Kome smeta najavljeni zakon o hrvatskom jeziku?

Pin It

Hrvatice i Hrvati, temelj svake neovisne vlasti i države je nacionalni jezik koji treba zaštititi. Oni koji misle da ne mogu ništa bez engleskog, mogu slobodno spakirati kofere i otići.

Ove teške riječi nije izgovorio nikakav fašist ili radikal u bilo kojem smislu, pa ni jezični puritanac, već ja, Jomo Kenyatta koji je bio shvatio da borba mog kenijskog naroda protiv engleskog kolonijalnog ropstva počinje ne od samokresa, već od kulture, od borbe za vlastiti jezik. Kao pripadnik najmnogobrojnijeg naroda u Keniji, Bantu, prvo što sam napravio u procesu emancipacije Kenije jest da sam 1928. godine utemeljio izdavaštvo na nacionalnom jeziku gikuyu, što je bila kenijska inačica Matice hrvatske.

Ja, Jomo Kenyatta, da znate, nikada nisam bio protiv engleskog, perfektno sam ga govorio, no bio sam svjestan da je esencija samobitnosti i suverenosti svakog naroda, pa i kenijskog, čuvanje i zaštita kulture i jezika, kao i njegova institucionalna uporaba prema jasno određenim normama. Nakon toga, zapao sam u nemilost engleske kolonijalne vlasti.

CRNA PTICA

Kao Afrikanac, koliko se sjećam, Matica hrvatska i druge institucije u to vrijeme proces emancipacije Hrvatske od kulturne kolonizacije komunističkog Beograda, započele su 1967. godine s Deklaracijom o hrvatskom jeziku koji se trpao u koš sa srpskim. I počeli su progoni vaših Joma Kenyatta, što je kulminiralo brutalnim gašenjem Hrvatskog proljeća i masovnim hapšenjima. Drug Tito, prijatelj nas nesvrstanih, drug Stipe Šuvar i drug Žanko smatrali su ovu deklaraciju „politizacijom jezika“, što je bila zamjena teza jer su komunisti stavili jezik u političke svrhe negirajući samostalni hrvatski jezik utrpavši ga u srpskohrvatski/hrvatskosrpski.

Ništa novoga, svaka agresija počinje od jezika, svako ubijanje identiteta naroda također, pa onda i svaka emancipacija, od Kenije do Hrvatske, počinje jezičnom emancipacijom te njegovim jasnim definiranjem, standardiziranjem te zakonskom zaštitom. To je učinio i hrvatski Ustav, koliko znam.

Nakon što je novi poglavica Matice hrvatske, hrvatski pisac svjetskog glasa, Miro Gavran, po naški Crna Ptica, o kojem se lijepo priča i ovdje u vječnim lovištima, najavio Zakon o hrvatskom jeziku, premda se sadržaj zakona ne zna, ali je odmah široko napadnut!? Ono, Jetija nitko nikada nije vidio, ali svi pričaju o njemu... Sve me to vratilo u Keniju 1928., pa ovo pišem iz solidarnosti prema poglavici Crnoj Ptici.

Na stranu što takve zakone imaju gotovo sve napredne i ozbiljne zemlje EU: Francuska, Švedska, Poljska, Slovačka, Slovenija, Mađarska, Estonija, Litva, Latvija, Malta, Belgija, Finska, Švicarska (na razini kantona), Španjolska, Irska, dići se na zadnje noge i napasti nešto čiji sadržaj ne znaš odaje neku čudnu averziju, kako prema Bantu, tako i Hrvatskom narodu i njegovom identitetu. Osobno, o tom Zakonu očitovat ću se kada budem vidio što u njemu piše, sve drugo je neprofesionalno.

Reći da je jezik „živa stvarnost“ te da ne trebaju takvi zakoni, ne znam zašto ih je onda donijela većina zemalja EU? Jer, upravo suprotno, budući da je jezik uistinu „živa stvarnost“, kao i svaku „živu stvarnost“, od okoliša do razvoja djeteta, treba zakonski štititi. Sjetimo se samo one sarajevske Deklaracije od prije par godina o „zajedničkom jeziku“ koju je inicirala Snježana Kordić, gdje se de facto negira hrvatski jezik. Očito je da od takvih (neo)velikosrpskih pokušaja jezik treba zaštititi, kao i Gundulića i Držića. Jer ta inicijativa je, kao i napad na Deklaraciju o hrvatskom jeziku 1967., zamjena teza: to što je radio drug Tito i ekipa onda bila je politizacija jezika, a ne ono što radi Matica hrvatska danas i onda. Ona vas od toga brani.

ŽIVA STVARNOST

Jedan od najgenijalnijih napada na ovu inicijativu napravila je Sanja Modrić na portalu Telegram. Inače, kao pripadnik pokreta nesvrstanih, sjećam se da je gospođa Modrić u bivšoj državi, ah ta ironija povijesti, bila dopisnica komunističkog lista „Borba“, neformalnog glasila JNA. A „Borba“ je, inače, izlazila pola na latinici, pola na ćirilici, no u oba slučaja na srpskohrvatskom jeziku. Zato ne čudi da je Matičinu najavu Zakona o hrvatskom jeziku nazvala „budalaštinom“.

G. Modrić, da govorim vašim rječnikom, posebno su mi budalasti vaši argumenti o mrtvim jezicima koji su „nepromjenjivi“.

Prvo, mrtvi jezici ne postoje, samo mrtvi ili lijeni ljudi. Latinski živi i dalje ne samo kroz talijanski, španjolski...bez kojeg su ti jezici nezamislivi, već i kroz sva epohalna djela napisana na tom jeziku, i s kojima na latinskom kroz obrazovni sustav stalno komuniciramo, pa i mijenjamo njegovo razumijevanje.

Drugo, kad smo kod „mrtvih jezika“, pogledajte samo kojim jezikom se i danas pišu liječničke dijagnoze.

Dakle, kao i hrvatski, gikuyu... i latinski je kao jezik i dalje „živa stvarnost“, pa i zakonski standardizirana. Ili, kako bi velika „jezična neznalica“ Jorge Luis Borges cinično rekao: „Jedini način da profesor tzv.,mrtvih jezika' progovori na njima je – samoubojstvo.“

Zato na temelju mog iskustva iz 1928. godine, puna podrška Crnoj Ptici i Matici, a gospođi Modrić, ili na ingleški Dreamy Blue, borbeni pozdrav iz vječnih lovišta.

Vaš Jomo Kenyatta, uz kenijski pozdrav: Hakuna Matata!

Ivica Šola/SD