Javor Novak: Hrđave udice

Detalji

Objavljeno: Utorak, 15 Travanj 2025 13:01

Kakva je razlika između Tomaševića i Plenkovića? Nikakva. Tomašević je prepun obećanja (pa ih njiše) što će sve napraviti u drugom mandatu jer nema nijedan krucijalni potez u prvome. Zato su pusti planovi s kojima sada maše grandiozni: tramvaj do Dugava, mega rotor u Zapruđu, prerada otpada u Resniku, most preko Save (kao da je preko i Drave i Dunava)

prometna mikro-rješenja na istoku i zapadu grada, ali nema baš nikakav ključ za rješenje pretrpanog i gorućeg centra Zagreba (što mu je inače bilo glavno predizborno obećanje i aktivistički isprazan moto o modernim koridorima javnoga prijevoza). Dapače, tom svojom opsesivnom biciklažom bitno je povećao zagušenost u širem središtu grada. On puca od nesposobnosti i gradu nanosi ogromnu štetu. Njegova pogubna ideologija? Pa to odavno već nikome nije zagonetka.

Plenković nam pak jaše na grbi jednakim postupcima. Obećanjima koja još nisu ni napisana, kamo li da su ušla u proceduru, a nikako da bi bila zadovoljavajuća. Trenutni je balon namijenjen umirovljenicima, njih je mnogo (mnogo stravično siromašnih), a idu izbori. I opet mu trebaju. Najgluplji su mi oni od njih, koji kad dobiju 30 eura oduševljeno cupkaju i govore „bolje išta nego ništa“. Lišeni dostojanstva nikako da mu poruče: ne treba nam Vaša milostinja, preziremo vaše podcjenjivačke mrvice. Dodajte ih sebi i svom slatkoustom ministru Piletiću na vaše beskrupulozne plaćetine.

Tako se sada glagolja o nekakvoj trinaestoj mirovini, pa ide ono kao diskusija:  kakva će ona biti?, da li postotak za svaku odrađenu godinu?, da li opet jednokratna mizerija?, da li svima isto? Što dulja diskusija to veći uspjeh ove pokvarene predizborne igre s jadnim penzićima. Što je to trinaesta mirovina da bi se takvom mogla zvati? Ona je samo jedno i jedino: jednak iznos mirovine kao u proteklih dvanaest mjeseci. Ako ona bude manja tad to nije nikakva trinaesta mirovina, već je to i opet tek dobačena kost. Pozdrav svim onim sluganskim novinarima koji već danas šire priču o trinaestoj mirovini. Pozdrav njima kojima je ona već tu, a ne eventualno tek u siječnju 2026. Pa tko živ, tko mrtav. 

uhićenje je osveta…

…kao da poručuje Tomašević. Uhićenje Mile Kekina zbog sumnji na malverzacije s nekretninama te provedene istražne radnje i tvrdnje do kojih je došao Uskok… nisu predmet zanimanja Tomaševića. On napamet i unaprijed već zna da je kod Kekinovih sve čisto, on zna da je razlog uhićenja to što je Ivana Kekin više puta kritizirala glavnog državnog odvjetnika Ivana Turudića. Znači pretpostavlja kako je riječ o odvratnom političkom progonu, o montiranju optužnice, o zalijetanju Uskoka i Turudića u jednoumna, mračna vremena komunizma i fašizma kad su ljudi zauvijek nestajali. Ovo je znači pitanje osvete režima, pitanje državnog i političkog terora. Tomašević ni ne promišlja kako ovom istragom, dok se ne podigne i odobri optužnica, Uskok, policija i Ivan Turudić po mnogo točaka stavljaju svoj ugled i uvjerljivost na kocku. Zar bi se s time igrali da nemaju podataka? Zar bi državni odvjetnik Turudić svoju karijeru stavio na led zbog jednih lokalnih izbora? Zar bi riskirao da ga do kraja života prati ljaga kako je bio ideološko-politički prijeki sudac? Baš kao oni poslijeratni „suci“, a zločinci iz Titove diktature. Izgleda da su i iz Grada Buje isto napadali Turudića jer eto policija i Uskok uhitili su i njih. Čak štoviše i zatvorili.

„Nije slučajno da se to danas dogodilo, to je ključna stvar, na dan kada se glasa o povjerenju državnom odvjetniku Ivanu Turudiću“, ispaljuje gradonačelnik Zagreba Tomašević jer logično je: Uskok, policija, Turudić svi oni riskiraju da optužnica koja ne stoji, za koju nema utemeljenosti - padne, bude odbačena. Da ona bude prokazana kao očito montirana baš na dan kad se… Toga smo se naslušali od nemožemovaca i od SDP-a, uvijek kad se dirne u njihove divne ljude, uhićuje ih se baš na dan… uvijek je njima neki važan dan. Kad se nikako njihove  ne bi smjelo uhićivati. Tako bi se i sada, s Kekinom koji pjeva kako „nije naš“, čiji su „dobili 1945.“, imalo postići što? Što na dan glasovanja o nepovjerenju Ivanu Turudiću? Ako je tako zar ne bi bilo logično da na dan glasovanja Uskok uhićuje nekog istaknutog HDZ-ovca, kako bi time dokazao neovisnost i gradio simpatije u nemožemovaca ili SDP-ovaca? A vidi vraga Uskok postupa sasvim suprotno, iritira našeg dragog Tomaševića, mile Kekinove, sve te nemožemovce i nosne kopače, ljepotane pravde, poštenja i geološkog istraživanja. I to baš na dan saborskog glasovanja o nepovjerenju glavnom državnom odvjetniku. Ma kako se to samo Turudić usudio, a da prvo nije pitao Tomaševića ili barem rudarsku udarnicu Uršu?

„Ovo je poruka svima koji se usude kritizirati rad i prošlost glavnog državnog odvjetnika. Uvjeren sam, da što se tiče Mile Kekina i njegove odgovornosti da tu nema ništa, ali morat će se dokazati.“ Ovakav je komentar gradonačelnika ili bilo koga bilo gdje, sasvim nedopustiv i predstavlja jasan pritisak na pravosudno tijelo. Kojim pravom Tomašević komentira slučaj već u početnoj fazi, o kojem ne zna ništa osim svoje velike ljubavi za Milana Kekina. Kao i za svoju glazbenu perjanicu ili za sekretaricu SKOJ-a Kekinovu? Sudskim putem ne dokazuje se nevinost već se trebaju dokazati točke optužnice. I tu Tomašević pokazuje svoju ostrašćenost i navlastito, a općepoznato, svo svoje sveobuhvatno neznanje. Ne znam samo što čeka Pupovac? 

Očekivano (zasad) se još oglasila i Sandra Benčić debelo zaštićena saborskim imunitetom pa je otišla i mnogo dalje. Kao Maks po diviziji raspalila je po državnom odvjetniku, ali i po odvjetniku Nobilu i naravno po HDZ-u. Dio njezinog histeričnog revolta u petak, svakako je nastao i porazom u Saboru gdje nisu dobili podršku za rušenje Ivana Turudića. Kad bi neki građanin ponovio i samo pola onoga što je toga dana istovarila, u rekordnom bi roku zaradio tužbu. Tako da oni koji su impresionirani „oštrim osudama“ od strane Tomaševića i Benčićeve, a koji sebe sada žele proizvesti u političke žrtve i pohvaliti se kako su svi oni politički neustrašivi, mogu to prodavati jedino neukima i besprizornima.

Tomašević je sa svojim sumnjama i pritiscima još i nastavio: „Policija je u stanu Ivane Kekin. Postavlja se pitanje gdje ide ova država“. Ne, ne postavlja se pitanje, nego ga on ishitreno postavlja, a ne bi ni približno smio. Ako je tako siguran da tu nema kriminalnih radnji zašto se unaprijed pjeni? I ne kaže se „gdje ide ova država“ nego kamo. Pa dodaje: „Zablatiti, uništiti, pa neka se onda on brani na sudu.“   

Čega se to ima bojati Tomašević u ime Kekina, ako zna da je ovaj nevin? Kako će se to zablatiti i uništiti Mile Kekin koji će, ako optužnica padne, podnijeti odštetni zahtjev? Koji će presudom u svoju korist osramotiti Uskok, policiju i Turudića braneći svoju čast. I postati pravednikom jer branit će ga Nobilo, pardon Prodanović? Pro bono. Ali Tomašević se unaprijed boji bilo kakve istrage. On brani Kekina baš kao da im savjest zajedno nije čista, zato skače unaprijed, umjesto da na istražne radnje mirno gleda sa strane (pa i da se smije uzaludnosti postupka, ako on to već jest) i dopusti da se proces odvija neovisno o bilo kome i čemu, osim o zakonu. Umjesto toga Tomašević kipti, a to je uvijek sumnjivo. Čudi me da se već nije oglasila i Antifašistička liga ili iz istog dvorišta u ulici Pavla Hatza: Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske, Građanski odbor za ljudska prava, Srpsko narodno vijeće, Documenta – centar za suočavanja s prošlošću, Romsko nacionalno vijeće, Vijeće romske nacionalne manjine Grada Zagreba, Kuća ljudskih prava Zagreb, Mlade antifašistkinje i antifašisti Zagreba, Srpski demokratski forum, Centar za mirovne studije, B.A.B.E, Savez društava Josip Broz Tito i Savez ratnih vojnih invalida Republike Hrvatske (2. svjetskog rata). Svi su oni redom i uredno plaćeni iz milodara, dakle mogli bi se oglasiti. Ne zna se jedino sitnica: čijih? Usput s antifašističkih stranica: veličina – nepoznata, vlasništvo – nepoznato, pravni oblik – nepoznat, status – aktivan.

Nadalje, svakako je čudna izjava uhićenika kako on ne zna zašto je uhićen. Ako je to stvarno bilo tako još je čudnije da objašnjenje nije tražio njegov odvjetnik te posebno: zašto tu protupravnost odvjetnik nije objavio? Kako se može uhićivati i ispitivati osumnjičenika, a da on ne zna u kojem se to svojstvu nad njim provodi? No Mile Kekin se branio kako je apsurdno da je u investiciji od 350.000 eura prisvojio 7.000 eura. Onda kako on to „ne zna“ za što ga sumnjiče? Kako on onda ne zna zašto je uhićen, a stan mu je pretresen? Isto tako činjenica da je uhićen, zatvoren pa nakon saslušanja pušten još uvijek ne znači kako optužnica protiv njega ne će biti podignuta. No, mnoge će se sumnje otvoriti ako se od optužnice odustane.  

apsurdne privilegije

A pogledajte ovaj apsurd, o njemu će još sigurno biti mnogo riječi: Mile Kekin je prijavljen u Hrvatskoj zajednici samostalnih umjetnika i to uz umjetnike kojima se doprinosi za zdravstveno i mirovinsko osiguranje plaćaju iz proračuna Republike Hrvatske. Supruga Ivana Kekin pohvalila se kako njezin muž Mile godišnje zarađuje 130.700 eura, a druga nemožemovka Benčić istaknula je kako Mile Kekin za jednu večer zaradi 7.000 eura. S tim je sve u redu, jer Mile Kekin uredno prijavljuje svoje godišnje prihode pa mu i pripada besplatno zdravstveno i mirovinsko, zar ne? Nemamo razloga ni sumnjati u to da bi dvije važne državne institucije mogle uopće imati tako visoki prag za rock glazbenike ispod kojeg beneficirani imaju pravo na mirovinsko i zdravstveno osiguranje iz državnoga proračuna. No, kako piše Mario Nakić, prema Pravilniku Ministarstva kulture postoje kriteriji koje treba ispuniti, a jedan od njih je i niski prihod. Mile Kekin je tako velik umjetnik da sa zaradom od 130.700 eura godišnje ima besplatno zdravstveno i mirovinsko, a obična raja koja ima 12.000 ili manje eura godišnje mora plaćati i zdravstveno i mirovinsko. Tko ima dat će mu se, a tko nema uzet će mu se. Neš ti umjetnosti.  

Vrlo je moralno što Kekin s takvim prihodom te s 25 % vlasništva u tvrtki „Gajba records d.o.o.“ te s prihodom od 7.000 eura za jednu večer (direktno.hr) te s prihodom od iznajmljivanja vile u Istri - ima pravo samostalnog umjetnika na olakšice iz proračuna RH! Usput „Gajba records“ po vlastitim je podatcima 2021. imala jednog, a 2022. i 2023. nijednog zaposlenog. Zgodno je i kako Stručno povjerenstvo Hrvatske zajednice slobodnih umjetnika uz naknadno odobrenje ministrice kulture, ima i famozno diskrecijsko pravo odlučiti tko ima prava, a tko ne. I saborski zastupnici imaju imunitet od sudskog progona dok im on ne bude skinut. Može li dakle sada egzistirati nekakvo diskrecijsko pravo Stručnog povjerenstva HZSU u uvjetima kada se zbog optužbe za financijske malverzacije i one s nekretninama istražuje Milu Kekina?

Mile Kekin je u sadašnjem postupku naravno nevin dok mu se ne dokaže suprotno ili se sudskim postupkom ta nevinost ne pokaže istinitom. A ukoliko u optužnici na prvom mjestu ne budu inkriminirajuće činjenice o nedjelima s nekretninom već se nađu neke druge, novopronađene optužbe, tek tada ćemo moći govoriti o sadašnjim istražnim radnjama kao o pecanju i o staroj milicijskoj tvrdnji kako „nema nevinih“. Do tada Tomaševiću: deder prelij neku veću sumicu našeg novca iz Grada ne samo u svoju kampanju. Već i Kekinovima „iz 1945.“ koji zajedno pjevaju: „znam tko je pred zid vodio đake“.

vjerovali ili ne

Jeste li primijetili kako o senzacionalnim pregovorima Trumpa i Putina više nema riječi? Sad su kao glavna izvješća ona sa svjetskih burzi. Carine su tema, mir više nije. Trumpovo obećanje da će čim postane predsjednik, u samo nekoliko dana okončati rat u Ukrajini, odmah je palo u vodu. Pa je zatim obećavao mir do Uskrsa. Evo već smo u Velikom tjednu, a ne samo da od mira nema ništa nego se više ne spominju niti pregovori. Ukratko Putin i dalje ubija i razara koliko daleko i koliko žestoko nesmetano želi.

promet naš svagdašnji

U srijedu je Policijska uprava zagrebačka provela 24-satni nadzor brzine vozila. Rezultati su više nego porazni: od 741 kontroliranog vozača bilo je čak 562 prekoračenja brzine ili upozoravajućih više od 75 %. To znači da je manje od jedne četvrtine vozača poštivalo ograničenja brzine. Najlakše je za takvo stanje okriviti vozače (alkohol, mobitel), međutim cijeli je niz su-uzroka zašto imamo takvo porazno stanje. Netko će uzroke rangirati drugačije ali meni se čini da su veliki uzroci neodgovarajuća znakovna ograničenja.

Hvalimo se kako živimo u digitalnom vremenu ali jednom postavljeni „fizički“ znakovi vrlo se rijetko mijenjaju, umjesto da ograničenja ovise o stanju u prometu i da promjenjivi svijetleći znakovi imaju neki raspon ograničenja: primjerice od 40 do 80 km/h. Ako svjetleći znakovi mogu upozoravati kojom brzinom vozite (najčešće oko škola) ne vidim razlog zašto ne bi bilo više svjetlećih znakova s promjenjivim ograničenjima. Isto tako iako to mnoga manja mjesta u Hrvatskoj imaju, u Zagrebu semafori još nisu upravljani računalima. Takva regulacija prometa omogućila bi da prednost ima onaj smjer iz kojeg dolazi najviše vozila, a ne da brojna vozila stoje dok se ravnopravno ne odvrti cijeli ciklus semaforskog svjetla i iz smjerova sa svega nekoliko vozila. To je apsurdno i očito naročito noću kad je promet rijedak. Također išlo se pogrješno: putem kažnjavanja. Postavljene su posvudašnje policijske kamere, umjesto da je promet reguliran prometnim kamerama uparenim sa semaforima.

Problem je i taj što jednom postavljene nove znakove nitko više ne kontrolira u raznim režimima prometa, a promet je živi organizam. Tako su neka ograničenja tragikomična, imate utisak da ih je postavljala nekvalificirana radna snaga i da su tu na zauvijek. Uzrok nepoštivanja znakova jest i zagušenost raznim reklamama, neonskim natpisima dućana ili drugim znakovima postavljenim u neposrednu blizinu onih prometnih. Nisu rijetka mjesta u gradu s cijelom šumom znakova na malom razmaku. I to tako stoji godinama, nitko gradski promet ne „snima“ osim policijskog radara, što može biti prekasno. Svi ovi uzroci uz cijelu grupu drugih nerviraju vozače, čine ih nestrpljivima i navode ih da znakove ne poštuju. Kolokvijalno se kaže: „po znakovima ograničenja voze štreberi ili kukavice“.

Promet se kroz desetljeća bitno mijenjao: ne samo da je mnogo veći broj vozila na gradskim ulicama nego su i vozila bitno veća, jača i brža. Sve to upućuje na to da su nam već odavno trebali biti dostupni moderniji i djelotvorniji načini reguliranja prometa (umjesto snimanja prekršitelja pa će on onda drugi put paziti). Ta je logika pogrješna i zastarjela svakako i zakašnjela.

U širem središtu Zagreba, uostalom kao i kod drugih većih hrvatskih gradova, velik dio prometa je nepotreban: to je onaj u kruženju, traženju slobodnog parkirnog mjesta. Javnih garaža naročito nedostaje oko tržnica, bolnica, vrtića, ljekarni, kolodvora i državnih ustanova ali ima i onih koji misle da su podzemne garaže ruglo i ne-arhitektura te da nisu isplative. Tako misle oni koji bi htjeli povrat investicije za 3-4 godine. Ne znam kako su podzemne garaže neisplative kad su najčešće prva i druga etaža uvijek zauzete. Kako su neisplative kad se lako dogodi da se tijekom šestosatnog prijepodneva na istom mjestu izmijeni i po deset vozila. I svi su platili za jedan sat, ali ga nisu iskoristili. Ima i onih koji misle da je postojećih cca dvanaest javnih garaža u središtu i širem središtu dovoljno. Ali prekrcane zagrebačke ulice ih demantiraju.

Postavlja se i pitanje za većinu vozača koji rijetko voze na cestama izvan Hrvatske koja je svrha kupovine jakog i brzog vozila? Niti u gradu, niti izvan njega, niti na auto-cestama vi nigdje u Hrvatskoj ne možete voziti brže od 130-140 km/h, a da niste u prekršaju. Još mogu shvatiti snagu motora jer ponekad treba jače povući (uzbrdice, vuča prikolice itd.) ali čemu služi vršna brzina od 170-190 km/h ili više? Osim iživljavanju.

Pisao sam i o auto-dromovima za izgradnju kojih godinama ne postoji zanimanje, niti shvaćanje koliko bi oni mogli biti korisni. Koliko znam postoji jedan kraj Zagreba i tri u Istri. Pitanje je jesu li ti objekti striktne namjene ili se ceste povremeno zatvaraju, jesu li zemljani ili asfaltirani? Bilo kako bilo repovi i čekanja su neminovni. Auto-drom je koristan po više elemenata: osposobljavanje, treniranje vožnje, „ispuhivanje“ mladih vozača, vježbanje u uvjetima mokre, skliske podloge, učenje noćne vožnje te usvajanje vještina kada se i kako vaš automobil zanosi u zavojima, a kako pri naglom kočenju. O svemu ovome vrlo ćete rijetko čuti Fakultet prometnih znanosti ili Hrvatski auto klub. Obično su svima puna usta tek općenite sigurnosti.

imperijalizmi (historia est magistra vitae)

Zanimljivo je kako su se nedavno u Moskvi srdačno susrele Kina i Rusija uz krilaticu: nikada ratovali, nikada neprijatelji. No, to je naravno čista laž koja je u ovome trenutku obim silama potrebna. Nužno potrebna sada protiv SAD-ea, iako inače imaju raznolike supremacijske interese.

Na kraju 19. stoljeća Kina je vojno kapitulirala ne samo pred Britanijom već i ekonomski pred Francuskom i SAD-om. Izgubila je i protiv Japana i Koreje te je još tada ostala bez Tajvana i nekih otoka. Dioba Kine bila je na stolu pa se uključila i Njemačka. Te 1895. Rusija je zauzela poluotok Liaodong te ishodila koncesiju na gradnju transsibirske željeznice. Tadašnje imperijalističke zemlje raskomadale su Kinu na ruski, njemački, francuski, britanski i japanski dio. Kako onda Rusija nikada nije ratovala, nije bila u neprijateljstvima s Kinom?

U ljeto 1945. nakon ogromnih gubitaka pri oslobođenju Europe od nacizma, SSSR je objavio rat Japanu pa su kineske i sovjetske revolucionarne armije zajedno oslobodile središnji i najveći dio sjeverne Kine. U Pekingu je zavladao Mao Ce-tung sa svojom rigidnom komunističkom vlašću. Kina se razvijala po sovjetskom obrascu industrije i agrara pa je krajem 1949. sklopila i savez sa SSSR-om o prijateljstvu i uzajamnoj pomoći za slijedećih čak 30 godina. No, već po destaljinizaciji (nakon smrti Džugašvilija 1953.) kinesko-sovjetski odnosi se narušavaju sve do potpunog zahlađenja 1960. Tada je ukinuta i Sovjetska pomoć Kini, a obnovili su se i sporovi te incidenti oko granica. Ipak, krajem 1964, uz sovjetsku pomoć Kina izvodi prvu eksploziju atomske, a 1967. i hidrogenske bombe. I opet vrlo brzo, s proljeća 1969., izbio je kinesko-sovjetski pogranični sukob u Sjevernom Vijetnamu. Bio je to već drugi rusko-kineski sukob.

Početkom sedamdesetih godina 20. st. Kina se otvara zahvaljujući naporima legendarnog Kissingera. No razlike u pogledima na Vijetnam ostale su ležati između Kine i SSSR-a. Tek 1996. u Shanghaiju, Kina potpisuje sporazum o pograničnoj suradnji s Rusijom i s tri druge susjedne države južne Azije te na sjeveru s Mongolijom... Nakon svega - konačno ruski prijatelji. Nakon drugog Trumpova mandata - napokon i ruski saveznici.                                

Javor Novak