Srpska prisvajanja u svim područjima

Pin It

Prije svakoga pokušaja da se napiše nešto o prilično čestoj praksi u „regionu“, naime, prisvajanja tuđih narodnih, jezičnih, kulturnih tradicija, pa i teritorija, neminovno se nameće pitanje o smislu takva pisanja. Čemu, naime, služi govoriti gluhome, pokazivati slijepome ili uvjeravati i argumentirano dokazivati onomu koji ne priznaje ni razum ni logiku i kojemu do istine nije uopće stalo?

Govor o svojatanju i prisvajanju već je postao dijelom balkanske tradicije, posebno nakon što je doživjela svoju renesansu i procvat raspadom nekada zajedničke države. U to se doba nije govorilo, barem ne otvoreno i tako često, o tomu što komu pripada. Sve je navodnoj braći bilo zajedničko; sve je bilo naše: naš jezik, naš narod pa i naš vođa. Otkad su se „braća“ razdvojila (ne obostranom voljom i sporazumno, nego u ratu), nabujao je govor svojatanja i literatura koja to sustavno prati.

Ovih dana Matica srpska u Novome Sadu, u biblioteci pod nazivom „Deset vekova srpske književnosti“, kojemu bi zavidjeli i mnogu napredniji i kulturniji narodi, objavila je knjigu dramâ Marina Držića. Priredila ju je akademkinja i povjesničarka književnosti Zlata Bojović. Ne kanim pisati o tomu jer je već na tu temu objavljeno nekoliko izvrsnih tekstova i priopćenja.

Htio bih se osvrnuti na jedno drugo područje, izvan književnosti u užemu smislu riječi, u kojemu se događaju slične Istorija srpske filozofijestvari, ali s manje potresa i reakcija. Radi se o filozofiji i filozofskim i srodnim piscima, a dijelom i o znanstvenicima.

Čini se da je najbolji recept za postati akademikom u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti izdati, urediti ili prirediti knjigu o nekome Hrvatu (drugi narodi ne uživaju toliku čast) koji pripada srpskoj naciji, kulturi, znanosti, umjetnosti – pa i športu. Nekima uspije postati akademikom na račun poželjne krađe kao npr. Zlati Bojović (o Jovanu Deretiću ne treba ni govoriti jer je on izvan svih konkurencija), nekima pak ipak ne uspije kao npr. Slobodanu Žunjiću koji je izabrao „nesretno“ područje za tako visoke domete. On je, naime, srpski filozofski pisac, neki kažu, trećega ranga i u samoj Srbiji. Nije ovdje mjesto da se o tome daju (pr)ocjene. Moguće je da će svakomu biti jasno da te ocjene možda i nisu neutemeljene nakon što se pročitaju neki navodi iz njegove knjige, ali, na žalost, bez dokaza.

Žunjić je napisao knjigu Istorija srpske filozofije (prvo izdanje 2009., drugo 2014.) za koju je dio srpske akademske javnosti ocijenio da je to „jedinstvena knjiga“ u kojoj je srpska filozofija „prikazana sveobuhvatno, znalački, jasno, informativno i pouzdano“. Ta će knjiga „svojim otkrićima označiti prekretnicu u načinu gledanja i vrednovanja celokupnog nasleđa srpske filozofije“. Na tu su se knjigu kritički osvrnuli neki srpski autori koji su zbog njezine činjenične, ali i stručne nepouzdanosti, predložili da se „rasturanje ove knjige obustavi dok se ne prilože ispravke u posebnom prilogu ili da se izdanje povuče u potpunosti…“ Neki hrvatski kritičari bili su nešto blaži prema autoru knjige. No nitko se nije pozornije osvrnuo na to što su i hrvatski filozofi zastupljeni u srpskoj filozofiji. U ovomu je tekstu riječ o tomu da se potvrdi teza o sveopćem svojatanju gotovo svega hrvatskoga.

Katolički biskupi – „srpski filozofi“

Nije Žunjić jedini srpski autor koji je pisao o povijesti srpske filozofije, ali je na njegovu primjeru i primjeru Ilije Marića (O srpskoj filozofiji, 2003.) vidljivo gotovo sve što se ima reći o temi. Naime, Marićeva je knjiga zbirka od desetak autorskih tekstova raznih srpskih autora o srpskoj filozofiji. Većina srpskih autora navodi da je srpska filozofska Dubrovnikknjiževnost počela oko 1770. godine. Razloge za to nalaze u činjenici da se, zbog povijesnih okolnosti, „srednje-vekovna teološko-vizantiska manastirska kultura nije mogla, u Srba, razviti u školastičku filosofiju (…) iz koje bi se opet razvila (…) moderna filozofija“. Ipak mnogima od srpskih povjesničara nacionalne filozofije ne smeta da npr. u tu filozofiju uvrste hrvatske filozofe od 15. stoljeća do naših dana, ili kako se to u Žunjićevoj knjizi navodi, kao srpska „filozofija u dijaspori“. Tako se npr. u nedostatku bilo kojega konkretnog imena među Srbima kaže da „filosofijom se tada bave samo oni pripadnici srpskog naroda, koji su se, kao Nikola Modruški (1421.-1480.), Martin Segon (oko 1479.) i Đurađ Dragišić (oko 1444.-1529.), preko katoličkih škola u jadranskom primorju, okrenuli Italiji“. Podsjećamo: Nikola Modruški, rodom Kotoranin, bio je katolički biskup u Senju i kasnije u Modrušu; Martin Segon bio je katolički biskup u Ulcinju, a Juraj Dragišić hrvatski franjevac iz Srebrenice koji je bio profesor filozofije i teologije u Firenci, bio je odgojitelj Giovannija Medicija (kasnije pape Lav X.). Godine 1514. predložio je reformu julijanskoga kalendara.

Dubrovčanin Nikola Vitov Gučetić (1549.-1610.) za Žunjića je također Srbin kao, uostalom, i svi Dubrovčani jer „posle (…) Gučetićevog dijaloga o lepoti prva srpska estetička razmatranja jesu ona kod Dositeja (…)“. I nakon Gučetićeva doba za srpstvo Dubrovnika zaslužni su isusovci jer: „kaže se da jezuitska škola, u kojoj su svi Dubrovčani onog vremena, (…) dobivali prve naučne osnove, nije mogla učiniti od Dubrovčana ništa drugo do Srbe, jer društvo, okolina u kojoj se kretao živalj beše srpska.“

„Sveti Franjo Akvinski, osnivač Franjevačkog reda“, niti je Franjo niti je franjevac

Za srpskog filozofa Miloša Đurića, koji 1928. godine piše o „jugoslovenskoj filozofiji“, svi su Dubrovčani, naravno, „Jugosloveni“. Ipak ih Ilija Marić svrstava u knjigu o srpskoj filozofiji. Ali ne samo njih nego i filozofe iz 15., 16. i 17. stoljeća iz ostalih hrvatskih krajeva: Ambroza Šibenčanina, Ivana Polikarpa Severitana, Ivana Križana iz Zadra i druge. Tako npr. Juraj Križanić (1618.-1683.), „ma koliko se on povremeno nazivao Srbinom i služio srpskim jezikom, Juraj Krizanicizlazi iz okvira srpske kulture, jer je on bio Hrvat (…)“. Samo nekoliko redaka iza toga Žunjić ipak zaključuje: „Križanić naravno spada u srpsku filozofiju kao predmet izučavanja srpskih filozofa, jer je o njemu Mihajlo Vujić pisao još u prošlom veku.“ To „u prošlom veku“ odnosi se na 1895. godinu. Eto, toliko o Žunjićevoj pouzdanosti i logičnosti. Ako su srpski autori pisali npr. o Platonu, Aristotelu, Kantu, Hegelu, Descartesu ili bilo kojem filozofu, znači li to da ti filozofi o kojima se piše spadaju u srpsku filozofiju?

Žunjićeva pouzdanost je do krajnjih granica upitna kada govori npr. o jednom boškovićancu iz 18. stoljeća. „Boškovićevom anticipacijom savremene relativističke fizike, pa i kvantne teorije, bavili su se mnogi srpski filozofi: A. Radics …“ Dalje navodi nekoliko, tobože, nesporno srpskih filozofa iz 20 stoljeća. Čak navodi latinski naslov Radićeva djela, objavljenoga 1765. u Budimu, ali ne zna da je Radić nešto malo mlađi hrvatski suvremenik i redovnički subrat Ruđera Boškovića. Radić nije mogao ništa znati, sve da je htio, o relativističkoj fizici Alberta Einsteina ili kvantnoj teoriji Maxa Plancka jer Radićevo djelo napisano je 135 godina prije Planckove ideje kvanta (1900.) i 140 godina prije Einsteinove specijalne teorije relativnosti (1905.). Ne treba posebno ni napominjati da je i sâm Ruđer Bošković, kako navode srpski prisvajači, „jezuita srpskog porekla“ ili „srpski sin kršne Dalmacije“.

Nepreciznosti, pogrješke i nepouzdanost nisu samo Žunjićeva specijalnost. I drugi srpski filozofi, koji uživaju veći ugled, vjerno slijede Žunjića. Tako npr. Miloš Đurić navodi da je sv. Franjo Akvinski osnivač franjevačkog reda. Akvinski nije Franjo nego Toma, i nije franjevac, nego dominikanac. Kakvu pouzdanost nude podatci izneseni u mnogim povijestima srpske književnosti, filozofije, povijesti?

„Tommaseo je Srbin?“

Kao primjer jednoga „Srbina“ iz 19. stoljeća, koji u estetici i književnosti u Srbiji nije imao veliki utjecaj, navodi se hrvatski leksikograf, književnik i jezikoslovac iz Šibenika Nikola Tommaseo (1802,-1974,), a on je, prema Ivanu Androviću, koji je prošle 2019. godine objavio knjigu pod naslovom Nikola Tommaseo i njegovo doba, jedan od važnih, ali u hrvatskoj povijesti književnosti zanemareni preporodni književnik. Roditelji su mu bili Hrvati, djed s očeve strane Hrvat, a majka Talijanka. Sam se Nikola osjećao Dalmatincem i borio se za autonomiju Dalmacije (autonomaši nisu ni tada, a ni danas na cijeni). Iako je imao talijanske krvi, više je pripadao Talijanima po kulturi, ali nikada nije prihvatio talijansko državljanstvo, nego je bio državljanin Austrije. Kada se pročitaju nevjerojatni navodi iz Žunjićeve knjige, ostajete bez riječi pitajući se je li to moguće. „Srpska estetička misao se (…) nije razvijala samo u Beogradu. Srpskih estetičara ima u to vreme (…) od Zagreba do Beča, pa čak i u Italiji. (…) Tomazeo (…) pripada srpskoj kulturi Tomasseopo svom srpskom poreklu (Srbin-katolik iz Šibenika), po svom oduševljenom i dubokom zanimanju za srpsko narodno stvaralaštvo, kao i po nekim spisima koje je sam objavljivao na „srpskom“ jeziku (…). Tomazeo je smatrao da srpski jezik treba da postane opšti jezik Slovena [Slavena, a ne, možda, Slovenaca, op. autora ovoga teksta] (…) i iznosio uverenje da je srpsko narodno pesništvo ʹnajuzvišenije u Evropiʹ i stoga je iskreno savetovao da se na njegovim osnovama razvija nova srpska književnost (…)“.

Zanimljivi kriteriji za nečiju nacionalnu pripadnost (!). Može li se npr. Srbina – čiji su otac i majka čistokrvni Srbi, a također djedovi i bake, osim možda očeva baka koja je npr. Njemica, te koji se Srbin zanima za englesku empirističku filozofiju i pri tome objavljuje svoje znanstvene radove na engleskom jeziku (a tko danas u znanosti ne objavljuje na engleskom?), a još pri tome smatra da je dobro da engleski bude svjetski jezik sporazumijevanja, a da pritom nikada sam nije napisao da je Englez – automatski proglasiti Englezom? Posve sigurno ne smije. U takvom je odnosu Šibenčanin Nikola Tommaseo prema Srbima i srpskome jeziku. Istina, zanimale su ga narodne pjesme, ali ne samo srpske nego i hrvatske i druge slavenske. Njegova ideološka nesklonost Hrvatima (iako je genetski Hrvat) ne legitimira ga automatski kao Srbina.

Približavajući se našemu vremenu, nije ništa manja količina neozbiljnih „argumenata“ o srpstvu pojedinih ljudi, ovdje filozofa i znanstvenika. Tako je i „zagrebački filozof izrazito jugoslovenske orijentacije“, Vladimir Dvorniković (1888. – 1956.) ipak svrstan, kao i mnogi drugi, u srpsku filozofiju. Tu su očigledno pojmovi „srpski“ i „jugoslavenski“ istoznačnice, a ne bi smjeli biti. Hrvatski filozof i naturalizirani Hrvat češkoga podrijetla Albert Bazala nije, doduše izričito označen kao Srbin, ali je „napisao celokupnu istoriju filozofije (…) jedinu na našem jeziku“. To piše Svetislav Marić 1925. godine kada se pod „našim jezikom“ moglo podrazumijevati srpski kao i jugoslavenski, tj. „srpsko-hrvatski jezik“.

Praxisovci su isto označeni kao srpski pisci

Slično se u doba obiju Jugoslavija (ili Jugoslovija) izbjegavalo, gdje se nije moralo, navoditi nacionalnu pripadnost nego se sve trpalo pod Jugoslovene, a zapravo Srbe. I hrvatski filozofi škole praxis iz doba komunističke Jugoslavije označeni su kao srpski filozofi (Gajo Petrović, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Danko Grlić) što oni i jesu bili po nacionalnosti, ali su bili prije svega hrvatski filozofi jer su rođeni, živjeli i djelovali u Hrvatskoj. Ali i drugi suvremeni hrvatski filozofi su zagrebački filozofi „srpskog porekla (pre svega Vanja Sutlić, Gajo Petrović i Danilo Pejović)“. Pejović je, naime, Hrvat crnogorsko-njemačkog podrijetla i sa Srbima nema nikakve veze. Kao kritičari praxis filozofije Praxisu knjigu o srbskoj filozofiji svrstani su i Srbin Miroslav Prokopijević, ali i Hrvat Neven Sesardić. I filozofski opus Branka Despota spada u srpsku filozofiju.

Doista je teško dešifrirati kriterij kojim se koriste prisvajači kada govore o nacionalnoj pripadnosti nekoga filozofa ili znanstvenika. Tako se npr. Josipa Pančića, utemeljitelja srpske botanike i prvoga predsjednika Srpske akademije znanosti i umetnosti zaobilazi prikazati kao Hrvata ili barem spomenuti da je hrvatskoga podrijetla. On bez dvojbe pripada srpskoj kulturi i znanosti. Ali je po rođenju Hrvat. Koja je razlika između Ruđera Boškovića i Josipa (Srbi kažu Josifa) Pančića? Bošković nema baš nikakvih zasluga za srpsku kulturu i znanost jer sa Srbima nema nikakve veze, a Pančić ima golemih zasluga. Oba su etnički Hrvati, ali su oba, po nekim srpskim historiografima, srpski znanstvenici. Kako je to moguće? Možda se tu radi o nečemu što možemo nazvati „velikosrbski argument“.

Kao zaključak nameće se razmišljanje o čemu se tu zapravo radi. Dobro su se ovih dana izrazili oni koji su odgovarali na svojatanje Marina Držića u korpus srpske književnosti kada su rekli da onim Srbima koji nekritički svojataju sve i svakoga zapravo nije stalo ni do tih ljudi nego time žele označiti teritorij do kojega im je stalo. Njima je stalo, u ovomu slučaju do hrvatskoga teritorija kojega nije lako osvojiti klasičnim načinom osvajanja. Zato se pribjegava drugim dugoročnim sredstvima prisvajanja da bi se kad-tad „dokazivalo“ srpstvo hrvatskih krajeva i ljudi. Lakše im se odreći i Držića, i Gundulića i Boškovića nego Dubrovnika.

Takvi će pristupi uvijek postojati među Srbima. Sreća je što mnogi znanstveno čestiti i objektivni srpski znanstvenici nisu toliko zadrti kao velikosrpski nastrojeni i u javnosti dominantni pojedinci i neke srpske institucije.

J. J. Zmaj: Srbin je na putu bez Boga i pravde

Međusobno optuživanje bez pokrića i bez ozbiljnih i trezvenih znanstvenih istraživanja i uvažavanja već postignutih Zmajobjektivnih rezultata ne vodi ničemu osim neredu. Tko ga hoće imati, imat će ga. Jedan neupućeni srpski komentator u svezi s temom prisvajanja kaže: „a ne bi me začudilo da rvati i samog boga nazovu rvatom“ (navod je prenesen vjerno bez obzira na nepismenost). Toga bi ipak trebalo podsjetiti (jer zasigurno nije informiran, a trebao bi biti) na poznatu srpsku tezu koja je i danas aktualna (možda aktualnija u još oštrijem obliku). Koncem 19. stoljeća jedan srpski autor piše: „Ne postoji na zemaljskoj kugli ni jedan drugi narod (nego) srpski narod koji (...) ima iza sebe prošlost od preko pet hiljada godina, kao najveći narod na planetu, kao najsnažniji narod na zemaljskoj kugli, beskonačno plodan i raširen, koji je oplodio sve zemlje

A postoji i srbska pjesma koja kaže: „Nebo je plave srpske boje – A u njem stanuje srbski bog – Oko njega anđeli srpski stoje – I služe Srbina boga svog!„ (Srbski Narod, br. od 25. ožujka 1944.). Takvo nešto se u hrvatskom usmenom i pisanom blagu ne može naći. To priznaje i poznati srpski pjesnik Jovan Jovanović Zmaj u svojoj pjesmi: „(…) Hrvat se ne bori da što otme kome –Čuva sveti plamen na ognjištu svome. – I dok tako čini u najteži dan’ –I Bog je i pravda na njegovoj stran’. –A kuda će Srbin – zar on da se dade –Putu, na kom nema ni Boga ni pravde?(...).“

dr. sc. Stipe Kutleša/Hrvatski tjednik/hkv.hr