Demokracija ispod cirkuskog šatora

Pin It

La estafa política de los acuerdos programáticos

Liberalna demokracija nekad se činila kao moralni sustav koji je ljudima nudio nadu, vjeru da život ima smisao i neku višu svrhu, dok se danas čini samo kao ad hoc sklepana doktrina čija je jedina svrha bila da ideološki oponira komunizmu.

Ovih dana navršava se trideset godina od pada komunizma i rođenja parlamentarne demokracije u Hrvatskoj. Ali, već dugo u javnoj raspravi upadljivo izostaju velike ideološke teme koje su definirale to prijelomno razdoblje naše povijesti. Tek poneki članak ili knjiga, poput nedavno objavljene “Prešućeni trijumf liberalizma” Velimira Šonje i Darka Polšeka, podsjete nas na to vrijeme kada su riječi poput “sloboda”, “demokracija” i “vladavina prava”, imale sasvim konkretan smisao.

Oni koji se sjećaju kraja osamdesetih znaju koliko je tada za ljude iskustvo komunističkog jednoumlja, straha i represije bilo snažno i koliko je želja za slobodom i demokracijom bila živa. Glavna tema u svakoj raspravi bila je nepomirljiva opreka između tiranije i slobode, komunizma i demokracije, Istoka i Zapada.

Kada je padao Berlinski zid svi smo osjećali kako se događa nešto sudbinsko i veliko, nešto što će ostati upisano u povijesti, događaj koji ćemo dugo pamtiti i prepričavati unucima. Međutim, kada je komunizam konačno pao, svi kao da smo odlučili zaboraviti na čitavu stvar.

Netko će reći kako je to slučaj samo kod nas zbog rata koji je ubrzo uslijedio, ali to je tako i drugdje. Ako se rasprava o komunizmu uopće i povede, glavni je prigovor kako je socijalizam loš ekonomski sustav, koji ne može zadovoljiti sve naše potrebe. Tako je velika ideološka bitka koja se više od pola stoljeća vodila između liberalizma i socijalizma danas svedena na čisto ekonomsko pitanje, u kojem pobjednika odlučuje bolji kvalitet štednjaka ili usisivača. A ipak, ta ideološka bitka je bila sve samo ne rasprava o ekonomskim prednostima jednog ili drugog sustava.

Ljudi su se opirali komunizmu ne zbog toga što je imao loše ekonomske performanse i manji BDP po glavi stanovnika, već iz viših, moralnih razloga. Zapad je bio privlačan ne zbog boljih plaća i jeftinijih proizvoda, već zbog slobode i prava koje je osiguravao. Materijalno blagostanje koje je ljudima nudio kapitalizam bilo je eventualno samo dio šire moralne argumentacije protiv komunizma.

Komunizam, s druge strane, nije bio samo nemoralan sustav vladavine, već i sustav koji je počivao na ideološkim lažima, brutalnoj sili i gaženju ljudskog dostojanstva. Kontrola svih aspekata ljudskog života bila je monstruozna i ponižavajuća. Najsitniji aparatčik u komunizmu imao je vlast nad vama kakvu u kapitalizmu ne može sanjati ni najkrupniji kapitalist. O slobodi govora i političkog izjašnjavanja nije se smjelo ni misliti.

Slika “željezne zavjese” bila je obilježje kažnjeničke kolonije u kojoj su živjeli zatočenici komunističke utopije. Zaista je neobično kako je najveća ideološka prepirka prošlog stoljeća tako naprasno pala u zaborav, a rasprave o moralnim pitanjima uopće isparile iz političkog vidokruga.

Pogledajmo samo aktualnu raspravu o koronavirusu. Dok jedna strana želi da se pokrene ekonomija, druga strana se panično vezuje za osnovni instinkt samoodržanja. Nitko ni iz vica ne prosvjeduje zbog teških ograničenja koja je sustav karantene nametnuo našim temeljnim slobodama i pravima. U igri su samo primordijalni instinkti – potreba za sigurnošću, s jedne strane, i želja da se utoli glad u omiljenom restoranu, s druge.

Liberalna demokracija nekad se činila kao moralni sustav koji je ljudima nudio nadu, vjeru da život ima smisao i neku višu svrhu. Danas se čini da je to bila samo ad hoc sklepana doktrina čija je jedina svrha bila da ideološki oponira komunizmu.

Kada je pak ta svrhaispunjena sve što je od njega ostalo jest samo glomazni ekonomsko-politički pogon, koji funkcionira po pukoj inerciji i koji mimo toga nema neki drugi smisao. Ljudi su prestali vjerovati u nešto što je nekad predstavljalo zanos i nadu.

Na kraju tog procesa vidimo kako demokracija sve više počinje sličiti na cirkuski šator, u kojem cirkuski gospodari dresiraju svoje tuljane i uče ih sve novim i novim akrobacijama i pokretima. Tako malo nosimo maske, pa ih malo ne nosimo, obavezno peremo ruke i poštujemo socijalnu distancu, dok nam se kao sloboda nudi otvaranje obližnjeg tržnog centra.

Dojam je da ni naši dreseri u tome ne vide neku svrhu, već tek daju smisao svom postojanju. Imati vlast znači biti u poziciji druge ljude vući za nos, pa hajde onda da iznađemo opravdanje kako bismo ih vukli za nos.

Borislav Ristić / VL