Svjedočanstva o komunističkim zločinima od Bleiburga do danas

Detalji

Objavljeno: Petak, 23 Svibanj 2014 17:07

fShare

Tweet

Ovih dana, kao i predhodnih godina, na bleiburškom polju održana je komemoracija stotinama tisuća vojnih i civilnih hrvatskih žrtava koje su, ni krive ni dužne, poslije završetka 2. svj. rata pale od krvničke ruke razularene i podivljale balkanske rulje. U ovoj i u nekoliko idućih emisija, u nekoliko nastavaka, govoriti ću o događajima koji su se odvijali neposredno prije, za vrieme i poslije ove najveće tragedije hrvatskoga naroda koja je prije 69 godina počela na bleiburškom polju u Austriji.

Svrha ovog izlaganja je; dokumentiranim i potvrđenim svjedočanstvima pobiti razne laži, ne samo jugokomunističkih orepina, nego i onih ‘hrvatskih‘ političara, pisaca i filmskih redatelja kojiima je uza sve njihovo hrvatstvo u svijesti ostalo sjeme komunističkih dezinformacija pa, namjerno ili nenamjerno, šire dezinformacije i bezočne laži o stvarnim događajima i otvoreno vrijeđaju one najbolje među najboljima, one koji su dragovoljno svoje živote dali u obrani svoje ( i njihove) domovine, a time duboko vrijeđaju veliku i većinu hrvatskoga naroda.

Svjestan sam da su mnogi o ovome što ću govoriti već dobro informirani i da će neki o svemu ovome možda imati malko drukčije mišljenje. Zato, nije mi namjera ulaziti u nikakve razčlambe i mudrovanja, kako to radi osobne promocije neki jedva čekaju, nego dokumentiranim argumentima pobiti jugokomunističke laži.

Svjestan sam također da će se naći i onih koji će reći da je sve ovo ponavljanje nečega što svi već znamo, ili bi trebali znati, nu mislim da je dužnost nas straijih prenositi na mlađe generacije nepatvorenu istinu o uzrocima i posljedicama ovohga strahovitog holokausta hrvatskoga naroda koji, prema onome što se danas u Hrvatskoj događa s još jednom generacijom branitelja Hrvatske, još nije završio.

Sve što ću u ovim izlaganjima navesti preuzeto je is raznih dokumenata i svjedočanstava koja su svojedobno objavljena kako u hrvatskom emigrantskom tisku; knjigama, revijama i brošurama, tako i u izjavama i publikacijama stranih političkih ljudi, povjesničara i pisaca, a posebno onih koji su kao vojnici bili sudionici u krvavom vrtlogu 2. svj. rata.

I oni Hrvati koji, kad tobože u potrazi za istinom govore, pišu i snimaju filmove o ovoj najvećoj tragediji hrvatskoga naroda - kako bi “uravnotežili zločine jedne i druge strane” - šire bezočne i otrovne dezinformacije posuđene iz mlinova jugokomunistike promičbe. Nekoliko takvih dezinformacija plasira i Jakov Sedlar u svome filmu “Četverored” gdje povlačenje Hrvatske vojske prema Austriji neistinito, podrugljivo i zlonamjerno prikazuje kao nekakvu gungulu nekontrolirane mase kriminalaca, gangstera i zločinaca koji se međusobno ubijaju.

Najbezočniju i najzlonamjerniju laž Sedlar plasira u jednoj epizodi gdje prikazuje kako neki “nepismni” časnik elitne ustaške jedinice Crne Legije (koji je prema Sedlaru, prije nego je došao u ustaše “muzao krave”), iz čista mira, ubija jednog domobrana, zato što na glavi nema ustašku kapu.

Nisam čitao Araličin roman na kojem je taj film navodno temeljen pa mi nije poznato je li on nešto takvoga u njemu napisao, ali, ako njije, nisam čuo da je na to imao ikakv prigovor.

Za to ću ovu seriju svjedočanstava početi svjedočanstvom domobranskog satnika Kazimira Kovačića čija je jedinica, zajedno sa svim drugim rodovima Hrvatske vojske, ustašama, oružnicima, mornarima i dr., sudjelovala u svim borbama protiv komunističkih bandi na povlačenju prema Austriji u svibnju 1945. godine.

U svom svjedočanstvu, koje je 10. svibnja 1963. g. u Buenos Airesu u Argentini dao pred svjedocima Dr. Milanom Blažekovićem i Dr. Franom Nevistićem, satnik Kovačić kaže:

- Bio sam vojnik za cielo vrieme rata. Godine 1944. bio sam zapovjednik XX. obhodne sati Doknadnog oklopnog zapovjedništva u Markuševcu. Zapovjednik Doknadnog oklopnog zapovjedništva bio je djelatni satnik Marijan Subotić iz Vinkovaca. Ostali časnici u jedinici bili su; djelatni satnici Zlatko Orešković, i Marinović. Ja sam bio jedini pričuvni satnik. Nadalje su pripadali jedinici: djelatni nadporučnici Dragutin Ribić i Zlatko Sokola, pričuvni nadporučnik Ivica Bušić, zatim poručnici Hrastić, Cvjetković, Dimša Orešković, pričuvni Lesić, Savić, djelatni zastavnik Filković, djelatni nadporučnik Fabris i nadporučnik Ivica Schmidt.

Zapovijed za povlačenje naša jedinica nije nikada dobila. Do pokreta iz Markuševca došlo je na ovaj način: Satnik Subotić pošao je u Zagreb u nedjelju da izvidi situaciju, jer nismo imali vijesti od Ministarstva Oružanih Snaga. Kada se je na večer vratio održali smo časničko vijećanje o tome što nam je činiti. Odlučili smo da na svaki način napustima Markuševac, da razpustimo novake, koji su bili uglavnom iz okolice Zagreba i da uništimo suvišno oružje.

U ponedjeljak smo krenuli prema Zagrebu i oko podne zaustavili jedinicu na Medvedšćaku radi prikupljanja novih podataka.

Satnik Subotić se nije mogao odlučiti na napuštanje Zagreba, dok su drugi časnici zahtijevali da se krene prema zapadnom izlazu uz grada.

Došavši na Černomerac održali smo drugo vijećanje oko 7 sati na večer.

Na tom savjetovanju nisu sudjelovali satnici Orešković i Marinović, jer su već bili nestali iz jedinice.

Na ovom vijećanju Subotić je ponovno zahtijevao da u vrijeme bezvlađa jedinica vrši stražarsku funkciju na području Zagreba, a kad se na to nije pristalo, da barem ostane na području Hrvatske i sačeka razvoj događaja.

Ja, nadporučnik Dimša Orešković, Ivica Schmidt i Hrastić zahtijevali smo da jedinica krene iz zemlje.

U to vrijeme jedinica je brojila između 120 i 140 vojnika koji su se jednodušno izjasnili za napuštanje zemlje, jer je bilo opće mišljenje da ćemo se u najkraće vrijeme vratiti u u zemlju u borbu protiv jugoslavenskih komunista. Na to je satnik Subotić predao meni zapovjedništvo jedinice koja je krenula, dok su drugi časnici koji nisu bili za pokret, ostali.

Naknadno sam saznao o sudbini pojedinih časnika slijedeće. Zapovjednik partizanske vojske bio je general-lajtnant Jovanović (Arsa nap. a.), bivši jugoslavenski časnik koji se kasnije u sukobu Tito/Staljin opredijelio za Rusiju i, navodno, pri pokušaja bijega na granici poginuo. Taj Jovanović dao je do znanja svojim bivšim časnicima u jug. vojsci, a među ovima su bili Subotić, Zlatko Orešković i Marinović, da će ih on zaštititi.

Satnik Subotić je primljen u jug. komunističku armiju i negdje u jesen u Ogulinu nađen mrtav s prerezanim grkljanom.

Zlatko Orešković zatvoren je u Novoj Vesi odaklje je jedne noći nestao bez traga.

Marinović je isto tako nestao, a poručnik Savić je obješen u Svetoj Ani.

Zlatko Sokola nije sudjelovao u povlačenju jer je ranije strijeljan zbog izdaje.

Nadporučnik Dimša Orešković i poručnik Franjo Hrastić nakon izručenja su strijeljani u Tezni, dok je poručnik Ivica Schmidt u borbama kod Dravograda bio teško ranjen u nogu, a naknadno sam saznao da mu jenoga amputirana.

Na 6. svibnja u noći krenula je jedinica pod mojim zapovjedništvom pravcem Podsused-Zaprešić-Krapina.

Jedinica je bila podpuno motorizirana. Imali smo oko 20 motornih kotača “Zindap”, 2 kamiona, troje jurišna oklopna kola “Fiat” od jedne tone i troje oklopna kola raznih marka od 5 tona i dva civilna automobila.

Tankovi su bili snabdjeveni topovima od 35 mm, a jurišna kola strojopuškama.

Ostala momčad je imala puške, strojopuške i strojnice.

Municije i hrane bilo je u dovoljnoj količini, a disciplina i borbeni moral bili su izvrsni. Izlaz iz grada otežavale su kolone civilnoga pučanstva i dijelovi njemačke vojske pa se jedinica morala kretati u korak do križanja pred Zaprešićem kad smo krenuli desno prema Krapini.

U Krapinu smo stigli oko 7 sati ujutro 7. svibnja, gdje se je momčad odmorila i uredila svu opremu i vozila.

U Krapini sam našao jednu njemačku jedinicu koja je čuvala skladište hrane, iz kojeg sam obskrbio svoju jedinicu i žandarmerijskog generala Nikolića koji mi je rakao da se Rusi nalaze u Mariji Bistrici i da se kreću u pravcu Rogaške Slatine te da bi tijekom noći mogli prekinuti cestu, što, dakako, nije odgovaralo istini.

Pod noć smo iz Krapine krenuli prema Rogaškoj Slatini.

Na putu smo pretekli jednu domobransku topničku jedinicu s konjskom zapregom.

U Krapinu je još prije moga odlaska stigao general Rafo Boban s kojim sam razgovarao i koji je rekao da bi se najrađe vratio u Zagreb da spriječi ulaz partizanima.

Oko pola noći stigli smo u Rogašku Slatinu gdje smo sreli jedan odred ustaškog pukovnika Nike Oreškovića “Gandija” koji su nas uputili u pravcu Maribora jer je istim pravcem krenula i Hrvatska vlada i neki dijelovi Hrvatske vojske.

Bez zadržavanja krenuli smo prema Mariboru, nu već kilometar ili dva od Rogaške Slatine došla su nam u susret dva kamiona njemačkih vojnika i u paničnom strahu izijestili da se Rusi nalaze u Mariboru i da se više ne može proći, te da su sve trupe koje su išle u tom pravcu pale Rusima u ruke.

Na to sam se odlučio preko Podplata krenuti prema Celju, gdje smo prenoćili.

Prem da sam već u Podplatu saznao da je Njemačka kapitulirala i da je Celje u partizanskim rukama odlučio sam se nastaviti istim putem, kojim sam se mogao kretati bez poteškoća. Pred Celje sam stigao oko 11 sati prije podne.

Nešto prije toga naišao sam na jedan napušteni njemački obskrbni vlak koji su seljaci pljačkali.

Raztjeravši seljake, ponovno sam obskrbio jedinicu svim potrebnim namirnicama.

Prije ulaza u Celje uputio sam poručnika Dimšu Oreškovića s 3 vojnika u Celje da izvidi situaciju. Orešković je izbivao oko 3 sata.

U međuvremenu su pristigli general Servatzi sa skupinom generala, topnička jedinica koju sam putem pretekao i, u većem broju druge vojničke postrojbe.

Tu je nastalo konzultiranje, jer se Orešković vratio i izvijestio da je Celje u partizanskim rukama i da partizani ne dozvoljavaju prolaz, jer da su već i Nijemci kapitulirali i da su razoružani u Celju.

Servatzi je bio za pregovaranje s partizanima da nas na miran način puste proći.

Pouzdavajući se u naoružanje i borbeni duh moje jedinice smatrao sam pregovaranje nepotrebnim i budući da sam bio na čelu te kolone krenuo sam naprijed.

U Celju sam našao slijedeću situaciju; grad okićen cvijećem i slavolucima, sve stanovništvo na ulicama, pretežno ženski svijet, nu bez neprijateljskog razpoloženja prema nama.

Prometom su upravljani nekakvi partizanski milicioneri.

Jedan od tih “prometnika” našao se uz moja kola. Kad sam ga upitao kakva je situacija u gradu odgovorio mi je da se ne trebam bojati partizana jer su slabi da bi nas napali i da, kad iz grada krenu zadnje jedinice i on će za njima jer da je i on Hrvat koji se među njih ugurao.

U celju smo izgubili gotovo cijelo poslije podne.

Predvečer oslovio je skupljenu vojsku na trgu prof. Danijel Crljen naredivši joj da krene prema granici, što je dobro djelovalo na prisutne jedinice koje su na to stale kretatiprema izlazu iz grada.

Kolona je bila duga, od prilike, 2 km, a mogla je brojiti oko 15.000 ljudi.

Moja jedinica je ostala na začelju.

Nakon našega pokreta u Celju je ostao dobar dio ustaških jedinica pod zapovjedništvom Maksa Luburića i Rafaela Bobana.

Nekih 6 km izvan grada, po naređenju generala Hernčića,koji je kako zaključujem preuzeo zapovjedništvo, kolona je stala i tu prenoćila.

Kad je kolona stala vratio sam se u Celje s 2 vojnika da potrežim jednog zrakoplovnog podpukovnika koji mi se ranije bio priključio s namjerom da s nama proslijedi put.

Vraćajući se u Celje na dva mjesta su me zaustavile partizanske zasjede u jačini od 15 osoba.

Na njihov upit, tko ide i kamo, odgovorio sam da smo ustaše i da idemo u Celje, na što su me bez poteškoća propustili iz čega zaključujem da su se bojali Luburićeve prijetnje da će izvršiti odmazdu za svakog hrvatskog vojnika koji bi poginuo za vrieme povlačenja kroz Sloveniju.

Bez poteškoća sam se vratio natrag svojoj jedinici /.../.

Kad je ujutro jedinica krenula ja sam napustio začelje i krenuo sam naprijed napustivši kolonu.

Na 11. svibnja ujutro stižemo pred Dravograd kao prva jedinica.

Pristupamo organiziranju civilnih grupa i jedinica koje dolaze za nama, zauzimamo položaje, određujemo mjesto stožeru, organizira se bolničko odjeljenje što uglavnom rade studentice, a to sve smatrajući da se nalazimo u završnoj fazi našeg povlačenja.

U mjestu X pred Dravogradom formiralo se jedno zajedničko vojno zapovjedništvo i područje vojnički podijelilo za eventualnu obranu.

(Mislim da je riječ o mjestancu Ravne. Prije nego sam prešao granicu radio sam 2 mj. u Dravogradu, pa mi je onaj kraj poznat. nap. a.).

Ja sam imenovan zapovjednikom predhodnice i dodijeljena mi je bila ustaška oklopna satnija pod zapovjedništvom nadporučnika Kovačevića.

Naša obrambena linija bila je odprilike na 2 km od mjesta X uz mlin na mostu preko jedne riječice na cesti koja vodi prema Dravogradu.

Na 100 do 200 m nalazila se šuma u koju zu iz Dravograda zalazile neke partizanske obhodnje.

Prvi dan nije bilo sukoba i čak se moglo ići u Dravograd i vratiti se natrag.

U stožeru koji se organizirao nalazili su se generali Herenčić, Metikoš, Servatzi, Boban i Peričić koji je došao sa svojim Gorskim sdrugom....

(Ovdje želim naglasiti kako me je kad sam 1960. prešao granicu i, poslije 3 dana pritvora u Wolfsbergu bio odpremljen u privremeni logor u Klagenfurtu, jedan stariji Hrvat, tada visoki austrijski policijski časnik u logoru, uzeo pod svoju zaštitu. Nisam mu odmah znao ime nu ubrzo sam saznao da je to bio general Stjepan Peričić. O tome u jednoj od idućih emisija. nap. a.).

Ujutro,12. svibnja, u stožer je došao bugarski satnik Orlov koji je izjavio da je njegov posjet privatnog karaktera i da bi htio nešto učiniti za djecu i žene.

Tim povodom govorio je s njime prof. Crljen koji mu je razložio da se hrvatska vojska ne želi boriti protiv Bugara, ali se želi predati svazničkim vojskama, a ne partizanima.

Crljen je zamolionešto kruha i mlijeka za djecu, što je ovaj obećao, ali od kruha i mlijeka nikada ništa nije bilo.

Na 13. svibnja došao je iz Dravograda jedan partizanski kapetan u pratnji vojnika na motoru i zatražio da ga se predvede u štab da bi izručio poruku divizije (vjerojatno 51., III. armije).

Predveo sam ga u stožer. Osobno nisam prisustvovao razgovorima ali sam poslije čuo da se tražila bezuvjetna kapitulacija - i to odmah ili, u protivnom slučaju, da će nas smjesta staviti izvan zakona. Tim pregovorima prisustvovali su osim generala Servatzija i Peričića, Metikoša i prof. Crljena i neki drugi kojima se ne sjećam imena, te dr. Krivokapić u ime crnogorskih nacionalista, pristaša dra Sekule Drljevića koji su se nalazili u sastavu naše kolone.

Odgovor na partizanski zahtjev bio je negativan, tj. da o kapitulaciji nema govora, nego se traži nesmetan prolaz u Austriju.

S naše strane bilo je garantirano da nećemo izazivati nikakve sukobe, a u slučaju da bi nas se pokušalo spriječiti da imamo dosta snaga to provesti silom.

U tom času razpored jedinica za eventualnu obranu ili pokret bio je slijedeći: Na srednjem odsjeku bila je moja jedinica pojačana prije spomenutom ustaškom oklopnom satnijom i jednim odredom redarstvenika iz Banja Luke.

Desno od mene bio je Gorski sdrug generala Peričića, a lijevo postrojbe Crne Legije pod zapovjedništvom generala Bobana.

U stožeru u jednoj gostionici organiziralo se previjalište, poljska bolnica i ostale pomoćne službe.

Moral na svim područjima bio je izvanredan, kao i vjera u uspješan izhod povlačenja.

Točno u 14 sati partizanske su jedinice otvorile bacačku vatru i to s položaja koji su bili utvrđeni na uzvisinama izpred Dravograda.

Pogodci su prouzrokovali prilične gubitke, prvenstveno u stožeru i okolini gdje je bio skoncentriran najveći broj ljudi.

Nakon razumljivog iznenađenja u našoj pozadini nastupili smo protuakcijom pokrenuvši naše snage u pravcu Dravograda s namjerom da pređemo most i najkraćim putem dospijemo u Austriju.

Međutim, nenadano smo dobili nalog da skrenemo lijevo u pravcu Bleiburga jer se ustanovilo da su mostovi bili minirani.

Akcija moje jedinice bila je slijedeća: Nakon što su partizani otvorili vatru bacačima naredio sam pokret oklopnih vozila u pravcu šume koja se nakazila uz samu cestu na nekoh 250 - 300 m., iz koje smo dobili dosta jaku vatru iz strojopušaka.

Sam prepad uspio je uz gubitak jednih malih oklopnih kola Fiat, u kojima je poginuo vozač, a nadporučnik Ivica Schmidt teško ranjen, kome su kako sam kasnije saznao amputirali nogu.

Prodrijevši u spomenutu šumu naišao sam na napuštene telećake i oružje koje su partizani u bijegu ostavili.

Kretanje kolone odvijalo se neprestano cestom tokom čitave noći prema mjestu izpred Bleiburga.

Nakon nekog vremena uključio sam se sa svojom jedinicom u kolonu, što je moglo biti po prilici oko 22 sata i istim pravcem krenuo s njima dalje.

U 7 sati ujutro 14. svibnja čuo sam pucnjavu s čela kolone, a neporedno poslije toga stigao je teklić generala Herenčića s zapovijedi da se moja jedinica prebaci na čelo kolone u cilju suzbijanja napada koji je dolazio s dva dobro utvrđena položaja i koji je podpuno zatvarao prolaz iz mjesta Y prema Bleiburgu (vjerojatno je riječ o mjestu Prevalje nap. a.).

Na tom mjestu su dan prije partizani uništili jednu njemačku motoriziranu kolonu koja je još gorjela kad smo mi stigli.

Moja jedinica je zauzela položaje na brdu sučelice partizanskim položajima i počela ih tući u 8 sati ujutro.

Druge jedinice su u isto vrieme pročišćavale portizanske položaje na spomenutim kotama.

Ta operacija suzbijanja napada i čišćenja partizanskih položaja uspješno je završena oko 17 sati.

S obzirom na težinu zahvata gubitaka je bilo od prilike oko stotinu, što mrtvih, što ranjenih.

Odmah nakon te situacije formirana je jedna mala kolona koja je pratila Servatzije, Crljena i Herenčića do vojne karaule na granici gdje sam se ja zaustavio da organiziram svoju jedinicu.

Moje je jedinica davala osiguranje delegaciji koja se je odredila nakon opisane borbe, sa svrhom da uzpostavi kontakt sa savezničkim snagama i povede pregovore.

Nakon jednog i pol sata delegacija se vratila i pročula se vijest da će nas Englezi i Amerikanci primiti.

Pristupilo se reorganizaciji prisutnih jedinica s ciljem uzpostavljanja popisa jedinica i njihovih zapovjedništava i prebroji civilno pučanstvo, što je bio zahtjev savezničkog zapovjedništva u Bleiburgu.

Sve je to izazvalo povoljno razpoloženje skupljenog svijeta na Bleiburškom polju, kojeg je po mom mišljenju moglo biti oko sto tisuća.

Postojeće razpoloženje mutio je ipak jedan osjećaj nesigurnosti i sumnje što se pretvorilo u otvoreni očaj kad su se slijedeći dan oko podne pojavili britanski lovci “Spitfire” koji su u razantnom niskom letu nadlijetali polje, a američki Sherman tankovi zatvorili put prema Bleiburgu.

Kratko nakon toga pojavila se vijest o bezuvjetnoj kapitulaciji - u roku od jednog sata.

U protivnom slučaju, bez obzira na civilno pučanstvo, biti ćemo napadnuti iz zraka i sa zemlje. Istodobno s tim glasinama od strane Saveznika došao je i nalog da izvjesimo bijele zastave........

Nastavak u idućoj emisiji

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski Radio, subota 17. svibnja 2014.