Stipo Mlinarić: Krv i šampanjac

Pin It

Može biti slika sljedećeg: Jedna osoba, stajati i na otvorenom

Logor Niš 15.01.1992. godine. Večer je. Mislim da ćemo polako krenuti na spavanje, ali se varam: s kata ispod odjednom čujemo krikove naših prijatelja. Užasni krici. Ne gase svijetlo u sobi kao inače u 22 sata, svjetlo ostaje upaljeno. Čeka li nas ista sudbina kao ove patnike ispod nas? Bit će ovo duga mračna noć, a svjetlo gori.

Ne znam iskreno niti danas što je gore - slušati krike svojih suboraca i čekati da dođu po tebe ili sam primati udarce i nositi tu bol. Mislim da je ipak gore iščekivanje. Dolazi red i na naš kat dok krici još odzvanjaju iz prizemlja. Izvode nas na hodnik i počinje bjesomučno pendrečenje, udarci rukama i nogama. Stojimo prislonjeni uza zid s glavom dolje, s rukama na leđima. Ruke su na leđima tako da ne možeš zaštiti glavu. Niš je te noći bio natopljen hrvatskom krvlju, nevinom krvlju, krvlju koja teče samo zato što je hrvatska. Tukli su nas satima. Nismo znali zbog čega nas tako tuku. Toga 15.01.1992. godine Hrvatska je međunarodno priznata. Zato su nas tukli.

Istog tog dana u ministarstvu vanjskih poslova na zagrebačkom Zrinjevcu golobradi mladi perspektivni birokrati nazdravljali su šampanjcem dok su njihovi vršnjaci tu večer lizali svoju vlastitu krv. Uvjeren sam da na nas nisu niti pomislili. Sada, s odmakom vremena, vjerujem štoviše da su oni sebi umislili da su oni zaslužni za priznanje neovisnosti Republike Hrvatske. Gospodo sa šampanjcem u rukama, Hrvatska se stvarala u krvi i boli sirotinje od Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Karlovca, Siska, Osijeka, pa do krvavog Vukovara. U rovu s puškom u ruci. Da smo na vas čekali, ne bi Hrvatsku dočekali. 

Ne mogu nabrojati sva imena onih koji su digli ruku na sebe poslije rata i logora. Suicid u suverenoj, međunarodno priznatoj Hrvatskoj. Predugačak je taj popis. Zašto su se ubili? Jer vi s hodnika na Zrinjevcu niste radili svoj posao, niste se za te ljude pobrinuli, niste od agresora tražili odštetu, niste im pružili ruku ni nakon 30 godina. 

Zar nije žalosno, da ratni gradonačelnik okupiranog Vukovara Vojislav Stanimirović, danas uživa dvostruko veću mirovinu od branitelja koji su se borili protiv njega. On je danas uvaženi bivši saborski zastupnik, rado viđen gost kod vladajućih, a neki branitelji koji se nisu znali prilagoditi miru, noćas kopaju po kontejnerima. Kada će pravda? Smijem li ja zaboraviti te krike iz logora, jer vi kažete da je to sad već davna prošlost? 

Vama je prošlost čaša šampanjca, vama je sadašnjost čaša šampanjca, i vama je budućnost čaša šampanjca. 

A s kime ćemo mi nazdraviti neovisnoj Hrvatskoj?