Božjeg puka do groba 22 fratra, nakon čega je, na početku sv. Mise zadušnice, uslijedilo čitanje njihovih imena, ali i imena ina 44 ubijena hercegovačka fratra (»Koliko su podijelili sakramenata krštenja, koliko su ljudi ispovjedili i pričestili, vjenčali i duhovno poučavali samo Bog zna. Koliko su sjemena Božje riječi posijali, a ploda nisu dočekali? Plodovi njihovog redovničkog i svećeničkog poziva i mučeničke smrti vidljivi su danas«).

Ubojstvo bilo kog Božjeg stvora jest zločin, a ubojstvo pak samo jednog svećenika je zločin iznad svih zločina, jer svećenicu nisu (kako to netko možda zamišlja i/ili pak misli) tek obični ljudi, oni su zapravo ovozemaljski svetci – posvećeni ljudi. Jer čim je netko zaređen (posvećen!) za svećenika, po naravi stvari jest svet, ali na zemlji! A hoće li isti, nakon svoje tjelesne smrti, postati svetac (i) na nebu to, dakako, ne ovisi o Svetom Otcu, već o svećenikovu ovozemaljskom poslanju (svetačkom životu!),tj. u krajnjem slučaju – njegovu mučeništvu i trpljenju za Krista, da bi na zemlji (zbog svojih zasluga pred Bogom) od puka u vijeke bio štovan!

Zato svećenici i imaju mnogobrojne (od Boga im date!) moći, što običnom puku nimalo nije pojmiljivo, a o komunistima bolje i ne govoriti. Oni su izmet ljudskog roda, a njihov 'vjeroučitelj' je Sotona, jer kako jednom rekoh: Čovjek bez vjere jest biće bez duše!

Nu, i njih, osim što ih treba žaliti, valja shvatiti i razumjeti, jer: SVE ZLOČINE KOMUNISTI SU POČINILI IZ MRŽNJE PREMA BOGU, A SVATKO ONAJ TKO NE VOLI ILI PAK NE (PO)ŠTUJE BOGA PO NARAVI STVARI NE MOŽE VOLJETI NI ČOVJEKA!

U tome leži 'opravdanje' za sva komunistička zvjerstva počinjena na ovim prostorima, pa tako i za ova na Širokom Brijegu (koji je skupa s Daksom!) bio krvava uvertira najveće (nakon Krbavske bitke) hrvatske narodne tragedije dobro nam zvane kao Bleiburg i Križni put hrvatskoga naroda u svibnju A.D. 1945.

Eto, tako nekako sam ja otprilike razmišljao prije početka sv. Euharistije, koju je predslavio (u suslavlju s širokobriješkimg gvardijanom fra Sretanom Ćurčićem i fra Miljenkom Stojićem - vicepostulatorom »Fra Leo Petrović i 65 subraće« i inom braćom svećenicima) hercegovački provincijal mnp. o. dr. fra Ivan Sesar, izrekavši na u uvodu u sv. misno slavlje znamenite riječi bl. Alojzija Stepinca: »Kada vam sve oduzmu, ostat će vam dvije ruke, sklopite ih na molitvu i tada ćete biti najjači.«

PROPOVIJED O. PROVINCIJALA

»Srcem prepunim sjećanja ojačani nadom i vjerom u Božju pravednost došli smo i ove godine na ovaj Brijeg Široki kako bismo se u svojim molitvama o šezdesetšestoj obljetnici prisjetili 66 nevino ubijenih fratara naše franjevačke Zajednice ovdje u Hercegovini. S istom mjerom poštovanja danas se prisjećamo i svih drugih nevinih žrtava našeg naroda.

Tko će, braćo i sestre, izreći djela Gospodnja u životu i smrti onih koje je Bog izabrao da slijede njegova Sina, darujući mu se potpuno, u ljubavi, pa po cijenu i vlastitog života? Svaki je život bogatstvo i svaki ima svoju ljepotu. Koliko li tek bogatstvo i ljepotu sadrži jedan Bogu darovan život?

Danas, kada se sjećamo naših ubijenih fratara i drugih nevinih žrtava želja mi je da nam oni budu uvijek iznova poticaj za konkretno življenje Evanđelja. Svaki je od njih na jedinstven način i ustrajno, svojim životom pokušao očitovati nešto od one ljubavi koja je Kristu donijela smrt na križu, a čovječanstvu spasenje.

U teškim vremenskim okolnostima, Kristom poneseni naši pokojni fratri su proslavili Boga predano mu služeći u svome narodu. Tako su za sobom ostavili svijetli trag i svjedočanstvo dobrotom ispunjenoga, Bogu posvećenoga života.

I ovo naše okupljanje izraz je dubokog poštovanja i zahvalnosti pred onima koji su nesebičnim i neustrašivim življenjem zapaljenu baklju milosti Božje predali nama u ruke. Zahvaljujući njihovom svjedočanstvu hrabrosti i vjere dobro znam odakle dolazim, ali s puno nade i strepnje htio bih znati kamo ja i moj narod danas idemo.

Naša nas povijest obvezuje da tu baklju vjere i pripadnosti svome narodu čuvamo, rasplamsavamo i upaljenu predamo budućim pokoljenjima. Sjećanje na naše ubijene fratre, koji su svojim životom posvjedočili ljubav prema Bogu i svom narodu, potiče nas da i mi vršimo Gospodinovu zapovijed ljubavi. Svaki je od ovih 66 ubijenih fratara kojih se danas spominjemo na jedinstven način dao kršćanskoj nadi lice, Bogu posvećujući svoj život i odgovarajući na potrebe vremena u kojemu su živjeli.

Braćo i sestre, kako ne bismo upali u napast da želimo postići slavu zbog onoga što su drugi učinili (usp. OP 6, 3) trebamo se zapitati nad našim životom, prihvaćajući otvorena i raspoložena srca primjer što su nam ga naša pokojna braća ostavila. Samo tako ćemo moći iskreno opjevati njihove slave. U ovom trenutku, u kojem sa zahvalnošću promatramo prošlost, usmjeravajući oči u budućnost prema kojoj nas Duh potiče i vodi (usp. Vita Consecrata 110) pozvani smo sa zahvalnošću prihvatiti svoju povijest, s odgovornošću sadašnjost i s nadom budućnost.

Kršćanski živjeti znači nadati se, nikada posustati, niti predati se beznađu. Nadati se znači svoju sigurnost položiti u onoga koji je obećao i u obećanjima ostao vjeran. Tu nadu živjeli su i svjedočili i naša braća, i to često poput Abrahama u nadi "protiv svake nade". Koja ih je snaga, braćo i sestre, držala u tim, ne baš lakim trenutcima njihova života? Snaga nade, ili bolje rečeno snaga "Krista Isusa nade naše" (1 Tim 1,1).

Cijela naša Provincija živjela je tu nadu od prvih dana svoga osnutka i dolaska u naše krajeve, cijelo to vrijeme naši su pratitelji bili vjera u Boga, čekanje i nada.

Braćo i sestre, i od nas danas traži se da snagom sjećanja sudjelujemo u svakome danu i svakom događaju svoje prošlosti, isto se tako od nas traži da se snagom nade pripremamo na svaki pojedini dan svoje budućnosti. To je ono kulturološko sjećanje jednoga naroda koji se sjeća, koji ima događaja iz svoje povijesti a koji se nikako ne mogu niti smiju zaboraviti. To sjećanje prenosi ne samo činjenice, nego smisao. To sjećanje stvara zajednicu i zajedništvo. Samo prošlost od značenja se pamti, samo podsjećana prošlost postaje značajnom.

Dragi vjernici, prolaziti putem nade često znači prolaziti putem križa, kroz trpljenja. No kršćanin i u takvim trenucima ostaje vjeran, poput naših pokojni fratara koji su naviještali, slavili i služili Evanđelju nade. Oni su naviještali Evanđelje nade i svjedočili ga svojim životom sve do prolijevanja krvi, jer su bili sigurni da ne mogu živjeti bez Krista, jer su bili spremni umrijeti za njega u uvjerenju da je Isus Gospodin i Spasitelj čovjeka i da samo u njemu čovjek nalazi puninu pravoga života. Oni su slavili Evanđelje nade, jer je predanje njihova života bilo najradikalnije i najsnažnije očitovanje one žrtve žive, svete i Bogu ugodne, koja je pravo duhovno bogoštovlje, izvor, duša i vrhunac svakoga kršćanskoga slavlja. Konačno, oni su služili Evanđelju nade, jer su svojom smrću očitovali da poslušnost evanđeoskome zakonu rađa moralni život i društveni suživot koji časti i promiče dostojanstvo i slobodu svake osobe. I to je pjesnik prekrasno izrazio:

O, ne govori da nema spasa

I da si srušen od paćenja svog;

Što je noć crnja

- Sve jasnije zvijezde,

Što je bol dublja – sve bliži je Bog! (Majkov)

Braćo i sestre, i ovo naše okupljanje i ova sveta euharistijska žrtva neka bude pouka i poruka nama danas. Neka primjeri hrabrog i nesebičnog življenja naših pokojnih fratara i svih drugih nevinih žrtava koji su slijedili Krista i po život opasnim vremenima privuku sve nas potpunijem predanju na putu Isusa Krista. Želio bih da nam večeras progovore životi naših pokojnih fratara, da u njima doista otkrijemo primjere hrabrosti i odvažnosti.

Dragi vjernici, o 66. obljetnici mučeničke smrti naših fratara kao i svih nevino pogubljenih civila neka nam njihovi svijetli životni primjeri budu razlog nade u vremenima koji za nadom vape. Upravo u njima otkrivamo nadu koja, jer je utjelovljena u konkretnim ljudskim životima, jest nada koja privlači a ne obmanjuje, nada koja potiče a ne zavarava, nada koja je božanska jer uzdiže čovjeka i otvara put u budućnost.

Neka nam Gospodin pomogne da i mi svoje poslanje smjelo svjedočimo i promičemo svjesni da ni vrijeme ni mjesto ni političke niti bilo kakve druge okolnosti nisu presudne za ostvarenje svetosti, već život utemeljen na Evanđelju Isusa Krista.

U korijenu moga i tvoga kršćanskoga života jest osoba Isusa Krista i Evanđelje. Samo Krist i Evanđelje mogu pružiti dosljednost i istinu našem životu i poslanju. Naš Bog je Bog nade i obećanja. Amen.«

Pri samom kraju sv. Mise nazočnom Božjem puku obratio se fra Miljenko Stojić (inače vrstan pjesnik, kritik i književnik!,op.p) - vicepostulator postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«, predstavivši iscrpni Vicepostulatorni rad u minuloj godini.

Petar VULIĆ