Mario Filipi: Mutna voda oko potonulog broda

Detalji

Kategorija: Mario Filipi

Objavljeno: Utorak, 15 Listopad 2019 12:55

Dok svi govore kako je strašno teško naći “iglu u plastu sijena”, nitko ne objašnjava zašto je mali remorker otplovio čak 4.000 km od matične luke, koga ili što je prevozio, kuda je zapravo htio doploviti i zašto je plovio po “mrtvoj zoni” kuda ne plovi nitko

Zbog te tajnovitosti ostaje dojam da se je s tim brodom događalo nešto prljavo

Mnogo se je do sada pisalo i komentiralo o zlosretnoj plovidbi broda koji je potonuo u dalekim bespućima Atlantika odnoseći sa sobom ljudske žrtve, kao i neizvjesnu sudbinu preostalih članova posade među kojima je i hrvatski kapetan.

U cijelom tom kaosu nitko ne objašnjava očite apsurde koji su se pojavili naknadno.

Potonuće nesretnoga broda iznjedrilo je neke vrlo čudnovate podatke. Isplivalo je da je kompanija koja je vlasnik broda u ekonomski očajnom položaju. Takđer je procurilo da je taj brod bio dugo u doku, a onda je naglo isplovio na pučinu. U najnovije vrijeme pojavila se je kao „usput“ informacija da je mjesto potonuća broda udaljeno najmanje 200 morskih milja (oko 370 kilometara) od najbližeg plovidbenog pravca trgovačkih brodova.

To su sami apsurdi, jedan veći od drugoga. A najvažnije podatke ne govori nitko. Nitko nije objasnio što je brod tako dugo radio u doku i što se je na njemu popravljalo. Još gore od toga: Zašto se je tako maleni brod, remorker koji bi trebao u luci služiti za lokalnu vuču većih brodova, uputio na put dug čak 4.000 kilometara (ako je istina da se mjesto potonuća nalazi između otoka Barbados kod Južne Amerike i portugalskih Zelenortskih otoka blizu Afrike)?

Remorker nije brod predviđen za prijevoz veće količine tereta, pa ga se za tu svrhu uopće ne isplati koristiti. Nitko nije čak ni pitao, a kamo li dobio odgovor na pitanje što ili koga je zapravo prevozio taj mali brodić na tako veliku daljinu? Ako nije prevozio ništa koja je zapravo bila svrha putovanja?

Također nitko ne pita pa tako ni ne dobiva odgovor zašto je mali nejaki brod zašao u “nigdjevinu” izvan normalnih pomorskih putova? Je li to bila tajna plovidba? Tko ili što se je na brodu skrivalo da je plovio daleko od ostalih brodova?

Na poslijetku, možda i najvažnije pitanje: Kuda je zapravo plovio taj brodić? Da nije potonuo, kuda je trebao doploviti i s kojim ciljem? Ima li tako mali brod uopće dovoljno goriva, hrane i drugih potrebština za tako dugo putovanje?

Do sada nitko nije odgovarao na tako važna pitanja, a cijelo vrijeme pričale su se “dječje priče” o tome da se “ulažu maksimalni napori” kako bi se pronašla ta fantomska splav ako je ikada postojala. Angažiraju se veliki stručnjaci koji nam objašnjavaju kako je Atlantik golem i da je traženje splavi duge 7 metara kao traženje “igle u plastu sijena”. Ljudi dragi, zar nas sve smatrate idiotima? Živimo li u 19. stoljeću, kada bi priča o “igli u plastu sijena” imala smisla?

Danas svaki jeftini kineski mobitel ima GPS koji vas locira za nekoliko sekundi bilo u šumi, bilo na moru. Istina, obični mobiteli ne rade ako nemaju kontakt s nekim od repetitora, ali pomorci imaju satelitske telefone koje se može pronaći ne samo na moru, nego i u džungli, na vrhu brda, duboko u pustinji ili bilo gdje drugdje.

Potraga je čak bila začinjena bizarnim bolesnim “zaokretima”. Najednom je neki satelit “pronašao objekt koji bi mogao biti splav” negdje 50-tak kilometara od mjesta potonuća broda. Svi brodovi su se najednom “sjurili” prema tome mjestu i ni jedan nikada nije tamo stigao niti javio što se tamo nalazi.

Drugom prigodom je netko “dobro informiran” javio da su pomorci iz splavi “spašeni i da ih je pokupio jedan turski brod”. Izmišljanje ovakvih priča je potpuno bolesno i ne spada u svijet koliko-toliko normalnih ljudi.

Sumnjivo je i ponašanje kompanije. Najprije su prekinuli potragu nakon samo 7 dana, a onda ponovo nakon 16 dana. Svi takav postupak tumače kao izraz bezosjećajnosti i bezobzirnosti prema nestalim mornarima koji su možda živi.

No je li se itko pitao zaju li oni nešto što nam ne žele reći? Možda od početka znaju da ne postoji nikakva druga splav. Naime, jedna splav je pronađena samo dva dana nakon nesreće. Dakle, netko je bio na mjestu nesreće, a za dva dana nikakav vjetar niti struja nije mogla odnijeti splav dalje od nekih desetak kilometara. Neki su pričali da su bile čak četiri splavi od kojih ni jedna nije pronađena, čak ni prazna. Meteorolozi znaju koji je bio smjer vjetra, valova i struja u tim danima. Nije bilo teško izračunati gdje bi splavi mogle biti.

Ne treba biti previše pametan pa zaključiti da se radi o nekom mutnom poslu. Kakvom poslu? Možda odgovor zna hrvatski kapetan, pa bi nekome možda odgovaralo da nikad ne progovori.

Među pomorcima se već odavno priča da postoje moćne udruge koje ponekad, da se ne otkriju neke “tajne”, namjerno šalju brodove na dno mora, osiguranje pokrije štetu, posada se proglasi “nestalom”, a zapravo dobiju novi identitet. Teško je reći koliko ima istine u takvim pričama.

Kada bi se saznalo kuda je taj brodić zapravo plovio, koga ili što je prevozio i zašto je zašao u “mrtvu zonu” kuda nitko ne plovi, možda bi se razaznao smisao cijele priče. Ovako ostaje samo hrpa pitanja na koja nitko ne odgovara. Ostaje samo gorak okus sumnje da se tu krije nešto prljavo, te beskrajna bol u obiteljima pomoraca čija je sudbina ostala nepoznata.    

Mario Filipi