Javor Novak: Napadom na Cesargrad započela je slavna Seljačka buna

Detalji

Objavljeno: Ponedjeljak, 09 Veljača 2026 13:06

Siječnja 1573., napadom na Cesargrad (mjesto zapadnog Zagorja između Kumrovca i Klanjca), započela je slavna Seljačka buna zvana još i Hrvatsko-slovenska seljačka buna te Velika seljačka buna ili Seljački rat. Vodio ju je Ambroz Gubec (kasnije Matija) iz Gornje Stubice. Glavni povod za bunu bio je povećanje davanja te teror od strane ne jednog plemića no, najpoznatija su bila nasilništva susedgradsko-stubičkog okrutnog feudalca Franje Tahy-ja.Posebno nad seljačkim ženama.

Zbog toga je otpor kmetova na njegovu vlastelinstvu počeo još prije dvije godine. O sporu je bio obaviješten i sam kralj Maksimilijan II. Habsburški, koji je, iz Beča,posredništvom, situacijupokušao smiriti, ali već 1572. snažnije organizirani kmetovi odbijaju se vratiti pod Tahijevu vlast.Izabrali su i neku vrstu seljačke vlade na čelus Gubcem, prozvanim kraljem i begom, koji je sa svojim najbližim suradnicima i prijateljima Ilijom Gregorićem, braćom Posanec, Nikolom Pozepcom, Vinkom Lepoićem, Ivanom Mogaićem i inima digao seljake na ustanak. Za vrhovnog  kapetana seljačke vojske izabrali su Iliju Gregorića, veterana iz ratova s Osmanlijama.

Nakon uzaludne žalbe kralju i banu o učestalim zlodjelima plemića, seljaci su prosvjedno prestali plaćati nerazumne poreze. Stoga Tahy šalje dobro naoružane plaćenike, ali su ih spremnodočekali i naoružani seljaci. Zbog tog ih je otpora Hrvatski sabor, na čelu s banom Jurjem Draškovićem, proglasio ništa manje nego izdajicama domovine.Ta je pak vijest snažno potresla seljaštvo i u Hrvatskoj i Sloveniji i uz masovno naoružavanje, seljačka se buna stala ubrzano širiti. Prema ratnom planu, seljaci okupljeni oko Matije Gubca i Ivana Pasanca ostali su u glavnom žarištu pobune - Donjoj Stubici - kao dio vojske koja će braniti područje, ali i čuvati granice od Osmanlija, kako oni ne bi zloporabili trenutak. 

Ilija Gregorić vodio je seljake iz Cesargrada, koji su bili začetnici bune. Ona se proširila i cijelom Kranjskom i Štajerskom, a jedinice kmetova hrabro su se borile i osvajale sve više prostora, pa tako i onaj između Brežica i Mokrica.Ustanici su zahvatili 60 vlastelinstava na područjima Hrvatske i Slovenije i topodijeljeni u tri skupine. Prva, pod zapovjedništvom Ilije Gregorića, djelovala je na slovenskom području, druga, pod zapovjedništvom Ivana Pasanca, na području između Save i Kupe, a treća skupina pod zapovjedništvom Matije Gupca, u Hrvatskom zagorju.Njihovi ciljevi: ukidanje feudalizma i preuzimanje vlasti osnivanjem svojevrsnog carskog namjesništva u Zagrebu, činilo se, bili su sve  bliži.Ali,dolazi do preokreta. Žumberački uskoci, dobro naoružani i iskusni vojnici, na koje su seljaci računali, nakon kraćeg oklijevanja stavili su se na stranu feudalaca jer su ih oni bogato nagradili. Nakon početnih uspjeha ustanika, feudalna vojska poslana od velikaša,neprestanoje povećavana te je ubrzo slomila bunu. Kraljevsku vojsku vodio je Gašpar Alapić, kasnije hrvatski ban, a kad je Matija Gubec saznao da im se kraljevi vojnici približavaju, odlučio se boriti do kraja.S dijelom ustanika,na prijelazu siječnja u veljaču 1573. godine, iz Donje Stubice, krenuo je prema Zaboku i uspio osvojiti utvrđenu kuriju Šimuna Keglevića - Šabac kraj Krapine. No, već 5. veljače 1573. kod Krškog,slovenske je kmetoverastjerao kapetan uskokasa Žuberka - Thurn, a dan kasnije podbanje Alapić razbio kmetsku vojsku kod Kerestinca. Uz to, svladani su i seljački odredi u Planini, Jurkloštru ikod Jastrebarskog. 

Dne 7. veljače 1573. ban Drašković okuplja u Zagrebu vojsku za konačni napad na ustanike u Zagorju, a idućega dana Gregorićeva vojska poražena je u bitci kod Šempetrau Sloveniji. Ostatci ustanika, Gupčevi pobunjenici (njih oko 6.000) povlače se prema Stubičkim Toplicamai to kao jedinineporaženi.Njih je 9. veljače 1573. godine napala plemićka vojska (oko 5.000 pješaka i oklopljenih konjanika) pod vodstvom Gašpara Alapića. Bila je to odlučujuća i iznimno krvava bitka učijem su se početku kmetovi vrlo hrabro borili no,oružana premoć nikako nije bila na njihovoj strani i poraz je bioneminovan.Tek pitanje sata. Bitka koja je završila sa snopljem mrtvihna obje strane, otpočela jeodmah iza podneva i trajala je čak četiri sata. Iako su seljaci bili loše naoružani, bez baruta i bez konjice pružali sutako žestok otpor da se nije vidjelo pobjednika, sve dok feudalnoj vojsci -još jednom- nije stigla pomoć. 

Gubčev zamjenik Mogaić poginuo je na bojnom polju kao i mnogi, a velik broj ih je pao u zarobljeništvo uključujući Gubca i Posanca koji su odvedeni u Zagreb i na stravičan način pogubljeni na Markovom trgu 15. veljače 1573. Nakon teškog poraza kod Stubičkih Toplica, u pobunjeničkim mjestima seljaci su po divljoj odmazdiubijani i sakaćeni.Uzduž puteva, okrutni je Tahy kao opomenu, leševe dao vješati po stablima. I kako poznata legenda prenosi, Gubcu su u Zagrebu natakli užarenu krununa glavu(kao kmetskom kralju) da bi ga nakon toga mađarski vlastelin Morencz Bahiczy rasčetvorio.Jedini koji je iz mađarskih redova u tajnosti oplakao Gubčevu smrt bio je domaršal Jozsef Mladany.

(prema izvorima:Dražen Krajcar, povijest.hr i wikipedija)

Buna traje!

'Kerempuh' - Luka Vinter

Ove godine, pune 453 godine nakon velikog i značajnog povijesnog događaja, u Donjoj Stubici,uz cijeli niz vrijednih sponzora i značajnu medijsku pompu uprizoreno je već po osamnaesti put pučko sjećanje - opće narodno okupljanje ali i šaroliko sajmeno veseljesve s ponosom na daleku 1573. Buna, bitka, ova evokacija Seljačke bune obično se svake godine odvija između 8. i 10. veljače, već prema povijesnome kontekstu. Uvodnu riječ interpretativno i razigrano glumački je odigrao potepuh, Kerempuh. Ove godineuprizorenje se zatim odvijalo uz više od 250 sudionika u velikoj bitki u kojoj ratnici ukrštavaju mačeve, sablje, koplja, helebarde, buzdovane, sjekire, srpove, vile... 

Treba istaknuti i to da je ovaj, zaista vrlo mnoštven pučki igrokaz,a visokog nivoa, ostvaren uz brojna tehnička najmodernija rješenja: „daljinski“ mikrofon (tonski iznimno kvalitetan) na glavnim likovima u polju, snažno i kvalitetno ozvučenje, dron u zraku s kamerom, te kamera na žici koja je daljinski upravljana jurila kako bi pratila najvažnije trenutke bitke. Zato nas ne treba čuditi što će post produkcija ovog događaja biti spektakularna. Jer ovo i jest bio prvorazredan spektakl. U punom smislu te riječi. 

Organizatorima, Družbi vitezova zlatnoga kaleža i njihovu nedovoljno istaknutom predsjedniku treba odati puno i svako priznanje, ali svakako i skrivenome scenaristu/koreografu/redatelju koji je osmislio sav ovaj tako zahtjevan i mnoštven (ali i opasan!) igrokaz i to na način da ozlijeđenih nije bilo. A ipak tu su bili i strijelci, i konjanici, i eksplozije bombi i dimne zavjese u terenu i gužvovito ukrštavanje mačeva i sveg onog drugog iz kmetskog, vrlo ušiljenog arsenala. Uprizorenje je to bilo s cijelom jednom masom ljudi iz čak dvadesetak udruga, a sve pod palicom Družbe Vitezova Zlatnog Kaleža (iz prosinca 2004.), atu govorimo o cijenjenoj udruzi koja se bavi prikazima života u srednjem vijeku i u raznim drugim prilikama.

Prošle subote tako je sve započelo oko podneva s uobičajenim „puntanjem“ – okupljanjem i planiranjem kmetskih zapovjednika u Gubčevoj rodnoj kući - s jednim ciljem: kako se oduprijeti dugovječnoj tiraniji okrutnog i divljeg feudalca Franje Tahy-ja. 

A u cijeloj stvarnoj, širokoj i povijesnoj Hrvatsko-Slovenskoj Seljačkoj buni zbila se naoko mala ali važna pobjeda pri Gubčevoj lipi u Gornjoj Stubici gdje su kmeti pokazali iznimnu hrabrost u neravnopravnoj borbi za svoju pravicu. I upravo su tu, pri Gubčevoj lipi svladali Tahy-ve plaćenike. 

No, dugoročno slabo oklopljeni seljaci nisu imali izgleda protiv dobro opremljene i obučene viteške vojske potpomognute barutom kojeg nisu štedjeli iz kukača i topova. Kukači su puške dugih cijevi s gornjim otvorom kojem se, isto kao i kod topova, prinosio žar i tek tada se ispaljivalo. Seljake je pred bitku lako obući u bijelo-žute krpe i tunike, ali vitezovi, pravi ratnici, moraju imati opremu. Zato su neki od sudionika uložili čak i po 15.000 eura u svoju vojnu opravu i oružje. Sve se ovo k tome odvijalo uz vječni slogan „Buna traje!!“, ali sudionici su se rukovodili i onom povijesnom i starom Gubčevom rečenicom: Gospoda vam zglediju velko jer klečìte, stanite se gore i poglećte kolko su zapravo mali! U subotu ih je novovjeki Gubec dodatno motivirao:

'Matija Gubec' - Igor Frajtag

Subotnje uprizorenje povijesne bitke u Donjoj Stubici, uz bogatu suvenirnu, gastro i tekućicu od ponude nastavljeno je blues i rock glazbom, s vrlo glasnom glazbom i sve do kasno u noć. 

Kraljica dana međutim, nije bila na bojnome polju!Već u publici. Nije miotkrila svoje dragocjeno ime pa nalazniku nudim grandioznu nagradu. Zagorski buju dečeci tu s njome imali jahke pune posla…

Nota bene 1.: medijska pokrivenost ovog pučkog hepeninga bila je takva da kad se zbroji oprema dvadesetak kamermana i fotoreportera, u subotu su u Donjoj Stubici gospoda novinari prodefiliralis opremom nejeftinijom od oko 150.000 eura! Naravno ne računajući onu u publici. Nota bene 2. po prvi put nakon dva desetljeća i stotina poslanih kolumni u razne redakcije, u Zagorju mi je ukinuto međumrežje! Od subote navečer do daljnjega. Nakon slijeđenih uputačak troje operatera i pristojnog pripetavanja dužeg od sata, preporučeno mi je da pokušam otvoriti međumrežje s neke druge naprave!, a nisam ga imao ni na mobu ni na računalu?! Iako vrlo uljudan (treći) razgovor s operaterkom na kraju je odjednom prekinutbez ikakva razloga, bez odgovora na moje pitanjei bez pozdrava, a ponovljeni postupci umreženja i dalje su ostajali bezuspješni. Živjela sloboda tiska. „Al su snjezi al su labudovi“ – zaključite sami.

Kraljica dana međutim, nije bila na bojnome polju! Već u publici. Nije miotkrila svoje dragocjeno ime pa nalazniku nudim grandioznu nagradu. Zagorski buju dečeci tu s njome imali jahke pune posla…

Nota bene 1.: medijska pokrivenost ovog pučkog hepeninga bila je takva da kad se zbroji oprema dvadesetak kamermana i fotoreportera, u subotu su u Donjoj Stubici gospoda novinari prodefilirali s opremom nejeftinijomod oko 150.000 eura! Naravno ne računajući onu u publici. Nota bene 2. po prvi put nakon dva desetljeća i stotina poslanih kolumni u razne redakcije, u Zagorju mi je ukinuto međumrežje! Od subote navečer do daljnjega. Nakon slijeđenih uputačak troje operatera i pristojnog pripetavanja dužeg od sata, preporučeno mi je da pokušam otvoriti međumrežje s neke druge naprave!, a nisam ga imao ni na mobu ni na računalu?! Iako vrlo uljudan (treći) razgovor s operaterkom na kraju je odjednom prekinut bez ikakva razloga, bez odgovora na moje pitanje i bez pozdrava, a ponovljeni postupci umreženja i dalje su ostajali bezuspješni. Živjela sloboda tiska. „Al su snjezi al su labudovi“ – zaključite sami.

Roman „Seljačka buna“ (1878.)

                                   “Historička pripovijest XVI. stoljeća“

Trajno omiljeni hrvatski književnik August Šenoa (Zagreb, 14. studenoga1838.) maturirao je u gornjogradskoj gimnaziji i upisao Pravoslovnu akademiju,a zatim Pravni studij nastavio u Pragu. Ne položivši na vrijeme određene ispite bio je prisiljen baviti se novinarstvom te se vraća u Zagreb i radi u redakciji “Pozora”.Gradski je bilježnik, ženi se Slavom pl. Ištvanić, a zatim postaje ravnatelj hrvatskoga zemaljskog kazališta te dramaturg. Godine 1873. postaje i gradski senator te napušta kazalište.Od 1874. do smrti uređuje hrvatski književni časopis “Vijenac”. Njegov glasoviti i najvažniji povijesni roman „Seljačka buna“ objavljivan je u tom časopisu, a 1878. godine objavljen je i kao knjiga. On nosi podnaslov “Historička pripovijest XVI. stoljeća” pa se može  čitati kao povijesna monografija u formi romana. U njemu se odvija više paralelnih radnji: sukob Uršule Hening i Franje Tahy-ja, nezadovoljstvo seljaka, nesretna ljubav između Jane i Đure Mogaića, te ljubav Sofije Hening i Tome Milića. Plemići su podijeljeni na dvije protivničke strane. Na čelu prve strane je Franjo Tahy s banom Petrom Erdődyjem i Gašparom Alapićem, a protiv njih su Uršula Hening i podban Ambroz Gregorijanec.

Šenoa iznosi međusobne odnose feudalaca te položaj seljaka koji su podijeljeni na slobodnjake i kmetove. Detaljno su opisane masovne scene bitaka, najviše s Gubcom, vođom pobunjenih seljaka koji je u izravnom sukobu s Tahy-jem. Književnik rekonstruira povijest bune, ali pritom stvara uzbudljivu i napetu radnju. Kako roman ne bi bio sveden isključivo na iznošenje povijesnih činjenica i prikazivanje povijesnih događaja, u priču o Seljačkoj buni utkane su spletke, uhode i izdajice (Šimun Drmačić) i fatalna žena (Dora Arlandova).Roman je dijelom pisan kronološki, ali radnja se često retrospektivno vraća u prošlost dok razgranata fabula uključuje i likove iz svih slojeva društva.Autor često patnjehrvatskoga naroda uspoređuje s biblijskim motivima, osuđuje i držanjeniskog plemstva te ujedno kritizira kolebljive i prevrtljive vladare iznoseći ideje o jednakosti i bratstvu svih ljudi. 

Šenoa se potrudio istražiti prošlost i upravo na njoj temeljiti radnju ali značaj povijesno utemeljenog romana „Seljačka buna“  nije tek u njegovoj vjerodostojnosti, već i u tome što Šenoa ne glorificira plemstvo. Kao i drugi njegovi povijesni romani „Seljačka buna“, prema stilskim značajkama,raste na razdjelnici romantizma i realizma, oslikavajući vrijeme kriza i prijeloma gdje jeauktor obuhvatio cjelokupan društveni život hrvatskoga naroda toga doba.

Šenoa je umro je 13. prosinca 1881. godine. Ležeći teško bolestan,vapio je:“Nedajte mi umrjeti, imam još toliko toga za napisati”.

(prema lektire.hr)

foto: Javor Novak, tekst pripremio u mjesecu veljači