Zadnji komentari

Hrvatska pravoslavna crkva je smrt velikosrbstva

Pin It

“Stranka Prava ima narod podučiti da je vjera stvar duševnosti, da se po vjeri ne dieli ni jedan narod, da vjera mora biti slobodna, tako da ne smije u ničiju dirati, ni svoju drugom silom namećati, da narod različan u vjeri, nu jedne narodnosti i domovine ima biti jedan i u sreći i slobodi i da dosadašnja te struke nesloga u Hrvatskoj dobro služi samo neprijatelju naroda.”

Dr. Ante Starčević

Naputak za pristaše Stranke Prava, točka 13.

Zagreb, 2. srpnja 1881.

Nije mi poznato je li se ideja o srbskoj veličini ili velikosrbstvu u glavama srbskih vođa izlegla s postankom prve srbske države u trinaestom stoljeću ili se to dogodilo nekih stotinjak godina kasnije za vrieme vladavine cara Stefana Dušana, kad je, kako Srbi tumače, osnovana njihova prva autokefalna crkva. Nu bez obzira na to kad se to dogodilo izgleda da se ona najprije zametnula u glavama srbskih popova koji su tu svoju po suludu i zlu zamisao utkali u potku nove “srbske vjere” držeći se nekih starih dogmatskih pravila iz Grčke pravoslavne crkve, kojoj su do tada pripadali.

Legenda kaže da je Armenijska apostolska pravoslavna crkva, zasnovana još u prvom stoljeću, bila prva “nacionalna” Crkva. Uzprkos tome što je u kongregaciji te crkve bilo, onda i danas, pripadnika nekoliko različitih naroda Bliskoga iztoka, nikad nitko nije čuo da su ih Armenci zato smatrali Armencima.

Ako izuzmemo ovu, prema legendi, najstariju kršćansku crkvu, do 1054. godine postojala je jedna jedina kršćanska crkva.

Rimsko carstvo do tada je bilo podijeljeno na Iztočno (grčko) i Zapadno (rimsko), kad je 1054. g. došlo do razkola “šizme” kršćanska Crkva se podijelila na dvije, na Grčku i Rimsku.

Administrativna, jezična, civilizacijska i vjerska granica između ova dva carstva išla je rijekom Drinom. U iztočnom (bizantskom) carstvu pismo je oduviek bilo ćirilica , a u zapadnom latinica i, poslije svih izmjena, okupatora i vladara i pomicanja srvarnih granica koje su nastupile poslije propasti Bizantskog carstva to se nije promijenilo. Sve do 1918.

Nestankom srbske države poslije bitke na Kosovu 1389. godine, nestala je i nova, tek osnovana ( ili zamišljena ) “Srbska crkva” i nije postojala sve dok je, utemeljenjem tkzv. Pećke patrijaršije koju je polovicom 16. stoljeća utemeljio srbski poturica, janjičar Bajica Nenadić, alias Mehmed-paša Sokolović. Tek tada je ova turska tvorevina prešla preko Drine i po iztočnoj Hercegovini počela graditi svoje “srpske crkve”.

Poslije smrti Bajice-paše Nenadića i njegova brata Arsenija kojeg je on postavio za novog “srpskog patrijarha”, širenje srbske “nacionalne vjere” nastavili su drugi turski sluge obučeni u mantije srpskih sveštenika. Ali to je išlo vrlo sporo sve do kraja 17. i početka 18. stoljeća kad su Austrijanci u hrvatske krajeve doveli bivšega turskog, a sad njihovog, povjerenika Arsu Čarnojevića i tisuće njegovih gladnih Srba.

Poznato je da je Srbska pravoslavna crkva izvorno ekspanzionistička i agresivna. Čika Arsinim dolazkom u Hrvatsku ona je postala toliko agresivna da u svojoj borbi za postizanje svojih ciljeva nije birala sredstva, niti je prezala ni pred najvećim zločinima, kao što su bila ubojstva onih hrvatskih svećenika i laika koji su se opirali posrbljavanju.

Sve je to činila s obilnom pomoći Austijanaca koji su uviek srahovali od složne i jake Hrvatske.

Od tada, pod mitrom “svetitelja prave vere”, Srbska pravoslavna crkva postala je glavni generator velikosrbskog ekspanzionizma na hrvatske krajeve i najpotentniji ferment mržnje na katolicizam i na sve hrvatsko.

S vremenom crk’o je i Arsa, crkli su i mnogi njegovi nasljednici, te razni Garašani, Karadžići i drugi srbijanski megalosi, ali njiov posao, laži, najbezočnije izmišljotine, zlobu, bestijalnost i otrov, uz srbske političare, preuzeli su još neskrupulozniji, drzkiji i bjesniji srbski patrijarsi, episkopi, vladike, prote, sveštenici i kaluđeri i s još više žara šire ih sve do danas.

Stoga to što njihov današnji patrijarh blebeće nije nikakvo čudo. On time samo želi potvrditi da je s tim patrijarhatom primio i dužnost vrijeđanja i blaćenja svega što je hrvatsko i da, slijedeći naputke svojih predhodnika, tu dužnost dosljedno vrši.

Kao i njegovi predhodnici: Arsa, German, Pavle i svi drugi današnji srbski patrijarh Gavrilović se nimalo ne stidi njihovu, srbokomunističku i srbofašističku, žrtvu blagopokojnog hrvatskog kardinala bl. Alojzija Stepinca nazivati koljačem?

To je vjerojatno i glavni razlog što filijale te njegove Srbske crkve u Hrvatskoj jugokomunistička banda na vlasti financira milijunima kuna iz državnoga proračuna, oduzetih od hrvatske sirotinje.

Kada čovjek ne bi znao o kakvim degeneriranim tipovima se tu radi težko bi mogao zamisliti da itko, a kamoli jedan svećenik, bilo koje vjere, može biti toliko nemoralan, toliko bezobrazan i tolika svinja.

Jedna od najotrcanijih komponenata velikosrbske promičbe je fikcija o tobožnjem prekrštavanju nekakvih Srba u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Ta velikosrbska jadikovka, koju njihovi popovi perpetualno, poput papiga, ponavljaju već više od 70 godina izkrsla je u velikosrbskim glavama po osnutku Hrvatske Pravoslavne Crkve u veljači 1942. godine. A izkrsla je zato što su velikosrbski vođe na čelu sa svojim “sveštenstvom”, s pravom, shvatili da je osnutak te Crkve velikosrbstvu zadao smrtni udarac.

Nu poslušajmo što je pod naslovom “ISTINA O TOBOŽNJEM PREKRŠTAVANJU PRAVOSLAVNIH” o tom “nasilnom prekrštavanju” zapisao dr. Ante Pavelić:

“Razpadom Jugoslavije i uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske doživjelo je velikosrbstvo težak i vrlo osjetljiv udarac.

Nu, netom se je malko osviestilo od zadanog udarca, počelo je oružanim prepadima na hrvatsko pučanstvo i njegovu imovinu po raznim, još nezaštićenim hrvatskim selima, posebno onima uz iztočnu granicu Nezavisne Države Hrvatske.

Ovi napadaji bili su predviđeni i smišljeni davno prije propasti Jugoslavije i za njihovo izvršenje bile su posebno izvježbane četničke grupe, kojima je bio zadatak da nastoje svim mogućim sredstvima onemogućiti sređivanje Nezavisne Države Hrvatske, ako bi jednoga dana do njezine uzpostave došlo.

I, kada je ona voljom čitavog hrvatskog naroda postala stvarnost hajdučke četničke bande držale su da je došlo njihovo vrieme.

Koliko je već u samom času našeg samostalnog i državnog života bilo moguće, Hrvatska Državna Vlada je sve učinila kako bi pružila zaštitu hrvatskom pučanstvu u ugroženim selima i onemogućila četničku djelatnost na našem državnom području.

Zločini koje su velikosrbski četnici počinili nad mirnim hrvatskim narodom odmah u prvim danima Nezavisne Države Hrvatske bili su takove naravi da su hrvatske oblasti smatrale potrebnim poduzeti drastične mjere protiv izvršitelja zločina i njihovih zločinačkih gniezda.

Kada su Srbi osjetili da je Hrvatska Državna Vlada odlučila najenergičnije odgovoriti na četničke krvave izazove i pod svaku cienu braniti živote i imovinu svojih građana, stavljajući na ljutu ranu ljutu travu, onda su počeli tražiti utočište na sve strane i širiti viesti kako ustaše ubijaju tobože “nevini i goloruki” srbski živalj. I da bi jeka tih viesti bila što snažnija, izmislili su priču o nekakvom nasilnom prekrštavanju pravoslavnih u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Kako se nastoji još i danas neistinito prikazivati ove dogođaje, držim da je potrebno o tome reći nekoliko rieči.

Nije ovdje ni mjesto, a niti vrieme obširno se baviti tim pitanjem pa ću iznijeti samo neke momente da se vidi kakvo je stanovište po tom pitanju zauzimala Hrvatska Državna Vlada i kako sam ja osobno na to gledao.

JEDNA DEPUTACIJA

Od dana uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, pa kroz četiri godine redale su se neprestano, gotovo svakog dana, na Markovom trgu deputacije što ih je narod iz pojedinih krajeva države slao da pred državnog poglavara iznesu potrebe odnosnoga kraja ili mjesta, želje naroda, pa i pritužbe bilo kakove naravi.

Grad, selo, pa kadkada i cijeli jedan kotar, odašiljao je takove deputacije koje su izravno i neposredno, ustmeno te želje naroda ili pritužbe otvoreno, iskreno i s podpunim pouzdanjem i tako reći familijarno i prijateljski priobćavale. Taj je način sudjelovanja u državnoj upravi narod smatrao posve naravnim jer je vidio i pravilno shvatio kako je posve razumljivo da vlada, ministri i ostali državni dužnostnici ne mogu uviek i svugdje njihove želje izpuniti u prvim danima i mjesecima uzkrsnule države, jer nije moguće u kratko vrieme urediti i konsolidirati državnu upravu pa da ona odmah, brzo i nesmetano, funkcionira bez zapinjanja i pogrješaka, te da ne mogu u to kratko vrieme redovitim upravnim putem biti uklonjene sve manjkavosti koje su naslijeđene od tuđinske vlasti.

Ministri su od početka imali i previše posla da uvedu red u središnjim i periferijskim uredima koji su za vrieme tuđinske vladavine bili neprijateljski prema narodu i koji su bili svedeni na puka prolazišta spisa i podnesaka u kojima je, po srbijanskom običaju, činovnik tek napisao kratku rečenicu: “Na nadleštvo” i poslao ga dalje, a da spisa, u najviše slučajeva, nije ni čitao.

Narod je u nedavnoj prošlosti bio spoznao da molbe, pritužbe, zahtjevi i ini pismeni podnesci nemaju noge, da vrlo kasno ili nikada ne stižu na pravo mjesto, a i kad stignu da se riedko kad tko pobrine da im bude udovoljeno.

A naš narod ima i svoju staru poslovicu koja kaže: “težko vuku po poruku”, pa zato i nastoji da svoje stvari iznese na odlučno mjesto, sam i bez posrednika.

On s pravom smatra da na to ima pravo i da je njegova dužnost prema domovini i državi, za napredak i boljitak nezaobilaznim putom doprinieti svoj udio i svoju suradnju.

Konačno, narod je dugo, dugo čekao i sretan je što je dočekao da njegov državni poglavar nije neki tuđin koji stoluje negdje daleko u tuđoj zemlji, do koga se ne može doprieti, već u kojoj svojoj nevolji nad nepravdom tek uzdisati: “nebo visoko a car daleko”, nego da se državni poglavar nalazi u njegovoj vlastitoj zemlji, u njegovoj neposrednoj blizini, čija su mu vrata uviek otvorena i kome može svaku svoju nevolju priobćiti, svoju želju izraziti nalazeći razumievanja i pomoći.

Kada se uzme još u obzir da je hrvatski narod pod tuđinskom beogradskom diktaturom stenjao bez da je i šapćući smio izraziti bilo kakvo nezadovoljstvo, a da ne bude svatko za svaku rieč proglašen “protudržavnim elementom” i suđen na robiju, lako je razumjeti da je u svojoj vlastitoj državi objeručke i s neodoljivim nagonom prihvatio priliku da se izjada i da s ponosom užije slobodu koju mu donosi vlastita država.

Među brojnim deputacijama stiže jednoga dana i dosta brojna deputacija seljaka iz okolice Sunje. Bilo ih je oko pedeset.

Primio sam ih kao i obično u Jelačićevoj dvorani. Nakon uobičajenoga pozdrava i rukovanja uze rieč jedan između njih i ukratko razloži svrhu njihove posjete.

Reče, da su svi pravoslavne vjere, da se je narod od nekoliko sela dogovorio i njih k meni poslao da mi reknu da su svi pravoslavci tih sela odlučili prieći na katoličku vjeru, pa da me zamole da njihovu odluku odobrim i da im pošaljem katoličke svećenike da obave prielaz i organiziraju u njihovim selima katoličku crkvu.

S njegovim sam izlaganjam bio ne malo iznenađen, jer nisam nikada u životu očekivao da bi se mogao baviti s pitanjima takve naravi, a još manje o tome odluke donositi. Nu, kako mi je bilo poznato da se je to pitanje pojavilo odmah u početku uzpostave Nezavisne Države Hrvatske, što više, da je bilo i uzrokom stanovitih zloporaba bilo mi je drago da tom prilikom mogu izravno ljudima koji su za to neposredno zainteresirani razjasniti pravo stanje stvari kako ih gleda i zastupa Država.

I odgovorio sam im kako sliedi:

‘Braćo i prijatelji!

Budite uvjereni da nema ni jednoga, pa ni najmanjega pitanja, koje se tiče naroda, a da se ne bih s nime pozabavio i da nema ni jedne opravdane želje bilo kojega državljanina ove države kojoj ne bih udovoljio ili se nebih potrudio da mu pružim svu pomoć. Nu, u ovoj stvari moram vam reći, iskreno i otvoreno, da ste obraćajući se na mene pogriešili jer je ta stvar podpuno izvan moje nadležnosti, pa ja ne želim, a niti mogu, na ni jedan način u tu stvar ulaziti.

Vi znate da je vjera stvar duševnosti, a ja sam ovdje za to da promičem i štitim narodne i stvarne probitke državljana, dok vjerske stvari spadaju u djelokrug crkava i onih sietlih osoba koje vrše visoke vjerske dužnosti.

Stoga se vi u ovoj stvari trebate obratiti na nadležne vjerske oblasti i pred njima iznieti svoje želje i svoje odluke.

S druge strane, ja kao poglavar države, kao i moja vlada i sve državne oblasti smatramo sve vjere koje zakonito u našoj državi postoje jednakopravnim i slobodnim i kao takvi nemamo nikakva interesa u tome da vjernici bilo koje vjere prelaze na bilo koju drugu.

Dakle, kako god mi je žao da ne mogu udovoljiti želji jednom izaslanstvu naroda, molim vas da odustanete od vašeg zahtjeva upravljenog na mene i da se, ako idalje to želite, obratite na nadležne crkvene vlasti.’

Nisam gotovo bio ni dovršio posljednje izreke, a već iz skupa izstupi jedan starac, korači nekoliko koraka, postavi se pred mene, malo se nakloni i poče govoriti:

 

- Poglavniče naš,Ti imaš pravo kad veliš da ove vjerske stvari ne spadaju na Te i da mi to trebamo reći sveštenim osobama na koje to spada i mi ćemo to učiniti, ali evo došli smo k Tebi jer se ovdje ne radi samo o vjerskim stvarima, nego i o jednom našem velikom narodnom poslu i, kako bih rekao, iz toga i velikoj važnosti po narod naših sela.

Ja sam prosti seljak, ali sam već evo vidiš podobro star i duge godine u mom životu dale su mi i neku nauku koje morda mnogi dokturi i profesuri u njihovim školama, pa ni mnogi popovi, nisu mogli naučiti. A ja sam dao i Caru lijep broj godina, iš’o sam i po svietu i mnogo sam toga naučio.

Ma i kao seljak na svom gruntu, makar i nije velik, kao otac familije - imam već lijepi broj velike unučadi i ponešto i praunučadi i znam dobro da u jednoj kući ne mogu biti dva gospodara.

Kad se to dogodi težko kući i familiji. A ja znam i to da ako u jednoj kući nema prave sloge, propada kuća, a Boga mi, kad propane kuća propada i familija jer u takvoj kući nema mira ni Božjega blagoslova.

A sad poslušaj!

Naši su pradjedovi Bog zna od kada u ovoj zemlji punog svakog Božjega dobra. U ovoj našoj domovini uvijek smo živili ovdje s našom braćom katolicima kao prava braća i u najvećem prijateljstvu jedni smo druge poštovali i međuse se pomagali. Nikada se nije pitalo jesi li ove ili one vjere, nego samo jesi li dobar i pošten čovjek, jesi li dobar gospodar u kući, dobar otac, dobra mati, dobar sin, dobra kćer, dobar brat, dobra sestra, vršiš li svoju dužnost prema obćini, županiji, državi, plaćaš li u redu poreze kojite pripadaju, jesili služio Cara i jesi li bio dobar vojnik ili nisi.

Tako je to išlo dugo, tako mi je kazivao i moj pokojni otac, a tako je to bilo i još za moje mladosti.

Ali eto, žalibože, ti naši dani što sam ih ja u maldosti proživio, pa do kada sam već bio čovjek, bili su zadnji lijepi dani.

A onda je došla nesreća, ona što je zovu nekom stranjskom riječi, odnijeli je đavli, kako joj kažu, neka propaganda, što su je donijeli oni bezposlice i landravci koji počeše vući se po selima i rušiti mir i bratstvo među narodom. Prokleo ih Bog njih i njihovu propagandu.

I od tada sve ode po zlu.

Ti što nosiše tu propagandu počeše nam govoriti da mi nismo Hrvati jer da su Hrvati katolici, a mi da smo pravoslavni i zato da smo Srbi.

Ma ljudi su pitali, kako to, do sada smo uvijek bili Hrvati, a kako sada odjedanput da nismo? Što tu ulazi vjera? Katolici Hrvati, pravoslani Hrvati!

Kako i zašto bi sada morali postati Srbi, kad smo u Hrvatskoj , a ne u Srbiji?

Ali oni su govorili - ‘Ma što znate vi seljaci, nepismeni i neučeni. Svi su pravoslavni Srbi gdje god oni živili. Zar vi ne svetkujete svetog Savu, zar mu se ne molite i zar ne slavite krsnu slavu svetoga Save, zar ne znate da je sveti Sava bio Srbin, brat srbskoga cara i da je on osnovao srbsku pravoslavnu vjeru’?

Ljudi slušali i čudili se, a jednom je moj pokojni otac rekao da što to ima sa narodnosti, da naš Krist nije bio ni Srbin ni Hrvat i da se zna da se rodio u Judeji, a mi mu se svi, pravoslavni i katolici, molimo, pa nikome za to ne pada na pamet da nam kaže da smo čifuti.

Ali propaganda je išla dalje i svremenom i popovi i oni mlađi počeše puhati u isti rog. Počeše i oni srbovati i govoriti o srbstvu. I narod poče vjerovati. Kako i ne bi kad to i pop govori.

Pa onda dođoše izbori, izbori obćinski, pa onda županijski i saborski. I oni od propagande, pa i popovi i učitelji govoriše narodu da mi trebamo praviti našu stranku, srbsku stranku, i raditi protiv hrvatskoj stranki.

I od glasovanja pomalo se prieđe na tučnjave, na kamenje, pa i noževe. I od tada ne bi više mira. A poslije kad dođe Jugoslavija nesreća prevrši sve mjere. To Ti dobro znaš, to znamo svi mi. Znamo što se događalo i ne trebam Ti o tome govoriti. Došlo je vrieme kada nas je ta prokleta propaganda razdijelila, učinila nas neprijateljima jedne drugima, a to je dovelo do svađa, do ubijanja, do osveta i do najveće nesreće među narodom jedne te iste zemlje, a to samo zato što nismo bili svi jedne vjere, nego razdjeljeni na katolike i pravoslavne.

Ali sada je dosta toga! Nećemo više da budemo razdijeljeni od velike većine naroda, nećemo da od naše vjere neprijatelji prave svoju špekulaciju i nećemo da i naša djeca opet kad dođu u prilike koje smo mi preživili trpe što smo mi s toga trpili.

I kao što je jedan Bog, jedan Krist, jedna Bogorodica, jedan krst i jedna vjera, nećemo više da plaćamo račune za tuđu politiku koja je neprijatelj ove naše zajedničke zemlje i države.

Odlučili smo da se ujedinimo s većinom naroda u jednu crkvu kao što šmo ujedinjeni u jednoj zajedničkoj domovini i u jednom zajedničkom životu. I zato smo došli k Tebi i molimo Te da nam pomogneš i da Ti odrediš da nam se olakša izvesti našu odluku i da nas u tome nitko ne smeta. I došli smo da Ti čuješ sve to iz naših usta, da tu drugi ne mogu reći laži i da Te prevare, jer Ti si glavar države i moraš znati pravu istinu i pravo mišljenje Tvoga naroda - .

To su bile rieči staroga seljaka, razborita čovjeka koji je svojim zdravim razumom i poučen vremenskim izkustvom posve razumio nesreću koja zadesuje narod razdieljen vjerom što su mu nametnuli dogođaji i kobne posljedice što ih za sobom vuku nesretni ekperimenti s kojima se hoće izrabljivati vjeru u političke svrhe, kao što je to i danas u praksi u našem susjednom Iztoku”.

( Što se dogodilo s onim koji su sudjelovali u ovoj deputaciji nije poznato, nu najvjerojatnije je da su po dolazku “narodno-oslobodilačke vojske” bili likvidirani i pripisani “ustaškim žrtvama” Jasenovaca, Šaranovih jama i ostalih fantomskih gubilišta “nevinih Srba”. primj. a.)

“Naši pravoslavni susjedi identificiraju svoju crkvu s državom, odnosno nacijom, pa dosljedno tome, svakog pravoslavca koji podpada pod jurisdikciju Srbske pravoslavne crkve, pa makar i ne boravio na njihovom državnom području, samim tim činom smatraju pripadnikom njihove nacije, t. j. Srbinom.

Grci su već odavna postavili načelo da je Grk onaj tko pripada grčkoj crkvi.

Kad su Srbi došlo do svoje autokefalne crkve onda su se i oni nastojali držati istoga pravila.

Na taj način, pod zaštitom svoje Crkve, Srbi već dugo vremena pokušavaju izvršiti ekspanziju na zapad. Razumije se da je prva i glavna žrtva tog nihovog podhvata morao biti prvi zapadni susjed - hrvatski narod.”

Nastavak u idućoj emisiji.

Za Dom Spremni!

Ja sam Zvonimir Došen

Braniteljski radio, subota 12. srpnja 2014.