Javor Novak: Zavist, jal & mržnja

Detalji

Objavljeno: Srijeda, 11 Ožujak 2026 13:03

(establ. since: med Hrvati - oduvek)

Biti hrvatski rodoljub danas znači nositi stigmu. Zalijepit će vam sve pejorative koje su vam lijepili još i prije veličanstvene pobjede u Hrvatskom obrambenom ratu: da ste Tuđmanovac ili hadezenjara, ognjištar ili nacionalist ili po najmodernijem: vi ste fašist. Pa kako bi oni inače zarađivali, kako bi inače bili ispravni ako ne postojimo s druge strane mi, koji sve to nismo?

Nedavno sam s jednom profesoricom razgovarao o ovoj temi, a povodom prerane smrti velikog Stjepana Ćuića (IV. 1945.-II. 2026.), za prijatelje bio je Stipan. Tako smo se sjetili i sjajnog književnika Dubravka Horvatića (XII. 1939.-V. 2004.), za prijatelje bio je Dodo.

I Stipan i Dodo pogotovo, puno su prerano otišli.Obojica su ovu „temu“ i te kako cijeloga života osjećali na svojim leđima, posebno od osnutkaHrvatske države.Naravno zbog svog neskrivenog rodoljublja. Obojica su bila i zabranjivani auktori, njihova su djela bila na crnim listama crnog socijalizma. Na kraju, od obojice ovih velikih književnika,posebno rodoljuba, opraštalo se na Mirogoju ili u mislima, svak na svoj način. Kao uostalom i uvijek. Ali u sjećanju, u čitanju, ostaju nam mnogo duže, u očima nam zauvijek ostaju njihova djela.

Ovog trena sjećam se još i tek i: Slavka Mihalića, Gustava Krkleca, Dragutina Tadijanovića,Antuna Šoljana, Antuna Gustava Matoša, Dobriše Cesarića, Veselka Tenžere, Slobodana Novaka, Eugena Kumičića, Tina Ujevića i Silvija Strahimira Kranjčevića. Svi su redom osjetili mraz cenzure pa i prijetnje na ovaj ili onaj način. Ili nemogućnost objavljivanja.Ne zna se što je gore. Brojke su neumoljive: neuobičajeno su kratko živjeliA. G. M. - Gustl i Tenžera, a neusporedivo najduže naravno Tadijanović – Tadija. Bio je i više negostogodišnjak, a slijedi ga, s desetljećem manje, Slobodan Novak. Uvijek se pomalo lecnem kad vidim popis članova DHK ili neke slične institucije s kojeg brzinom munje nestaju imena osoba koje su upravo umrle. Umrli su odmah postali izbrisani. Čast onima koji poput HAZU imaju i popis preminulih članova ali trebalo bi objaviti cjelokupnu listu imena. Zašto se ne sjećati?

O „temi“ zavisti, jala i mržnje razgovarao sam i sa svojim najstarijim školskim prijateljem. Osim onog najpoznatijeg o jalu među Hrvatima podsjetio me da od stvaranja Hrvatske države zabrane, ograničenja i zapostavljanja uglavnom nisu samo političke (ne)prirode, niti suteške kao cenzura, nisu ni izrasle samo iz jala, ali rađaju isto mrtvorođenče: mržnju i podcjenjivanje. Suvišno je reći kako sve tri kategorije nalazimo u neostvarenih ljudi, u onih koji da bi živjeli svoj kreativno poprilično tanašan život, moraju mrziti, pokušavati podcjenjivati one bolje od sebe i uspješne. Političare pak svrbi svaka popularnost mimo njihove, svaka važnost mimo njihove, njihove osvojene da bi bila jedna i jedina: najvažnija, poželjna i što dugovječnija. A zašto su ušli u politiku ako imaju svoje cijenjene struke i obratno: struke u kojima su cijenjeni. Pa čut ćete ta budalasta glagoljanja: „da bi pomogli premijeru“, „da bi radili za Hrvatsku“, „da bi promijenili paradigme“… svašta nešto. A sve je za ništa drugo nego za dobro jutro: sve ljigavo i preprozirno, oni žele jedino sebi namaknuti privilegije.

Namjerno sam naveo desetak hrvatskih književnika i mahom političku cenzuru s kojom su se ovako ili onako ti velikani morali nositi, živjeti i nastaviti stvarati. Ipak, oni su se rjeđe sudarali s poštenim neistomišljenicima, imali su na vratu „tek“ one partijske. Mislim i na one koji im nisu znali parirati, a morali su reagirati po partijskoj dužnosti, koji nisu bili sposobni ili nisu bili dorasli raspraviti neku temu uljuđeno, argumentirati pošteno. Hrvatski su književnici „samo“ osjećali mač nad glavom:kukavičku mržnju, prijetnje i onaj primitivizam moći: često nadređenog tipa, često iz partijskog zaleđa. Najgori su pozadinci, oni se moraju dokazivati.

Sve su te drugarske kritike i samokritike nestale. Javne harange ispravnih drugova već desetljećima ne postoje. Zbog izrečene riječi (još) se (masovno) ne ide u zatvor. Mada je već dugo uveden famozan pojam„govora mržnje“ (umjesto mrzilački govor). Zanimljivo, a u 90-ima vlast, niti u ratu, a niti poslije njega, nije imala potrebu uvoditi restrikcije javnog govora, nije robijom kažnjavala svoje Franciškoviće, svoje slobodoumne protivnike i neistomišljenike. Ali mi smo od tada silno napredovali, nismo li?

Od vremena Titova mraka i država i politika, sve baš sve se promijenilo, ali je u glavama (za)ostao isti mentalitet. Pogubno kao zaraza - prešla je i na mlade ljude. Ne samo zato što štiteći svoju komunističku ljagu i jogu oni zapravo štite i opravdavaju pljačke i ubojstva svojih djedova, već prvenstveno zato da se laktarenjem uvale na lukrativna radna mjesta, a najpoželjnija su im ona u politici i u državnim službama.

Tako smo, kao po Orwellu, stigli do društva ispravnih, do društva onih koji šute, koji ne polemiziraju, ali mrze. Da bih se ogradio, naveo sam hrvatske književnike iz jednog drugog doba jer nisam na vlastitoj koži doživio ništa od onoga s čime su oni morali živjeti. Ali mi i drugi najstariji prijatelj lijepo kaže: „Imaš mnogo neprijatelja“, pa mi to onda ponavljaju i dvije drage ženske osobe, a treća ne želi o tom stanju stvari: zavist, jal & mržnja, niti razgovarati. Valjda joj je to i dan danas nepoželjno. Ili „samo“ nije profitabilno, ugrožava privatni posao?

Tako smo, kao puno oživljavanje olovnih komunjarskih vremena i „kriterija“ u recentnim društvenim prilikama, dobili tuberkulozno stanje podjela na podobne i nepodobne književnike i kreativce uopće. Bučni mediji upravo su neukusni koliko trube o nevažnim djelima i auktorima, koliko papagajski ponavljaju razgovore s kratkim redateljima (naročito filmskim), a istovremeno guraju u stranu svjetske umjetnike, svjetski nagrađivane, svjetski afirmirane znanstvenike. Ne žele ni čuti za Jakova Sedlara, primjerice, a njegove filmske i rodoljubne vrhunce još nitko u hrvatskoj kinematografiji nije dosegao. Gospodin Sedlar nezaustavljivo niže uspjehe, ali što mu to vrijedi kad nije stranački podoban. Tko mu je kriv, jer to je isključivo do njega, što nema potporu stranke i pripadajućeg sramotnog i tzv. Ministarstva kulture.

Biti hrvatski rodoljub danas znači nositi stigmu. Zalijepit će vam sve pejorative koje su vam lijepili još i prije veličanstvene pobjede u Hrvatskom obrambenom ratu: da ste Tuđmanovac ili hadezenjara, ognjištar ili nacionalist ili po najmodernijem: vi ste fašist. Pa kako bi oni inače zarađivali, kako bi inače bili ispravni ako ne postojimo s druge strane mi, koji sve to nismo? Ali ljepljivim ljepljivcima nije važna istina, bitno im je samo da robotski ponavljaju svoju istaknutu zastavu - svoje (mizerno) pokriće.

Da bi napuhivanje žrtava u Jasenovcu bilo dohodovno moraju se proskribirati svi koji znanstvenim radovima dokazuju da je riječ o napuhanim brojkama. Mora ih se etiketirati revizionizmom. A znanost bez revizije je što? Nepostojeća znanost! Da bi se slavila laž o oslobođenju Zagreba, moraju postojati puzeći fašisti, oni koji fašizam sporadično i na mala vrata uvode u hrvatske političke (ne)prilike. Da bi se obnovilo i zadržalo partijsko jednoumlje, mora se financirati parakulturne organizacije i ustanove, nekakvu alternativu pa čak i onu s jednim jedinim zaposlenim. Jedino je vrijedna novokultura, performansi, instalacije ili grlitelji ministrice Koržinek. Ne ćete vidjeti ni nju niti predsjednika Vlade, niti njihove možebitne izaslanike na promocijama knjiga primjerice jednog velikog hrvatskog književnika, autora koji već godinama dubinski istražuje hrvatsku prošlost i objavljuje cijeli niz umjetničkih knjiga. 

Gospodin nema pristup ni HTV-eu niti H. Radiju. To nepisano pravilo crne liste i svih auktora s crnih lista slijede zatim i svi drugi mediji. Srećom postoji međumrežje i sve mu se više ljudi okreće. TV Dnevnici su ionako postali sapunica i subkultura, zaglupljujući kič jeftinog senzacionalizma. K tome: zajedno s radio postajama zagušeni su agresivnim reklamama. U takvoj učmaloj klimi tragikomično je uopće govoriti tko od Ministarstva kulture dobiva sredstva za tiskanje knjiga, baš kao što i početnik-gradonačelnik dijeli novac šakom i kapom do nevjerojatnih iznosa, ali ni mrvicu (kako demokratski) ne daje svojim neistomišljenicima. Svak tovi svoje i sanja nov (zakupljen), a svime već i namješten politički mandat.

Sve to ipak, nije samo sramota Ministarstva kulture i same ministrice Nine Obuljen Koržinek, kolokvijalno poznate kao „suho zlato“, nije samo ni sramota Vlade. To je ukupna državna, kulturna i nacionalna sramota. Političko je tojednoumlje jednake prirode onome iz 70-ih i 80-ih godina prošloga stoljeća. A možda još i starije.Šutnja ovdje nije zlato već suri konformizam, kukavičluk i kompromitserstvo. Kritika je jedina pozitiva koja može voditi naprijed, a ne Bruseljsko konjušarstvo. 

Eto i ovime sam sigurno stekao još nekoliko novih neprijatelja. No, od one: „iza dobrog konja se praši“, koja mi nije draga jer to nisam, draža mi je ova: „čo'ek bez protivnika ili neprijatelja nije čo'ek“.A pod izrazom čovjek vrijedi shvatiti slobodnog, nestranačkog i politički objektivnog, ponosno i nacionalno izgrađenog javnog djelatnika. „Sve poštivam, svoje uživam“.

Javor Novak