Kako Srbija „kažnjava“ počinitelje zločina nad Hrvatima

Pin It

mlinar

U veljači 1990. godine, u jednom od mnogobrojnih sastanaka srpskoga političkog vodstva i vodstva JNA, Veljko Kadijević, tadašnji ministar obrane u jugoslavenskoj vladi, istaknuo je kako je JNA, zajedno sa svojim obavještajnim aparatom, posvetila „daleko veću pozornost UNUTARNJEM neprijatelju.“mlinar

Tada su formirane specijalne obavještajne službe JNA s posebnim zadatcima na području Hrvatske i BiH koje su imale zadaću ostvarivanja dvaju planova: kompromitaciju i smjenjivanje novouspostavljene vlasti u SRH i drugo, opravdanje vojnih intervencija u međunarodnoj zajednici.

U svojoj knjizi „Luda zemlja“, 1990., Jovan Rašković na str. 86. tvrdi da „nema bolje komunikacije od komunikacije mase i straha.“

Ta njegova teza postaje itekako jasna ako se prouči retorika srpskih medija i velikosrpskih političara koji su širenjem straha te motivima kolca i „ustaškog noža“ izgradili politički zahtjev za širenjem teritorija.

U takvoj atmosferi nastaje i inscenirani „napad“ na Miroslava Mlinara 19. svibnja 1990. godine u Benkovcu koji su nesumnjivo režirale obavještajne službe bivše države. Inače, Miroslav Mlinar rođen je i odrastao u Benkovcu, srpskim službama postao je zanimljiv kao mladi političar vrlo blizak Jovanu Raškoviću, Zdravku Zečeviću, Dušanu Zelembabi i drugima. Insceniranim napadom navodno od „ustaša“ imao je višestruke posljedice na društveno-političku atmosferu u cijeloj tadašnjoj državi. Dodatno je produbljen umjetno stvoren osjećaj ugroženosti srpskog življa. Uslijedile su seoske straže, balvanima blokirane prometnice, i prekinuto je sudjelovanje zastupnika SDS-a u Hrvatskom saboru.

O čemu se zapravo radilo u operaciji 'Mlinar' od 19. svibnja 1990. godine

Ova događanja detaljno je opisao, istražio i obranio u svom diplomskom radu na Sveučilištu u Zadru gospodin Luka Knez, o čemu smo već ukratko pisali u br. 839 HT od 22. listopada 2020., a ovom je prigodom potrebno na to podsjetiti:

„U obavještajnoj operaciji rezanja Miroslava Mlinara su sudjelovali Zdravko Zečević (kasnije predsjednik Vlade RSK), njegova žena Ljubica Zečević (medicinska sestra) i dr. Božo Dražić. Uz lokalnu anesteziju su napravili površne rezove na vratu i predjelu trbuha te ga poslali na ulicu da odglumi žrtvu.

Mlinar je nakon 'napada ustaša' (op. a., A. B.) završio u Medicinskom centru Zadar gdje su liječnici utvrdili da se radi o lakšim tjelesnim povredama koje ne ugrožavaju život. Točnije, radilo se o površnim ranama dubine nekoliko milimetara.

No, konspiratorima takvo medicinsko vještačenje nije išlo u prilog. Zbog toga su ga dvojica agenata KOS-a prebacili u Medicinski centar Knin gdje su liječnici zaključili kako je Mlinar pretrpio potres mozga, koji je opisan kao teška tjelesna povreda. Sve ostalo je povijest, svojevrsni uvod u oružani sukob. Mlinar je izašao iz bolnice u Kninu, pridružio se pobunjenicima i postao heroj 'nedoklanog srpskog naroda.' Istraga nikada nije pronašla krivce za napad!“

(Unatoč svemu Mlinar je postao i ostao „prvom velikom žrtvom ustaškog terora“.)

Ovaj događaj bio je upozorenje da Srbi u ratnim godinama ne će birati sredstva u borbi protiv hrvatskog naroda.

M. Mlinar bio je i jedan od počinitelja masakra u Škabrnji 18. studenog 1991. godine. Poslije tih događanja sudjelovao je u teroru i zločinima nad zarobljenim Hrvatima iz Škabrnje i Nadina (uglavnom ženama, djecom i starijim osobama) o čemu ćemo donijeti i izvatke iz svjedočanstava sa suđenja na Županijskom sudu u Zadru 1995. godine na kojem je suđen skupa s grupom pomagača na 20 godina zatvora po članku 120 KZ RH koji se odnosi na zločine protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju i trebaju biti kažnjavani u svim demokratskim državama članicama UN-a.

Suđenje za zločine u Škabrnji i presuda od 11. studenog 1995.

Miroslavu Mlinaru i ostalima suđeno je na Županijskom sudu u Zadru:

"XXIV-opt. MIROSLAV MLINAR, sin Vase, rodjen 02. travnja 1967./godine u Benkovcu, gdje mu je i zadnje/ poznato prebivalište, Srbin, sada/ nepoznatog prebivališta, jer je u bijegu/ i nedostupan"

Osuđen je s još jednom povećom grupom počinitelja teških zločina protiv čovječnosti na dvadeset (20) godina zatvora (vidi priloženi faksimil dijela sudskog predmeta K-25/94 na 43 stranice vezano uz zločine u Škabrnji i Nadinu).

U obrazloženju presude navedenoj grupi iz Priloga 1 na stranici 7 i 41 stoji:

„Na temelju optužnica državnog odvjetnika, u jedinstvenom postupku raspravljanja i odlučivanja na glavnoj raspravi, a nakon čitanja obrana optuženih koje su tijekom istražnog postupka bile dostupne sudu, neposrednim saslušavanjem opt. Jovana Badžoke koji je bio dostupan ovome sudu u ovome postupku, te suprotstavljanjem obrana i teza optužbe svim raspoloživim dokazima, posebice iskazima brojnih saslušanih svjedoka, očevidaca tragičnog dogadjaja, svjedoka-oštećenika te utvrdjenjima sa očevida, obdukcije stradalih i pregledom fotodokumentacije raspoložive u razjašnjenju ovoga dogadjaja, sud je u svemu odlučio kako je to opisano u izreci ove presude nalazeći u ovoj presudi optužene osobe krivima za učin kriv. djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz čl. 120. st. 1. OKZ RH, odnosno utvrdivši da su osudjene osobe ne samo bile prisutne inkriminiranog 18. studenog 1991. godine kod zločina (nad civilima, op.a. A.B.) civilima u Škabrnji, već i da su na aktivan način sudionici počinjenog ratnog zločina u smislu odgovornosti za ratni zločin, bilo kao pripadnici u to vrijeme još uvijek legalne tzv. „JNA“ ili kao pripadnici paravojnih formacija tzv. fantomske „SAO“ Krajine ili konačno kao pripadnici neprijateljskih dobrovoljačkih četničkih paravojnih formacija koje su regrutirane u Srbiji, sve u cilju ostvarenja ciljeva velikosrpske ideje vojnog osvajanja dijela teritorija Republike Hrvatske, čemu je poseban značaj i doprinos trebao dati zločin i masakr u mjestu Škabrnja…“

„U odnosu na ove optuženike, obzirom na težinu počinjenih djela izabrana je najstrožija kazna zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, kao najbliži zakonski ekvivalent njihovim kriminalnim činima.“

 Prilog 2.: Dio svjedočenja sa stranice 19 u predmetu K-25/94. Uz ovo svjedočenje gđe Svetke Miljanić, nevjeste Marka Miljanića, zapovjednika obrane Škabrnje, naveden je u iskazima i još veliki broj sličnih svjedočenja

Svjedokinja Svetka Miljanić poslije pada Škabrnje i odvođenja zarobljenih u vojarnu u Benkovac opisala je susret s Miroslavom Mlinarom, o čemu svjedoči na stranici 18 sudskog spisa (svjedok 222).

„Pokraj dvorišta kuće gdje joj je ubijen svekar vidjela je ZORANU BANIĆ, koja je bila medicinska sestra u Ambulanti u Zemuniku Donjem, takodjer u šarenoj uniformi i automatom, sa još dvije ženske osobe isto obučene i naoružane, kasnije je saznala da je jedna od njih NADA PUPOVAC.

Dok su stajali na križanju okupljeni, a prije nego što su kamionom odvezeni u Benkovac, prišao im je jedan mladji muškarac u šarenoj uniformi, naoružan automatom i rekao "Znate li vi Mlinara, koji je bio ranjen u Benkovcu, to sam ja, to su Ustaše napravile, pa sada pravim osvetu. Iza 13 sati mladje žene i djecu prevezli su u Benkovac u kasarnu, a starije žene tek' oko 21 sat, a dovezli su samo jednog muškarca i to Martina Šegarića. Sjeća se da su kasnije upalili TV na kojem je TV-Beograd prikazao Škabrnju i komentar kako je to srpsko selo u kojem su Ustaše izvršile masakr. Sutradan oko 10 sati odvezeni su do Pristega, a potom upućeni pješice prema Zadru. U Škabrnji je poginuo njezin suprug, kao branitelj.“

Miroslav Mlinar na putu u Australiju

Poslije insceniranoga rezanja nožem i scene u benkovačkom parku u svibnju 1990. godine Mlinar odlazi na jednomjesečno liječenje u bolnicu u Beograd i poslije toga se ponovno vraća u Benkovac i sudjeluje kao predsjednik SDS-a, ogranak u Benkovcu, u napadu na Škabrnju 18. studenoga 1991. godine u sastavu posebnih jedinica SUP-a tzv. SAO Krajine.

U međuvremenu, od svibnja 1990., nakon događanja u Benkovcu i zločina u Škabrnji, dolazi u sukob s Jovanom Raškovićem, svojim dotadašnjim mentorom, zbog neizvršenih obećanja koja su mu dana (u suradnji sa KOS-om) za nagradu obavljenog scenarija „rezanja“ te napušta tzv. SAO Krajinu i odlazi u Australiju. Postavlja se pitanje kako je s takvim obilježjima uspio dobiti vizu za Australiju – vjerojatno lažnim iskazima kao civilna žrtva?!

Mlinarov boravak u Australiji

U Australiji se Mlinar aktivno uključuje u rad srpske zajednice u Sydneyu, ponajprije na športskom polju, osniva ženski rukometni klub Beli orlovi „White Eagles“, a poslije i muški tim istog imena s kojim postiže određene uspjehe na području Australije.

Njegovo se ime spominje skupa s imenom „kapetana Dragana“, pravog imena Dragan Vasiljković s promijenjenim imenom Danijel Snedden, prilikom posjeta Save Štrpca Srbima u Australiji od 15. kolovoza do polovice rujna 2005. godine.

Interpol je već u to vrijeme imao potjernicu zbog ratnih zločina prema Draganu Vasiljkoviću, ali i Mlinaru. Upornošću hrvatske zajednice u Australiji došlo je do istrage oko Dragana Vasiljkovića, koji je poslije bio izručen Hrvatskoj, ali oko Mlinara nije.

Mlinar se u javnosti ponovno pojavljuje prilikom organiziranja prosvjeda u Sydneyu protiv NATO-ove akcije bombardiranja Srbije od 24. ožujka do 1. lipnja 1999. godine.

Povratak Miroslava Mlinara u Srbiju

Drugi dan poslije srpskih demonstracija u Sydneyu pojavio se u Beogradu 1. travnja 1999. godine. Mlinar se u Beogradu prema srpskim podatcima pojavljuje kao heroj u spašavanju djelatnika RTS (Radio televizija Srbije) koja je bila bombardirana od NATO-a. Sudjelovao je također kao donator i organizator brojnih akcija te davatelj krvi zbog čega mu je dana nagrada „ambasador humanosti“ Upravnog odbora Jugoslavenske fundacije za borbu protiv raka od predsjednika fondacije Dušana Kanazira 2000. godine.

Odlukom Vlade Srbije u travnju 2008. godine Miroslavu Mlinaru dodijeljen je „srpski pasoš broj 1 u znak poštovanja i zahvalnosti za učešće u spašavanju radnika RTS iz porušene zgrade televizije, i svega što je uradio za srpski narod“, time je postao „Nosilac srpskog pasoša broj 1.“

Prilikom velikih poplava u Srbiji 2014. godine u Obrenovcu dobio je velika priznanja za spašavanje i evakuaciju ugroženih stanovnika, ali u to vrijeme on je bio povratnik u Srbiji.

Poslije stalnog povratka u Srbiju

Miroslav Mlinar, već tada poznat u Srbiji kao „CRVENO-BELI HEROJ šest puta ranjen, dao je krv 40 puta, spašavao je ljude u Obrenovcu, a obožava Zvezdu“ uključio se u rad ženskog nogometnog kluba Crvena Zvezda 2014. godine i postao njegov potpredsjednik. Pokrenuo je i akciju davanja krvi nazvanu „Crveno bela krv“. 

M. Mlinar postaje „korona-heroj“ zagrebačkoga Večernjeg lista

U zagrebačkom Večernjem listu od 17. srpnja 2020. pod naslovom „Hospitaliziran zbog korone plače i govori: 'Ova prokleta bolest je nemilosrdna, čuvajte se'“. To je objavljena hrvatska verzija „korona-heroja“, kojega je Srbija već odavno proglasila slobodnim čovjekom, a o njegovim zločinima protiv čovječnosti koji ne zastarijevaju i obvezuju demokratske članice UN-a na njihovu procesuiranju ili izručenje zemljama u kojima su počinili zločin nigdje ni riječi.

Kako je srpska Adria Media Grupa i tvrtka „Mondo Inc“ d.o.o. koja je registrirana u Beogradu došla u posjed Adria medija Zagreb u Zagrebu i tvrtke Adriatic media u Beogradu

Prije govora o srbijanskoj Adria Media Grupi i tvrtki „Mondo Inc“ d.o.o. važno je reći i nekoliko riječi iz povijesti zagrebačkoga Večernjeg lista:

Večernji je osnovan 1959. godine i slovio je kao načitaniji dnevnik u bivšoj državi na hrvatskim govornim područjima. R. Hrvatska je preuzela Večernji 1990. godine, a većinski vlasnik postao je Fond za privatizaciju i Fond mirovinskog osiguranja koji je 1998. godine svoj udio prodao Caritas Fund L.t.d. s Djevičanskih otoka, poslije čega je 2001. godine većinski vlasnik postala Styria Medien AG (austrijska privatna katolička medijska zaklada) o kojoj se u javnosti malo zna osim da djeluje suprotno od onoga što joj ime kaže. Srbijanska Adria Media Grupa je zapravo drugo ime za nogometni i košarkaški klub Crvena.

Austrijska Styria Media International u čijem je vlasništvu bila Adria Media Zagreb 2019. godine prodana je beogradskoj Adria Media Grupi čiji je vlasnik tvrtka „Mondo Inc d.o.o.“ registrirana u Beogradu pa je tako beogradska Adria Media Grupa postala 100 % vlasnik Adria Media Zagreba.

Bivši čelnik nogometnog i košarkaškog kluba Crvena Zvezda Igor Žeželj postaje ključni čovjek nove medijske grupe iza koje navodno stoji Telekom Srbija. Prema informacijama Udruženja novinara Srbije 2019. priopćeno je da u svom vlasništvu imaju 41 medij od kojih je i Adria Madia Zagreb koja je u 100 % vlasništvu srpske Adria Media Grupe, koja u hrvatskom medijskom prostoru posjeduje uz Večernjakova izdanja i časopise: Story, Elle, Cosmopolitan, Sensa, Men's Health, National Geographic te portal roditelji.hr.

O sadržaju u prilogu Večernjeg lista od 28. ožujka 2021. na 154 stranice

Prilog „Večernji list – specijal“ na temu „Hrvatska 30 godina neovisnosti“ na 154 stranice obrađuje temu stvaranja i „vođenja“ hrvatske države. Prilog je još uvijek dostupan na kioscima.

U tom prilogu, uz dio stare Večernjakove ekipe i pridruživanje novih suradnika iz nove vlasničke strukture, dane su ocjene stvaranja i karaktera današnje Hrvatske koje su u većini suprotne od onoga što smo znali i živjeli do sada, kao da im je urednik većine priloga bio Dejan Jović!

Gdje je u ovom s Večernjakom srpski „junak“ Miroslav Mlinar

Po povratku u Srbiju Miroslav Mlinar je postao duboko uvezan u rad i upravu nogometnih i košarkaških timova Crvene Zvezde koja je u vlasništvu Adria Media Grupe pa mu je time dodijeljena još jedna nagrada Srbije za zločine počinjene 1990. i 1991. nad Hrvatima.

Na isti ili sličan način završavaju i drugi počinitelji zločina u agresiji na Hrvatsku koji su dostupni pravosuđu Srbije ili prepušteni srpskom pravosuđu od strane RH po Ugovoru između Republike Hrvatske i Republike Srbije o ustupanju i procesuiranja ratnih zločina.

U Srbiji u pravilu oni budu nagrađivani na sličan način kao i M. Mlinar.

Međutim na sudovima u Republici Hrvatskoj prema počiniteljima zločinima agresorske strane na teritoriju Hrvatske i nad pripadnicima hrvatskih državljana događa se slično kao u presudi hrvatskom branitelju Mihajlu Hrastovu koji je u samoobrani i obrani Karlovca i Hrvatske na Koranskom mostu (jedinom mostu koji je bio veza Karlovca sa svijetom u gotovo potpunom agresorskom okruženju) eliminirao 13 srpskih dobrovoljaca - rezervista iz Srbije. Republika Hrvatska je njihovim obiteljima isplatila 11 milijuna i 690.000 kuna odštete, a krivim je proglašen hrvatski branitelj Hrastov za 'ubojstvo civila' i stavljena je njemu osobno ovrha na gore naznačenu svotu. Razgovor s gosp. Hrastovim objavljen je u broju 864 HT od 15. travnja 2021.

Sadašnja Vlada RH za uzvrat punim ustima podupire i glorificira podršku Srbiji za ulazak u EU – bez bilo kakvih uvjeta!? Tim jače što srpska strana i dalje žešće pljuje po hrvatskoj državi i hrvatskom narodu na domaćem terenu i po svijetu?!

Zadah KOS-ove propagandne mašinerije iz vremena Labradora i Opere iz 1990. i 1991. godine poprilično zaudara!

Netko je tu u hrvatskoj politici duboko skrenuo, a mnogi su sudbonosno odgovorni za propust nečinjenja. Jedni i drugi već su duboko preko vrata u devetom krugu Danteova pakla!

Ante Beljo,

predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva

Hrvatski tjednik/hkv.hr