Nadamo se da ćemo nakon četrdesete obljetnice međunarodnog priznanja napokon prestati lutati pustinjom

Pin It

"Današnji dan - 15. siječnja 1992. - bit će zlatnim slovima uklesan u cijelu, četrnaestostoljetnu, povijest hrvatskog naroda na ovome prostoru, za nas svetom tlu između Mure, Drave, Dunava i Jadrana", rekao je hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman prilikom proslave međunarodnog priznanja Republike Hrvatske prije trideset godina.

Tog su dana Hrvatsku priznale države Europske zajednice. Dva dana ranije Hrvatsku je priznao Vatikan, a još u prosincu Island.

Ključni su bili vojni uspjesi na terenu

U trenutku međunarodnog priznanja na snazi je bilo tzv. Sarajevsko primirje, potpisano nekih dva tjedna ranije, čime je okončana prva faza rata u Hrvatskoj. Iako je i diplomacija odradila svoju ulogu u međunarodnom priznanju, posve je jasno kako priznanja ne bi bilo bez tada prvih uspjeha Hrvatske vojske na teretnu.

Prije potpisivanja Sarajevskog primirja izvedene su, naime, prve oslobodilačke operacije kao što je bila operacija Orkan 91. Međunarodnom priznanju Republike Hrvatske prethodio je čitav niz odluka i akata hrvatskoga vodstva, od donošenja Božićnoga ustava preko 30. svibnja do 25. lipnja i 8. listopada. Hrvatska želja sa samostalnom državom potvrđena je i na referendumu.

Na unutarnjem planu hrvatskoj samostalnosti protivio se dobar dio srpske nacionalne manjine koji je organizirao oružanu pobunu protiv Republike Hrvatske. U Hrvatskoj je i dalje djelovala peta kolona pa je tako KOS organizirao operacije Labrador i Opera kojima je želio međunarodno diskreditirati mladu hrvatsku državu. Otegotna okolnost bilo je i uvođenje embarga na naoružanje čime su Srbiji dane otvorene ruke da u kratkom roku "riješi" situaciju u Hrvatskoj u svoju korist. No otpor visoko motiviranih hrvatskih dragovoljaca bio je prejak.

Tuđmanova uloga

Raspad komunizma, pad Berlinskog zida i ujedinjenje Njemačke predstavljali su olakotne okolnosti na međunarodnoj razini budući da su ovi događaji značili reviziju poretka iz Jalte. No Hrvatska na početku procesa osamostaljenja nije imala iza sebe niti jednoga relevantnog međunarodnog faktora, ako izuzmemo određenu potporu Vatikana.

Velika Britanija bila je otvoreno protiv hrvatskog osamostaljenja, bila je ključna (uz domaće zaslužnike koji su kasnije savjetovali hrvatske predsjednike) država u uvođenju embarga, prosrpsku je politiku vodila i Francuska (Mitterrand), a nesklona promjeni stanja na terenu, u vidu stvaranja hrvatske samostalnosti, bila je i Amerika. Za opstanak Jugoslavije zalagala se početno i Njemačka, koja će kasnije ipak odigrati jednu od ključnih uloga u procesu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske.

Svojedobni je Tuđmanov nasljednik izjavio da je bilo tko mogao stvoriti samostalnu državu, pa i vozač autobusa. Svaka čast prema tome časnom zanimanju, no mišljenja sam kako je se radilo o izjavi koja je imala za cilj dezavuirati Tuđmanovu povijesnu ulogu. U situaciji postojanja unutarnjih i vanjskih silnica koje su bile protiv hrvatske samostalnosti -  imati državnika od formata na čelu države predstavljalo je vrlo važan, vjerojatno i presudan element svih tadašnjih procesa.

Kairos

Međunarodnom priznanju Republike Hrvatske snažno je pridonijela hrvatska dijaspora, ali i brojni pojedinci, od Njemačke i Francuske do Velike Britanije, koji su lobirali za hrvatsko osamostaljenje. Pitanje je jesmo li na pravi način vrednovali njihovu ulogu i kasnije možda iskoristili njihov lobistički utjecaj za jačanje hrvatske međunarodne pozicije. A još je veće pitanje jesmo li kao društvo svjesni svih tadašnjih međunarodnih konstelacija i toga koliko je bilo važno ne pogriješiti na vojnom i diplomatskom planu.

Možemo reći da je Hrvatska tada, na neki način, povukla Kairosa za čuperak i iskoristila trenutak za stjecanje međunarodnog priznanja. Trebalo je mnogo truda i rada kako bi se uvjerilo međunarodnu zajednicu i relevantne geopolitičke faktore da stvaranje hrvatske države ne remeti stabilnost Balkana i Europe. Hrvatska nije, naime, bila željeno čedo međunarodne zajednice.

Tridesetu obljetnicu međunarodnog priznanja dočekali smo sa spoznajom da se broj stanovnika u Hrvatskoj u posljednjih desetak godina smanjio za gotovo deset posto. To posve sigurno nije Hrvatska kakvu su svi priželjkivali početkom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Bez uklanjanja klijentelističkoga modela društveno-ekonomsko-političkih odnosa Hrvatska, na žalost, ostaje zarobljena država i talac partikularnih interesa. Nadamo se da ćemo nakon sljedeće, četrdesete obljetnice – biblijskim rječnikom – napokon prestati lutati pustinjom. Vremena za organizaciju ozbiljne države, u sve turbulentnijem svijetu, sve je manje…

Davor Dijanović/direktno.hr