Didaskalije

Pin It

Tako, recimo, nelijepo lice Ante Tomića procvjeta nekom nutarnjom ljepotom kada začuje iz telefona gromki glas komandira imaginarne karaule na jugoslavensko-albanskoj granici - do koje nikada nije stigao, ali kojoj cijeli život stremi – kako ga hvali: ''Bravo, bre, Tomiću! Samo tako, raspali po ustašama, majku im fašističku!''

U jednoj priči Svetislava Basare junaku se, izgubljenom u samoposluzi, telefonski obraća Bog: ''Da znaš, imam veoma loše mišljenje o tvojoj prozi. Ne marim za prozu ni inače, ali o tvojoj imam izuzetno nepovoljno mišljenje jer je prepuna laži i kukavičluka.'' Basara je srpski pisac, a Srbi su skloni megalomaniji. Hrvatski pisci su puno skromniji, njima se Bog ne obraća, a ne brinu se ni zbog laži i kukavičluka u svojim pisanijama, oni očekuju tek pozive ovozemaljskih idola.

Tako, recimo, nelijepo lice Ante Tomića procvjeta nekom nutarnjom ljepotom kada začuje iz telefona gromki glas komandira imaginarne karaule na jugoslavensko-albanskoj granici - do koje nikada nije stigao, ali kojoj cijeli život stremi – kako ga hvali: ''Bravo, bre, Tomiću! Samo tako, raspali po ustašama, majku im fašističku!''

Obrušio se tako ovih dana Tomić i na Hrvatski tjednik napadajući Kolindu Grabar-Kitarović, a braneći Željka Komišića koji je u UN-u izjavio da ''Hrvatska niječe genocid počinjen u vrijeme NDH''. Po Tomiću Hrvatski tjednik, zbog objavljivanja autora koji preispituju neke jugoslavenskom propagandom nametnute ''istine'' o NDH i logoru Jasenovac, propagira ustaštvo. Nisam povjesničar, baš kao ni Tomić, ali držim da je svrha povijesti otkrivanje istine o prošlosti, stoga mi nije jasno da se na argumente tzv. revizionista ne odgovori protuargumentima, umjesto da im se nastoji začepiti usta lijepljenjem etiketa, isključivanjem i na slične načine. Zato će Hrvatski tjednik uvijek ostati otvoren za traganje za istinom kakva god ona bila. Jer ne strepi od poziva Tomićevih šefova.

Gore spomenutoj predsjednici ipak su najmanji problem Željko Komšić, Ante Tomić i slično cvijeće jugoslavenskih naroda i narodnosti. Možda mali problem jest tek ''ljubičica bijela'' zbog čijeg joj je micanja s Pantovčaka Joža Manolić zaprijetio da će izgubiti izbore. Puno veći problem su joj najbliži suradnici. Otkako je HDZ preuzeo konce i u njezinu uredu, ne cvjetaju joj ruže. Tako joj je netko već prilikom službenog objavljivanja kandidature gadno podvalio. Govor sa sad već slavnim ''didaskalijama'' podijeljen je novinarima, tako da se cijela Hrvatska danima već sprda sa zvjezdicama, blagim smiješenjem i sličnim pikanterijama u tom govoru. Šef njezina izbornog stožera samo lakonski kaže da se ''dogodila mala greškica''. Nisam namjeravao glasovati za aktualnu predsjednicu, ali ako joj nastave podmetati iz HDZ-a, razmislit ću. Komu ovaj HDZ podmeće, ne može biti tako loš.

Premijer Plenković ne da na svog koalicijskog partnera Milorada Pupovca. Oštroumnim aforizmom odgovorio je svima koji bi ga htjeli zavaditi s Miloradom: ''Ako je to nekomu problem, onda je to problem onoga komu je to problem''. Što duže vrtim u glavi tu rečenicu, to joj se više divim. Njome nam se hoće reći da naši problemi nisu Plenkovićevi ni Pupovčevi problemi. Oni su iznad toga. Poruku su dobro razumjeli u HVIDR-i pa su – da im se njihov problem s Pupovcem ne bi obio o glavu – Pupovca brže-bolje pozvali na razgovor. O čemu će razgovarati, ne precizira se, ali će valjda Pupovca pokušati uvjeriti da suvremena Hrvatska nije ni nalik na NDH-a. Premda mislim da je Pupovac tom svojom izjavom više pridonio rehabilitaciji NDH od svih vrijednih ''revizionista'' koji objavljuju u Hrvatskom tjedniku. Govoreći za suvremenu Hrvatsku, u kojoj su manjinska prava veća nego u ijednoj europskoj državi i u kojoj on kao manjinac drži premijera u šaci, da sve više sliči na NDH-a, on, zapravo, tvrdi da je NDH-a bila tolerantna, a ne zločinačka i represivna kako ju prikazuju Ivo Goldstein, Hrvoje Klasić, Tvrtko Jakovina i drugi povjesničari s naših fakulteta.

Dok se zahuktava kampanja za predsjedničke izbore, Milan Bandić podiže Spomenik domovini. Tužno je to – veli jedan moj prijatelj – spomenici se podižu mrtvima, mora da nam je Domovina već pokojna. Pokojna i pokopana pod gomilom briselskih zakona i direktiva te regionskih magluština. Iako mislim da Bandić, što god da radio, ustvari podiže spomenik samome sebi još za života budući da i sam sumnja da će mu ga itko poslije smrti podizati. Uz toliko onih koji se zaklinju u Tuđmana nitko da se sjeti da je on davno dao izgraditi Oltar domovine, upravo za onu namjenu za koju, navodno, i Bandić gradi Spomenik domovini. Ali oltar i spomenik nisu ista stvar.

Damir Pešorda/HRsvijet