Javor Novak: Damir Borovčak: „Zbornik radova-Okrugli stol: Zagreb 8. svibnja 1945. i posljedice“ 2.dio

Detalji

Objavljeno: Petak, 10 Travanj 2026 12:02

Istina o ubojstvima, progonima i otimačinama s potpisom 'Smrt fašizmu – sloboda narodu'

Canadian Croatian Academic Society (CCAS), Zagreb, studeni 2025.

Dio 2. 

     II. Jugoslavenska armija s komandantom Kočom Popovićem „oslobodila“ je mnoštvo Zagrebčana života pod komunističkom zvijezdom petokrakom i četničkom kokardom (u džepu). Provalili su zajedno kao horda kao i ponovno 1991. u Vukovar, Škabrnju i druga hrvatska mjesta. Osim podizanja jugoslavenske zastave okupaciju je pratilo i spaljivanje knjiga (kao i kod nacista) te rušenje spomenika.

     Titovi prijeki i vojni suci donijeli su više od 1.147 smrtnih presuda samo u Zagrebu. Imali su u obrazloženju jednu obveznu „pojedinost“: svim osuđenicima na smrt ili dugogodišnju robiju izricana je obvezna konfiskacija imovine. Tu smo. Drugove iz šume trebalo je smjestiti. To što su to bili tuđi stanovi i tuđi namještaj nove stanare uopće nije smetalo. Zašto bi to te egzekutore smetalo kad te provale i „useljavanja“ nisu smetale niti sam vrh komunističke partije? Tito se uvalio na Pantovčak na posjed barunice Vere Nikolić, Vladimir Bakarić u Dežmanovu u židovski stan, bajni Krleža kao osobni prijatelj zločinca Tita te kao zaslužni partijski drug utrpao se sa suprugom Belom u vilu židovskog bankara Adolfa Reina na Gvozdu 23 (Tuškanac). Daa, kažem židovskog. Ali vodstvo zagrebačkih Židova još uvijek mudro šuti o tim otimačinama i zločinima. Kao zaliveno. Šuti o tim masovnim partizanskim otimačinama židovskih nekretnina, kad im već Židovi kao ljudi očito nisu bitni.

     Auktor Dumančić donosi čak i poimenični popis smaknutih intelektualaca. Vrlo je dug. Dalje elaborira o 94 žene osuđene na smrt strijeljanjem. Od tog broja strijeljanih ili vješanih žena trećina je bila mlađa od 25 godina. Njihova zanimanja imala su biti novoj državi potpuno nevažna, ali nisu bila. U ovom iznimnom zborniku objavljen je pored drugih i popis ubijenih prema starosnoj dobi. Najstarija strijeljana osoba imala je visokih 85 godina. Četnicima i njihovoj SPC naravno bio je posebno važan taj starac: trebalo je smaknuti metropolita Hrvatske pravoslavne crkve, episkopa Germogena Maksimova rođenog 1861. A tu su zatim i oni još strašniji podatci o najmlađim strijeljanim osobama. I kad čitajući ovaj povijesni Zbornik urednika Borovčaka pomislite da ne može strašnije, ne može zločinačkije, Zbornik donosi i slijedeći popis: broj osoba nad kojima je isti dan po presudi izvršena smrtna kazna! Čitate da je tako smaknuto čak 479 osoba! Jedan dan nakon presude smaknuto je njih 188, dva dana nakon - 71 osoba, tri dana po presudi – 91 osoba. Ukupno 829 osoba! Ma kakav odvjetnik, ma kakva žalba. Žali se ti druže poslije strijeljanja! To su bili planirani masakri, a ne sudske presude. Sve je ovo (ne)potpuna slika partizanskog terora ali i bezočne grabeži nekretnina. To je i demografska slika zamjene stanovništva i stanara grada Zagreba. Tu leže uzorci današnjega ljevičarenja u gradu. Jedna filojugoslavenka kazala mi je devedesetih: „Za mene je proglašenje hrvatske države bio prevrat!“ Mnogi su se drugi „zaslužni“ drugovi devedesetih bojali misleći: sad će i ovi novi nas na isti način izbaciti iz otetih stanova ako ne i strijeljati po kratkom postupku.

     Sam Načelnik Štaba, po visokom činu general-majora, partizanska vojničina Milutin Morača potpisuje dokument u kojem piše: prema nepotpunim (!) podacima neprijateljski gubitci u bitci za Zagreb (a koja se nije nikada dogodila - op. JN) tj. samo od 5. do 10. maja u ljudstvu su: mrtvih - 10.901, zarobljenih - 15.892… Ti su ljudi sigurno dugo ostali zarobljeni i živi...

     Svemu treba dodati i istaknuti poznatu činjenicu: veliko je bilo ogorčenje hrvatskih partizanskih jedinica koje su prve došle do Zagreba jer su dobile izričitu zapovijed da ne ulaze u grad već da čekaju pred njim. I tako su morali čekati danima dok nisu pristigli odabrani „osloboditelji“: srbski partizani i četnici kojima je time (po naređenju s vrha) omogućeno da se „namire“ Zagrebom do mile zločinačke volje. Sve je to naravno određeno i odrađeno pod budim okom svjetskog mega zločinca Tita.

     Urednik Damir Borovčak svojom bogatom biografijom i s čak tri odlikovanja kojima ga je odlikovao jedini hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman u nastavku svjedoči o temi naslova: „Zločin nad obitelji Josipa pl. Sallopeka, vlasnika ljekarne na Zrinjevcu 20.“ Iz tog primjera vidljiv je, piše Borovčak, zločinački obrazac (koji) ukazuje kako partizanski teror nije bio slučajnost (eksces) već smišljeno nasilje. (…) Smrtne presude su se provodile odmah ili su čak bivale donesene kasnije, naknadno, poslije smišljenih ubojstava vlasnika. Sve u istom cilju: otimačine i pljačke materijalnih dobara.

     Ljekarna na koju su partizanski otimači bacili oko zvala se „K Zrinskom“. Ljekarnik Josip pl. Sallopek godine 1928. otkupio ju je od prvog vlasnika i ljekarnika Hinka Brodjovina. No, obitelji Sallopek, upadom partizana i četnika u Zagreb, konfiscirana je sva imovina. Vlasnika su uhitili i zatočili, presudili su mu već 3. srpnja kao narodnom neprijatelju i strijeljali ga. Zaista „odmah“ (već nakon dva mjeseca) 7. rujna Vojni sud Komande grada izvješćuje obitelj da je ljekarnik      Sallopek „zbog dosluha sa okupatorom“ osuđen na kaznu strijeljanjem, na gubitak svih građanskih prava i na konfiskaciju imovine. A imao je i dodatnu otegotnu okolnost pa ju „sud“ navodi u presudi: „tokom istrage ustanovljeno je da posjeduje pola vile na Gvozdu 19, apoteku Zrinjevac s inventarom i robom (…) i ono najteže, a otimačima najprimamljivije: „imao je milijun i 800 hiljada kuna“. Relativno nedavno Jutarnji će list to konverzijom pretvoriti u 15 milijuna njemačkih maraka.

     Kako to već zločinci rade, mjesto pogubljenja su skrivali, mjesto ukopa također. Presudio je tako vojni prijeki sudac Vlado Ranogajec. Smaknuo je 748 ljudi ali ne zna se koliko je još presuda donio ad hoc, koliko ih je još počinio, a nije ih potpisao. Krive su proglašene i supruga Marija Sallopek i kći Beata te su prisilno odvedene u „radni“ logor. Treba li reći da je Ranogajčeva sramotna presuda izrečena bez ikakvih dokaza optužbe.

     U Zborniku je i preslik Večernjakova članka iz veljače 1999. u kojem kći ubijenog oca Beata Sallopek udata Lovrić opisuje svoju pravnu bitku jer je ona apsurdna. Naslov tog opširnog članka je: „Ne vraćaju mi očevu ljekarnu, čak ni sliku Zrinskoga, koja 'šeta' između ministarstva i Osijeka“. Urednik i auktor ovdje zatim oslikava sudbinu gospođe Beate Sallopek Lovrić. Njezina majka Marija tamnovala je u logoru u Požegi punih sedam godina. Zbog čega? Nakon odsluženja nepravedne kazne živjeli su u Đakovu. Majka je umrla samo mjesec dana prije planiranog povratka u neprežaljeni Zagreb u dom kćeri Beate i zeta Ive Lovrića.

     Kuća na Gvozdu za postavljen zahtjev za povrat imovine nije bila vrijedna već devastirana i potpuno derutna te opljačkanoga namještaja. Poznati su stanari koji su ga preoteli zajedno s vilom. To su: Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević. Gđa Beata umrla je pet godina nakon objave Večernjakova članka, a zadovoljštinu, aboliciju i povrat imovine nije dočekala. Pravnu bitku nastavila je njezina kći Lea Lovrić, unuka uglednog ljekarnika Josipa pl. Sallopeka i upitno je s kakvim će uspjehom okončati taj maratonski spor.

     Auktor Borovčak istražuje dalje pa se pita: „Tko su Oskar Kućan i Tanasije Radosavljević?“ Priča postaje krimić, o slučaju otimačine vile na Gvozdu i sve imovine Sallopekovih srpnja 2015. piše i Jutarnji list i to u dva navrata iste godine. Lea Lovrić tada je svjedočila: „Drugovi Oskar Kućan, komesar Moslavačke brigade i Tanasije Radosavljević, neutvrđenih partizanskih zasluga, uselili su se, (željela je reći provalili su) u lipnju u namještenu vilu na Gvozdu 19. Znači tada najimućniji ljekarnik u Hrvatskoj Josip pl. Sallopek sa obitelji je 16. lipnja 1945. uhićen i presuđen na smrt 3. srpnja. No već u tom lipnju zaslužni partizanski antifašisti provalili su mu u vilu i uselili se ne čekajući presudu! Koja žurba, kao pravi provalnici. Čemu kao.

     Cijelom ovom obiteljskom tragedijom provlači se i sudbina umjetničke slike Nikole Šubića Zrinskog i taj dio prepuštam čitateljima jer je zaplet dostojan napetice. No, na svečanoj ceremoniji otkrivanja obnovljene umjetničke slike i njezinog postavljanja na staro mjesto na pročelju Ljekarne na Zrinjevcu, okupili su se mnogi uglednici svih najvažnijih institucija u Hrvatskoj i sam gradonačelnik Bandić, ali. Ali ni riječi o ubojstvu vlasnika Sallopeka, ni riječi o otimačini sve obiteljske pokretne i nepokretne imovine, ni da bi se postavila spomen ploča na otetu ljekarnu. I time obitelj ima biti zadovoljna, refundirana, abolirana? I dugogodišnji radijski operni urednik Branko Polić danas pokojni, nije osvjetlao svoj obraz hvaleći Josipa Sallopeka ali i prešućujući činjenice o strijeljanome sunarodnjaku. Partizan čuva partizane. Od istine. Tako Polić.

     Urednik Zbornika i autor ovog članka s Okrugloga stola Damir Borovčak donosi ovakav zaključak: “A djeca i unuci partizanskih ubojica danas su na vlasti, odrasli u tuđoj imovini i krevetima, s tuđim rubljem i posuđem, školovani u komunizmu po obrascu dogmi ubojica, zbrinuti po raznim sinekurama, materijalno osigurani za budućnost. Grozno je koliko u Zagrebu i Hrvatskoj kasnimo s istinom, u obiteljima, u školama, u medijima i u truloj politici…“ Jedino što ovoj činjenicama potkrijepljenoj istini vrijedi dodati jest ovo: odrasli su u izopačenom i zločinačkom moralu. To su takvi odrasli, a izvitopereni ljudi.

     I onda se neki Hrvati čudom čude što se to sve sramotno čuje u Hrvatskom saboru (Stazić i Beljak o Bleiburgu), ili jato ženskih zastupnica (SDP, Možemo, Nezavisne i SNV). Ali to nije Hrvatski državni sabor iz 90-ih nego današnji tzv. Hrvatski, a srbski sabor. U njemu se deru zastupnice srbo-četničkih-šugoslavenskih stajališta. Mogu zato što im to ova nenarodna vlast omogućuje. To su ti kresnuti u Kumrovcu i na savskim kresovima. Za dobru dnevnicu ljubili bi i Staljinovu sliku.   

     Mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački u uvodnoj riječi u euharistijkome slavlju Četvrtka Trećeg vazmenog tjedna s molitvenim spomenom na žrtve partizansko-komunističkoga nasilja u Zagrebu na završetku Drugoga svjetskog rata u svibnju 1945. u župnoj crkvi sv. Jeronima u Zagrebu (Maksimir) 8. svibnja 2025. je kazao: „…molimo za ljude koji su ubijeni, koji su poginuli, kojima je prešućeno ime i postojanje, nakon završetka Drugoga svjetskog rata, nakon ulaska partizanske jugoslavenske vojske u Zagreb prije 80 godina… (…) Molimo Gospodina da se u svome milosrđu spomene tih pobijenih i obespravljenih ljudi te ih primi u svoj vječni pokoj. (…) Želimo biti blizina i utjeha svima koji su na razne načine trpjeli i trpe zbog tadašnjega nasilja“.

     U homiliji je mons. Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački iznio mnogo misli i bilo bi nepravedno donositi istrgnute rečenice. Oba obraćanja toliko su sadržajna i minuciozno izrečena da mi skromno preostaje, ne samo zbog dužine cijenjene biskupove riječi, istaknuti samo odabrane naglaske. Tako biskup govori o tome kako je „u mislima s ljudima prema kojima je očitovana neljudskost“; „mi ni ove godine nemamo u Zagrebu spomen na žrtve zločina nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca“; „ali je bolno, zapravo gotovo nepojmljivo, u tih osamdeset godina vidjeti sada već trideset i pet godina čuvanja i njegovanja laži u neovisnoj Hrvatskoj“; „neprihvatljivost duhovne i materijalne pustoši koju je za sobom ostavio komunizam, a u Hrvatskoj to pustošenje nije prestalo“.   

     Zatim biskup govori o mnoštvu obilježavanja kojima se želi stvoriti privid da se sve obilježava, „najprije upada u oči nedostatak nutarnjega smisla vođenoga istinom, zbog čega takvim obilježavanjem nije obilježeno ono što vapi za obilježjem – grobišta i ljudi, žrtve komunističkih silnika i nasilnika.“ Biskup se Šaško zatim okreće i sebi: „Nerijetko se i nama biskupima, očito s pravom, zamjera da nismo dovoljno glasni, dovoljno odrješiti…“. Posebno je zanimljivo i hrabro kad je biskup na kraju istakao i ovo: „Dok iznova ističem svoje divljenje, svoju zahvalnost, malenost i nedostojnost pred svakom žrtvom hrvatskih dragovoljaca i ostalih branitelja, posebno me pogađa kada vidim da hrvatski branitelji pristaju biti dio promidžbe komunističkih laži. I molim se za njih da ne podlegnu novim 'partijskim direktivama' i ne zaborave što ih je nosilo, što im je davalo snagu i o čemu su sanjali.“

     Urednik Borovčak  u pogovoru i zaključku Zbornika osvrće se na famozne i, nazvao bih ih vampirske, „Trnjanske kresove“. Slavljenje tog i takvog „oslobođenja“ kazao je dr. Božidar Nagy potaklo nas je na ovaj Okrugli stol u organizaciji žrtvoslovnih udruga: Hrvatskog društva političkih zatvorenika, Hrvatskog žrtvoslovnog društva i Udruge Macelj 1945, uz donatorsku potporu Canadian Croatian Academic Society ogranka u Zagrebu.

     Ovdje auktor Damir Borovčak prvo razlaže da je režimska predstava „Trnjanski kresovi“ djelo glavnog organizatora: Mreže antifašistkinja Zagreba (MAZ), u suradnji sa Srpskim narodnim vijećem, Savezom antifašističkih boraca (SABA RH) i SKD Prosvjeta. Sve pod pokroviteljstvom Grada Zagreba, Gradske skupštine, Vijeća četvrti Trnje i Ureda za ljudska prava (sic!) i prava nacionalnih manjina Vlade RH!

     Manifestacija blasfemira, piše Borovčak, i lažira antifašističke vrijednosti uključujući prava žena, LGBT zajednice, migranata, radničkih prava i klimatskog aktivizma. MAZ nastoji okupiti što više pokreta „u promicanju lažnih vrijednosti komunističke dogme i potiče strah od nepostojećeg i izmišljenog fašizma danas u RH“. Njihov tzv. antifašizam potpuno ignorira komunističke zločine (…) ali ima veze s trošenjem novca Grada Zagreba u obilnim izvorima za bujanje društveno anarhističko-komunističkih tzv. civilnih udruga. To je suludo obnavljanje komunizma, potpuno nasuprot europskim civilizacijskim vrijednostima i preporukama…

     Vrlo je važno ovdje dodati da pored svih objavljenih znanstvenih radova, knjiga, predavanja i Zbornika Katolička crkva od povijesne propovjedi kardinala Josipa Bozanića na Bleiburškom polju (još 16. svibnja 2015.) glasno i jasno dijagnosticira i osuđuje partizanske zločine. Vrlo je glasno, možda po prvi put hrvatska Crkva istaknula riječi svetoga oca pape Ivana Pavla II. u Mariji Bistrici 3. listopada još 1998. godine o tri velika zla: fašizmu, nacizmu i komunizmu. Kardinal Bozanić ponovio je tu ocjenu, taj koloplet zla dvadesetog stoljeća, ali je izrekao i jednu istinitu, povijesnu, a vrlo tešku činjenicu: „Grozna je pomisao da su tolike godine zajedno s nama živjeli i žive ubojice; da su protkali sve pore svakodnevnice te možda ni njihovi najbliži ne znaju istinu o njima i da su se prikazivali u najljepšem svjetlu boraca za slobodu. (…) s pravom očekujemo da državne institucije učine ono što su zakonom dužne učiniti: istražiti ove zločine i obznaniti krivce za njih.“

     Da je Hrvatska uređena i demokratska država što nažalost nije ni jedno ni drugo, nakon nekoliko ovakvih djela krcatih istraživanjima, povijesnim činjenicama i cijelim rojevima podataka, sastalo bi se nadležno saborsko tijelo ako ne i Vlada RH i donijelo bi se u skladu s europskim protokolima zabranu veličanja jugoslavenskog komunističkog i zločinačkog totalitarizma. Zabranu svakog oblika slavljenja genocida nad hrvatskim narodom u Zagrebu tradicionalno viđenim u predstavi nekakvih „Trnjanskih kresova“. Dovoljno bi bilo skinuti tim komunističkim vampirima policijsku zaštitu. Sve nakon toga odradili bi im sami građani Zagreba i pokazali što doista misle o njima i njihovom

lažnom oslobođenju.

     Usput treba naglasiti da tu kardinalovu rečenicu, kao i osudu Britanske vojske u njegovoj propovjedi, neki portali usuđuju se brisati iz govora. Istina im ne odgovara i pogađa ih, pa ju oni onda (ničim označeno) krate, brišu „redigiraju“. Zato cjelovit i vjerodostojan kardinalov govor donosi IKA i tu ga treba potražiti i integralno pročitati.

     Vezano uz kardinalov govor i hrabro iznesene istine, unatoč svim povijesnim istraživačima u Hrvatskoj, a imamo ih dovoljan broj, unatoč ovom zborniku i osam izlagača istraživača, unatoč povijesnoj struci i činjenicama o zločinima partizana i četnika, politika u Hrvatskoj još uvijek spava, zamata istinu, glumata obilježavanja, ne oglašava se i ignorira tragediju hrvatskoga naroda te dopušta da se komunističke laži i dalje šire. Posebna su sramota udžbenici iz povijesti koji se redovito i učestalo, a krcati lažima, serviraju đacima.

     Urednik ovog dragocjenog Zbornika Borovčak, Okrugli stol završava važnom inicijativom: „Žrtve zavrjeđuju sjećanje i spomenik. (…) Nedovoljno se odupiremo komunističkim lažima, podmetanjima i podvalama.“

     Prema inicijativi patera Božidara Nagya potrebno je pokretanje inicijative za dostojno i trajno postavljanje spomen-obilježja za nevine žrtve komunističkih zločina, čije kosti počivaju u brojnim jamama i masovnim grobištima u Zagrebu i okolici. Zaključak je Okrugloga stola i ovog Zbornika: Maksimir je najprikladnije mjesto za spomenik žrtvama ulaska partizana u Zagreb i višedesetljetne komunističke okupacije.  

     Zbornik je bogato opremljen fotografijama, faksimilima dokumenata te kazalom imena, a prednja i stražnja korica knjige donosi crtež karte pod dvoznačnim naslovom: „Stop-e totalitari-zam-a.“ Karta je to do sada otkrivenih stratišta i masovnih grobnica u gradu i okolici Zagreba. Karta je nevjerojatno krcata… ali na njoj još nema masovne grobnice kod mosta Slobode. Na mjestu jedinog drvoreda u širem koritu Save (!) sačuvanom zašto? Riječ je upravo o mjestu nad kojim komunistički vampiri orgijaju s nekakvim „Kresovima“. Slučajno.

PS: O ovom Zborniku radova dala bi se napisati cijela jedna nova knjiga pitanja i proširenja, zato valja pozdraviti inicijativu da se nov Okrugli stol organizira u svibnju. Sadašnji je nesumnjivo najbolji repetitorij do sada, to je činjenični zbir Titovih partizanskih i Titovih četničkih zločina u Zagrebu ali on je ujedno i temeljit prikaz obrasca kako su partizanski i četnički zločinci i zajedno i nekažnjeno ubijali i otimali ne samo u Zagrebu.

- svršetak -

Javor Novak