1918. godina, Grga Budislav Anđelinović, pravaš i orjunaš, šef srpske policije u Zagrebu naredio je otvaranje vatre na pobunjene hrvatske vojnike i civile koji su prosvjedovali protiv odluke Narodnog vijeća o stvaranju jedinstvene države slovensko-hrvatsko-srpskog naroda pod vladavinom prijestolonasljednika Aleksandra Karađorđevića.

Nije mu bio problem okrvaviti ruke hrvatskom krvlju iako su i srpski časnici to odbili, a rezultat je bio 9 ubijenih hrvatskih vojnika i 4 civila, te 17 ranjenih, poznatih u povijesti kao Prosinačke žrtve.

Kada je 1921.g. u beogradskoj Skupštini prozvan od hrvatskih zastupnika zbog tog zločina izjavio je kako je to bila njegova dužnost te da se svojim krvavim rukama ponosi.

Od 1941.g. bio je suradnik četničkog vojvode popa Đujića i kanadskih četničkih političkih krugova.

Danko Anđelković, bliski suradnik četničkog vojvode Ilije Trifunovića Birčanina, komandanta svih četničkih snaga na području Like, Dalmacije, Hercegovine i Zapadne Bosne, pod talijanskom okupacijom koji je bio imenovan osobno od Draže Mihajlovića.

Birčanove četničke jedinice izvršile su niz pokolja nad hrvatskim civilima i svećenicima na tim područjima, a broj žrtava prelazi 1000.

Vuk Anđelinović, priključuje se partizanima tek u rujnu 1943.g., par dana prije talijanske kapitulacije, te kao pripadnik zločinačke skupine unutar 11. partizanske dalmatinske brigade sudjeluje u pokolju širokobrijeških fratara u Mostaru. Nakon toga slijedi njihov ratni zločinački put sve do Bleiburga.

Njegov kolega, Drago Ikić, danas ugledni član HAZU-a, kao domobranski garnizonski liječnik u Vrgorcu, u dosluhu sa OZNOM, otrovao je hranom domobranske hrvatske vojnike, te ih tako ''pripremio'' za partizanski napad na grad 1943.g.

Pripadnik obitelji Anđelinović je i pravnik i publicist Berislav, glasoviti orjunaš i poznati policijski batinaš.

Eugen Pusić, visoki jugoslavenski državni dužnosnik, sudionik komunističke, titoističko-staljinističke pravne prakse u Zagrebu, u Hrvatskoj, sa bilancom od nekoliko desetaka tisuća mrtvih i zatvorenih Hrvata. Jugoideolog, jedan od vodećih antinacionalista u komunističkoj Jugoslaviji. Akademik jugoslavenske, pa hrvatske Akademije znanosti i umjetnosti.

Period od 1941.-45. u svom životopisu prešućuje.

Njegov kolega, akademik Adolf Dragičević, sudjelovao je u, prije navedenom, pokolju fratara u Mostaru.

Koja kroatofobna ekipa! Redom, djed Danko, djedov brat Grga, stric Vuk, otac Eugen….

Da ne zaboravim i brata Zorana, predavača na učilištu JNA u bivšoj Jugoslaviji, u Hrvatskoj predsjednika Odbora za ljudska prava, čovjeka koji nastoji prikazati Republiku Hrvatsku kao zločinačku tvorevinu a njene zaslužne ljude kao zločince. Najglasniji u kampanji za povrat imena Trg žrtava fašizma za Trg hrvatskih velikana, te inicijator promjene imena Avenije Gojka Šuška u Aleju izviđača.

Ta ''časna'' obitelj iznjedrila je našu dežurnu orjunašicu. Ona je najbolji primjer stare narodne izreke da krv nije voda, ali i one da jabuka ne pada daleko od stabla.

Vesna Pusić, političarka koja dvadeset godina gura tezu kako je Hrvatska izvršila agresiju na BIH, koja sotonizira lik i djelo dr. Franje Tuđmana nazivajući ga apsolutnim gospodarom života i smrti u Hrvatskoj, kao i sve ono što je hrvatsko i domoljubno.

Velokosrpsku agresiju na Hrvatsku pretvara u dogovorni rat srpskog i hrvatskog nacionalizma na čelu s Tuđmanom i Miloševićem, radi komadanja BIH, čime ih izjednačava u krivnji.

Zdušno podržava protuhrvatske Haaške optužnice.

Deklaraciju o domovinskom ratu nikada nije priznavala već je smatra pokušajem da se političkim sredstvima pokrije jedna režimska politika ''za koju znamo da je bila pogrešna i svima štetila.'' Tko zna? Ona i … Ivo, Stipe, Zoki?

Deklaracija o domovinskom ratu iz 2001.g. jasno kaže da je Hrvatska vodila pravedan, obrambeni i oslobodilački rat, i nije preuzimala ulogu agresora, kako na svom tako i na tuđem teritoriju.

To je ono što ja znam. To je ono što je istina.

Istina je i da se Vesna Pusić aktivno uključila u politiku 1997.g., sa jednim jedinim ciljem.

Željela se izboriti za uklanjanje sa vlasti HDZ-a i prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana. Nije im mogla oprostiti razbijanje njenih jugokomunističkih i protuhrvatskih snova, svega onoga što su njena obitelj i njeni preci voljeli i za što su se borili.

Pad Jugoslavije i stvaranje samostalne države hrvatskog naroda. Neoprostiv grijeh.

Od tuda i njen negativan stav prema hrvatskim braniteljima čije zahtjeve i stavove smatra vrlo štetnim i opasnim za Hrvatsku. Hm, za Hrvatsku… Kako samo mogu tražiti lustraciju, ukidanje abolicije, protiviti se brzom ulasku u EU i, zamislite, širiti govor mržnje.

To joj smeta, ali objeručke je prihvatila zahtjev za prijevremene izbore jer je to jedino što joj trenutno odgovara. Što prije izbori, to veća šansa da se dočepa ministarske fotelje. Razlog se zna. Ne smije se dopustiti da vrijeme omogući jačanje neke nove, hrvatske opcije koja bi mogla ugroziti opoziciju da dođe na vlast bez muke i bez jasnog programa

Kao da se ne ugrožavaju dovoljno sami svojom politikom i stavovima.

Opće je poznato da se drugarica Vesna od samog početka političke karijere suprotstavljala bilo kakvom miješanju u politiku BIH, protivila se svakom vidu brige za Hrvate u BIH a svaku pruženu pomoć je napadala najgrubljim riječima.

Uvijek je bila na protuhrvatskoj strani i niti jednom riječi se nije odrekla svoje dvadesetogodišnje antihrvatske politike kojom je nanijela veliku štetu hrvatskom narodu, zajedno sa svojim kamaradom Mesićem i njegovim nasljednikom.

A onda, preobraćenje! Vesna Pusić, hrvatska političarka koja pošteno, hrabro i iskreno brani hrvatske nacionalne interese u BIH. Ajme lakrdije!!!

Ali, Vesna Pusić napreduje, uvlači se u sve pore političkog života, pokušavajući dobro smišljenom manipulacijom ukloniti mrlje na svom političkom imidžu, a hrvatski narod, zaboravan i naivan kakav je, još će joj i oprostiti 20 godina pljuvanja po svemu hrvatskom te je prihvatiti kao ministricu vanjskih poslova, veliku Hrvaticu.

Nadam se samo u najluđim snovima…

I eto nje i kao predsjednice Nacionalnog odbora za praćenje pregovora sa EU, sa konkretnim mjerama i mirovnom misijom. Odlučila maknuti na stranu sve razmirice i sljubiti kompletnu političku scenu na udruživanju snaga u cilju završetka pregovora, uz svoju svesrdnu žrtvu i angažiranost.

Što je sve požrtvovna političarka spremna napraviti za dobru foteljicu, nije joj bitno da li je hrvatska ministarska ili europska birokratska, samo da se sjedne. Sve dok narod dopušta.

A narodu mora biti jasno samo jedno : Vuk dlaku mijenja ali ćud nikada.

Pardon, vučica.

KIKI