Kad već spominjem Thompsona onda moram reći da je on jedan o rijetkih koji nisu zaspali na straži, nego nas je sve ove godine lutanja i razjedinjenosti držao na kupu.

Nema države ni naroda na svijetu od kad čovječanstvo piše svoju povijest koja je jadnije i žalosnije proslavila 20 godina svoje samostalnosti. A što je još tužnije ta samostalnost nije dobivena na pladnju umotana u crvenu vrpcu, nego izborena krvlju, suzama i znojem. Što nam se dogodilo da danas umjesto slavlja i ponosa, stojimo i plačemo nad svojom sudbinom? Napravili smo najveću moguću grešku koja se može napravit, zaspali smo na straži. Opijeni pobjedom i ostvarenjem sna naših djedova, nismo vidjeli sitnu gamad kako gmiže i kako nas na najpodmukliji mogući način nagriza. Digli su glave dezerteri, udbaši, komunisti i četnici, banda izdajnika koja je izgubila rat, ali još uvijek vrišti. Galama postaje sve jača i glasnija, a mi šutimo. Pljačka i ratno profiterstvo, četnici i komunisti koji ostaju nekažnjeni za zločine, iz naftalina izvučeni partizani i antifašizam, progon branitelja, sve je to dio specijalnog rata u kojem nam žele ubiti duh. Čovjek bez duha samo je nakupina organa i idealan kupac magle koju oni prodaju i za sad im prodaja dobro ide. Uspjelo im je u velikoj mjeri uvjeriti nas da smo na rubu provalije i da je sve bilo uzalud. Ne dajmo im da nam više ispiru mozak. Na rubu možda jesmo, ali još nismo pali, i ništa nije bilo uzalud.

Hrvatska je slobodna i samostalna država, iako su se svi gore spomenuti trudili iz petnih žila da to nikad ne postane. Da li će to i ostat ovisi o nama, hoćemo li i dalje spavat na straži ili ćemo se probudit.

Bez obzira na krizu, koja je više medijski napuhana negoli stvarna, živimo bolje od većine država bivše Jugoslavije. Iz njihove perspektive Hrvatska je Amerika. Kod nas vlada kriza morala i ona je jača od bilo kakve ekonomske krize. I za tu krizu morala krivi smo sami jer smo zaspali na straži dok su dezerteri preuzimali medije i društveno političke uloge.

U Hrvatskoj se još uvijek govori hrvatskim jezikom i piše latinicom, bez obzira na to što su polupismeni novinari zasjeli u redakcije i još nepismeniji voditelji vode televizijske emisije. Zatupljivanje naroda ispraznim temama, vijestima iz „regiona“, sapunicama i turbo folkom trajat će sve dok mi spavamo.

Komunisti i jugoslaveni su trenutno na svim vodećim državnim položajima (opet naša greška), ali na tim položajima moraju gledat našu Trobojnicu i na njoj Šahovnicu. Tko god im došao i gdje god išli u posjetu svira im se Lijepa naša.

Četnici i Srbi koji su se pobunili protiv Hrvatske vraćaju se u Hrvatsku ( zbog ovog smo svi zaslužili šamar), i sviđalo im se to ili ne, nose šahovnicu na svim dokumentima i plaćaju „ustaškim“ kunama. Nama je zlo od njih, a kako je tek njima? Nema majčice Srbije, nema bre Armije, samo Ustaše kud god se okreneš.

Na glavnom zagrebačkom trgu ponovo stoji spomenik banu Jelačiću. Nekima to danas ne znači puno, al zbog istog tog bana i pjesme o njemu, naši su djedovi i očevi godinama provodili noći po milicijskim stanicama s besplatnim tretmanom razbijanja bubrežnog kamenca. Ili razbijanja kamena na Golom otoku.

Na istom tom Trgu Marko Perković Thompson okupio je više puta preko 100 tisuća Hrvata (mada mediji uvijek lažu da je bilo manje) i svi ko jedan digli smo desnicu, na njegovo „Za dom“ viknuli „Spremni“. Moj pokojni dida dao bi pola svog imanja da je to doživio. Nije to naše „Spremni“ u čast Ustašama, nego u inat gore spomenutoj bandi

Kad već spominjem Thompsona onda moram reći da je on jedan o rijetkih koji nisu zaspali na straži, nego nas je sve ove godine lutanja i razjedinjenosti držao na kupu. Bilo nas je svuda, prevareni i razočarani razdijelili smo se u razmišljanjima i ponašanju, većina nas je zavedena lažima otišla u krivom smjeru. On je ostao poput svjetionika, udaran burom laži i podmetanja, nije odustao. Hvala mu na tome. Nismo se na sreću još izgubili do kraja, polako se svi vraćamo na pravi put.

Na istom tom Trgu opet smo se okupili nakon godina spavanja i počinjemo novu bitku za Domovinu. Dug i težak put je pred nama jer smo pustili korov da duboko pusti korijenje, ali nema odustajanja. Domovinu imamo samo jednu i moramo ju branit uvijek, i u ratu i u miru. Na to nas obvezuju kosti naših djedova, krv naše braće poginule za nas i suze naše djece koja će plakati sutra ako se mi ne probudimo na vrijeme.

Još uvijek nije kasno.

Jasna