Ovih dana navršit će se pola godine od kako je priveden i zatočen Tomislav Merčep. U pola godine još nije podignuta optužnica jer nema dovoljno svjedoka. Čak ni među lažljivim mitomanskim srbima ne mogu se naći oni koji bi dovoljno dobro lagali.

Ali nalog je stigao, Merčepa treba izolirati, treba ga pritvoriti za bilo kakvu glupost, samo da nije na slobodi. Izmišljeni zločin koji jugoudbaši stavljaju na leđa tom čovjeku star je skoro 20 godina pa kako to da je pritvoren tek sada. Nije to slučajno.

Upravo sada završna je faza vraćanja Hrvatske u Jugoslaviju i povratka četnika u Hrvatsku. I naravno da im Merčep smeta. On je oličenje onoga što srbi mrze, on im je među prvima pokazao srednji prst i rekao, e nećete bando od moje Domovine napravit veliku srbiju. Dok je velika većina nas još slijepo vjerovala da će se to nekako smirit i da srbi nisu baš tolika gamad, Merčep je jako dobro znao tko su oni i na što su spremni. Mnogi će mu prigovoriti, kao uostalom i Glavašu, da njegove metode otpora i nisu baš bile ispravne. Možda i nisu, ali ni otpor se nije pružao civiliziranim normalnim ljudima, nego najvećim zločincima u novijoj ljudskoj povijesti. U onim dijelovima Hrvatske gdje su ljudi bili ljubazni i fini prema srbima dogodili su se najveći masakri i ta područja. Hrvatske pala su u četničke ruke gotovo bez borbe. Tamo gdje je bio Merčep i ljudi poput njega četnici su zaustavljeni. Veličanstvena obrana Vukovara, koja je već ušla u legendu njegovo je djelo. Iznijeli su je na svojim leđima ratnici Vukovara, ali on joj je idejni začetnik. Danas se neki drugi ljudi kite titulama zapovjednika obrane grada a o Mrečepu se šuti. Šuti se i o herojskoj obrani Gospića. Ma ne samo da se šuti nego je i to proglašeno zločinom. Šuti se naravno i obrani Pakraca i Lipika. Naša Jaca, naša dična premijerka, bivša Miss Lipika mudro šuti i ne daj Bože da bi spomenula tko joj je obranio rodni kraj. Normalno i tamo su počinjeni zločini. Gdje god su srbi dobili po tamburi sve je to proglašeno zločinom. Oni kad pobjeđuju onda su nebeska sila, svemirski narod i opjevani junaci, a kad gube onda su jadni goloruki narod koji ubijaju genocidne Ustaše. Pa se onda rastrče po svijetu i tužakaju.

I službena politika okrenula je leđa Merčepu. Tadašnji ministar Jarnjak čak je jedno vrijeme tvrdio da Merčepovi dečki nikad nisu bili pripadnici MUP-a, nego paravojna formacija. Toliko besramnog laganja ni srbi se ne bi sjetili. Danas se ta postrojba ne spominje osim ako se ne priča o obitelji Zec ili Poljani. Dakle u te slučajeve upleteno je 5 ljudi koji su bili u najmanju ruku otpad kakvog je imala svaka postrojba, ljudi koji su zločine počinili, i za zločine osuđeni. A zašto se šuti o ostalim ratnicima iz te jedinice? Tko si je pripisao njihove akcije i zasluge za obranu? Zar se Hrvatska srami ljudi koji su ju obranili.

Danas silni borci za ljudska prava vrište o odvođenju nekih ljudi . Kao prvo nije se radilo o nikakvom odvođenju nego o privođenju osumnjičenika. Merčep i ljudi pod njegovim zapovjedništvom bili su policajci i radili su ono što radi policija u svakoj državi. Štiti ustavno pravni poredak države. Problem je samo u tome što isti ti borci za ljudska prava Hrvatsku nisu tada a ni sada smatrali državom. Problem je vjerovatno što je možda i većinu tih ljudi Merčep spriječio tada da kroz svoje udruge i akcije unište Hrvatsku. Zato ga i mrze toliko.

Danas su svi pali u kolektivnu amneziju pa se zaboravilo vrijeme u kojem se to zbivalo. Vrijeme četničkog klanja i paljenja sela. Vrijeme pljačke i silovanja, rušenja crkvi i bolnica. Neki srbi otvoreno su se pobunili protiv Hrvatske države i otišli u četnike, dok su drugi ostali u Hrvatskoj kao peta kolona. Čast izuzecima koji su od prvog dana Hrvatsku prihvatili kao svoju jedinu domovinu, bio je i takvih ali u vrlo malom broju. Dakle kakva je bila uloga pete kolone. Ostati i podrivati vlas iznutra. Ljudi u mjestima koji su pali pod okupaciju imali su nažalost priliku upoznati lojalnost i poštenje svojih dojučerašnjih komšija, kumova i najboljih prijatelja, ljudi za koji bi dali ruku u vatru. Vukovar je za to najžalosniji primjer.

Zašto danas nitko od dušebrižnika ne pogleda policijske izvještaje iz tog doba pa da vidi koliko je oružja i četničke propagande pronađeno u pretresima kuća i stanova tih „nedužnih“ i „lojalnih“ srba? Zašto nitko ne govori o četničkim zasjedama u koje su upadali naši vojnici i policajci? Zar se zaboravilo granatiranje gradova, s točno pogođenim ciljevima koje su dojavljivali „lojalni“ preko radio stanica skrivenih u plinskim bocama? Zar se zaboravilo na snajperiste koji su po svim gradovima ubijali civile? Zar se zaboravio kaos koji je tada vladao? Danas s godinama odmaka od tog kaosa, kad mirno sjedimo,A ispijamo kavicu i slušamo cvrkut ptica, daleko od tenkova i četničkog noža, možemo svi moralizirati, ali onda se tome trebalo suprotstaviti. Danas smo svi zaboravili kako smo sjedili u podrumima, u strahu hodali po ulicama da nas netko ne pogodi snajperom, putovali smo do mora i do Slavonije i 10 sati, stalo nam je gospodarstvo i turizam. Tada smo svi molili boga da Naši Dečki potjeraju četnike. Danas ćemo te Naše Dečke nazvati zločincima i plakati nad jadnim nedužnim Srbima. I to sve samo zato jer su nam mediji isprali mozak. Mediji koje predvode udbaši i dezerteri. E pa gospodo prodajite tu propagandu jugoslavenima i srbima, ima nas koji nismo zaboravili. Ima nas koji Merčepa još uvijek volimo, koji nismo zaboravili Vukovar, Pakrac, Lipik, Gospić. Možda ga i osudite, kao što ste osudili Glavaša i Norca, ali za nas će on uvijek biti Heroj.

Ono što je najveća sramota za Hrvatsku državu i za hrvatski narod je činjenica da smo jedina država u povijesti čovječanstva koja je osudila svoje vojskovođe. S druge strane oprostila je agresorima i pobunjenicima i to ne samo oprostila nego ih dovela u najviše strukture vlasti i dalje ih nesebično financira milijunima kuna, dok joj branitelji umiru od gladi a narod skapava u dužničkom ropstvu.

Agresori i koljači – zločin bez kazne

Branitelji i osloboditelji – kazna bez zločina.

Sram vas bilo svi vi koji ste sudjelovali i još uvijek sudjelujete u ovoj sramoti!

Jasna