Ubiše.

Ubiše mi MOJU Hrvatsku.

Ubiše je bez revolvera, sjekire i noža.

Ubiše je – perom.

Perom tupim. Perom otrovnim.

Perom, kojim pravda ga zovu.

Ubiše, bez milosti, suza i kajanja.

Ubiše bez križa, svećenika i molitve.

I pokopaše je. Pokopaše je bez groba i spomena.

Tragove svoje krvave ostaviše, na travi i u kamenu.

Kamenu hrvatskom. Kamenu hercegovskom.

A plač se dolinom suza razli.

Dolinom slavonskom. Plač bez suza davno isplakanih.

More moje Jadransko modro zapjeni se valovima svojim.

Bez vjetra, bez uzdaha i bez glasa.

A prsti naroda moga u pest se skupiše. I pogled k nebu se svrnu.

Zatim. Prsti se u tren razdvojiše i ruke se u molitvu skupe.

Molitvu Stvoritelju svome. Molitvu BOGU jedinome.

I BOG se smili narodu svome. I zemlji svojoj, zemlji HRVATSKOJ.

Nov život joj udahnu, život VJEČNI.

I reče on gromkim glasom: Vječno će živjeti zemlja ova.

Vječno će živjeti i narod njen, narod moj izabrani, narod HRVATSKI.

Zmaj od Majke Božje Remetske