Izmjene Ustava u interesu udbaša, SDP-a i Pupovca, za svakoga ponešto...

Detalji

Kategorija: Diana Majhen

Objavljeno: Utorak, 31 Prosinac 2013 18:06

Prijedlog ustavnih promjena kojima se želi zauvijek razvlastiti Hrvate u Hrvatskoj, a gradjane u republici, sadrži 17 članaka. Od toga se čak 13 članaka odnosi na zahtjev HDSSB-a koji se tiče regionalizacije, a sve promjene se odnose na trivijalnu i besmislenu zamjenu termina 'područna' (regionalna)' terminom 'regionalna' u člancima 4, 83, 93, 117, 129, 133, 134 (u ovom se članku dodaje i termin regija uz županiju) 135, 136, 137, 138 i 145. Takodjer se, isto tako besmisleno, mijenja i naziv Glave VI; termin "područna (regionalna)" zamjenjuje se terminom "regionalna".

Te su promjene toliko kozmetičke i ne jamče nikome nikakvu regionalizaciju i svatko može vidjeti da je to maska za javnost, dok mogući stvarni ustupci HDSSB-u leže negdje drugdje.

Značajne promjene Ustava odnose se na članke 15, 31, 79, 83 i 87, i ciljane su prvenstveno u smjeru zaštite odredjenih manjina, prvenstveno one udbaške i one srpsko-interesne.

Tako se planira promijeniti članak 15. koji se tiče načina donošenja zakona o pravima nacionalnih manjina (dvotrećinska većina umjesto natpolovične), za koji je najviše navijao Pupovac. Cilj te izmjene je trajno cementiranje prava manjina, i to prvenstveno privilegiranog izbora manjinskih zastupnika, da ga više nitko ne može mijenjati, bez obzira na faktičnu promjenu stanja, odnosno činjenicu da velika većina pripadnika manjina više ne koristi pravo glasa za manjinske kandidate, nego glasuju kao i svi ostali gradjani. Ovom promjenom ustava će se zauvijek u Saboru ostaviti osam manjinskih zastupnika, pa makar za njih nitko ne bude glasovao. Skupa sa saborskim plaćama i ostalim direktnim i indirektnim privilegijama koje nas koštaju na desetke milijuna kuna.

U sličnom tonu se planira promijeniti i članak 83. koji se tiče načina izmjena zakona o pravima nacionalnih manjina, o radu Ustavnog suda, o provedbi Ustava, tako da za izmjene tih zakona od sada bude potrebna dvotrećinska većina. Tu je takodjer uglavnom kumovao Pupovac. Takodjer se uvodi mogućnost da parlamentarna većina može odlučiti da se i drugi zakoni mogu mijenjati samo dvotrećinskom većinom. Izmjena ovog članka jest trajno cementiranje nedemokratskog stanja da se ti zakoni više nikada ne mogu promijeniti, bez obzira na sve. Prvo su oni običnom većinom donijeli te zakone, a onda će uvesti da se isti mogu mijenjati samo dvotrećinskom većinom, koja lukavost. Ova izmjena u prvom redu ide na ruku Pupovcu, udbi i SDP-u, a onda i ostalima iz njihove ekipe.

Planira se promijeniti i članak 79. koji se tiče tiče vremena zasjedanja Hrvatskog sabora. Izmjena ovog članka je takodjer u najvećoj mjeri maska za javnost. Za isti je uglavnom navijala ex-premijerka Kosor, pa je i ušao u proceduru kako bi se stekao privid što većeg političkog konsenzusa i kako bi Jadranka mogla opravdati zašto prihvaća ove totalitarne promjene ustava iako za to nije dobila mandat, i kako joj nitko ne bi postavio pitanje što su joj SDP i udba stvarno obećali. Ovom izmjenom se dodatno razvlašćuje Sabor i stavlja u podčinjeni položaj u kojem ovisi o volji predsjednika i parlamentarne većine i istom se praktično, ozakonjuje mogućnost da se Sabor više ni ne treba sastajati. Otprilike kao i u NDH, s Josipovićem u ulozi poglavnika.

Ključne promjene Ustava, one zbog kojih se ustav zapravo mijenja, odnose se na članke 31 i 87.

Članak 31. se mijenja u smislu nezastarjevanja kaznenog djela teškog ubojstva i uvodjenja mogućnosti izbora o kojim će se kaznenim djelima nakon zastare voditi progon. Ova izmjena je tu prvenstveno zbog zaštite udbaških ubojica od izručenja u zemlje u EU. Cilj izmjene je da se omogući da im se sudi u Hrvatskoj i da ih se oslobodi kako im se više ne bi moglo suditi nigdje drugdje, jer nitko ne može biti dva puta sudjen za istu stvar. Izmjena takodjer ima i sekundarni cilj, a to je stvaranje čvrstog temelja za ideološko proganjanje političkih neistomišljenika kojima će se smještati navodna teška ubojstva po potrebi, a što je već više puta osobno najavio jedan od ključnih igrača u ovim izmjenama, a to je Josipović (bez obzira što je na kraju odglumio da negove primjedbe nisu prihvaćene).

Na kraju ostaje članak 87. On se mijenja na način da se smanjuje potreban broj potpisa za referendum sa sadašnjih 10% od ukupnog broja birača (oko 380.000) na 200.000, što je takodjer samo maska za javnost, jer u Hrvatskoj je već tri puta skupljeno 10% potpisa: za referendume o zakonu o radu, o braku i o ćirilici, pa nema nikakve svrhe da se ta, inače funkcionalna, odredba mijenja. Ista se mijenja iz istog razloga zašto se mijenja i termin 'regionalna' i zašto se mijenja odredba o zasjedanju sabora, osim što su ovoga puta u igri laburisti. Radi se o političkom triku kojim laburisti žele pokazati vlastitom članstvu i javnosti da su njihovi prijedlozi uvaženi i da su oni nekakav faktor u cijeloj priči, iako svatko i ovdje vidi da se evidentno radi o trgovini ispod stola u interesu stranačke vrhuške, a ne o ostvarivanju stranačkog programa i ciljeva.

Ta besmislena odredba o broju potpisa, o kojoj je najviše pričao upravo trgovac Lesar, takodjer odvlači pažnju s glavnih izmjena ovog članka, a to su:

- potpuna ustavna zabrana raspisivanja referenduma o najbitnijim nacionalnim, demokratskim i državnim pitanjima (Glave II i III Ustava, za 70 od ukupno 152 članka),

- potpuna ustavna zabrana raspisivanja referenduma o izmjenama medjunarodnih ugovora, proračunu, porezima, obrani i nacionalnoj sigurnosti i radu Hrvatskog sabora.

- praktično potpuna zabrana raspisivanja referenduma za sva ostala pitanja (ako ih uopće ima) uvudjenjem tzv kvote prihvaćenosti koje u Hrvatskoj nije moguće postići i koje ni približno nisu postignute na niti jednim izborima do sada, kao ni na referendumu o pristupanju EU.

Činjenično, izmjenom članka 87. se na ovaj način provodi trajno oduzimanje prava gradjanima RH da na bilo koji način odlučuju o svojoj sudbini, ukida se demokracija, ukida se i republika i uvodi se trajni totalitarni teror partije, vladajuće oligarhije i njima pridruženih manjinskih skupina različitog tipa.

I na kraju, sumarno, tko što ovim promjena dobiva, a tko što gubi?

Najviše dobijaju, naravno, udbaši. Dobijaju slobodu i zadržavaju moć u Hrvatskoj. Poslije njih, najviše dobijaju vodje manjinskih zajednica. Oni dobijaju trajnu sigurnu poziciju u društvu, sigurne izvore financiranja, odlične uvjete za bilo kakvo trgovanje i osobno bogaćenje. A preko udbaša i manjinaca dobijaju i SDP i HNS. Oni zadržavaju udbašku zaštitu, udbaške veze, udbašku lovu, udbašku moć i trajnih osam manjinskih saborskih ruku na svojoj strani. Samim izmjenama ni HDSSB (ako ipak na kraju podrže promjene), ni laburisti, ni Kosorica ne dobijaju ništa, dapače ove promjene su u potpunoj suprotnosti s izbornim programima na temelju kojih su izabrani u Sabor, pa nema nikakvog smisla da iste podrže. Osim ako se, naravno, ne radi o trgovanju ispod stola u osobnom interesu stranačkih vrhuški i pojedinaca.

Najviše gube upravo gradjani. U pravnom smislu gube apsolutno sve. Gube narodni suverenitet. Gube republiku. Gube demokraciju. Gube mogućnost odlučivati o sebi, svojoj djeci i svojoj budućnosti. I sebe i svoju djecu i svoju budućnost trajno ostavljaju u udbaško-komunističkim totalitarnim okovima i jedino što im preostaje je novo trpljenje terora ili iseljavanje.

Prodju li ustavne promjene ovakve kako ih je pripremila udbaško-četnička vlast, vraćamo se u period prije devedesetih. A što je devedesetih uslijedilo, sjećamo se. Na žalost, postoji velika mogućnost reprize.

Sretna nam Nova 2014. godina

Diana Majhen