U Hrvatskoj je sve vrlo dobro pa i odlično, i točka

Pin It

Tada je neki užasno duhoviti bilmez iz “Novosti” objasnio da bi se predloženim zakonom izbacile iz komunikacije sve nehrvatske riječi, a kako pridjev “demokratska” nije hrvatski, ni HDZ se ne bi mogao zvati kako se zove. Doduše, kakav je sada HDZ, ni ne treba mu pridjev demokratski. I točka.

Vrijeme malo do nikakvo, tmurno, zadnjih dana ne vidim sunce češće no što ga je vidio Veli Jože, pokle su me prikovali uz računalo na kojemu ne računam nego pišem, iako mi nije jasno zašto i čemu, a ako Hitrecpokušam izračunati na prste i opet dobivam isti rezultat: nula kuna od obrta zvanoga književnost. Ako preračunam u eure, opet ništa, ali se barem osjećam europejski.

Ta svinjarija s uvođenjem eura bez referenduma diže mi tlak i u danima kada tlak zraka pada. Objašnjenja da smo se pri ulasku u raj obvezali na uvođenje eura ne drže vodu – bilo bi lijepo da nam eurofili (stri) pokažu tekst ugovora i članak u kojemu stoji obveza. Ako stoji, znači da su za Hrvatsku bila uvedena nova pravila koja ne važe za zemlje privržene svojoj valuti i nakon ulaska u EU, što opet govori da je Hrvatska u očima eurozonaša drugorazredna država kojoj se može nametnuti što god se želi, znajući da ima političare koji će prihvatiti sve što im se nameće, a oni onda nameću narodu. Nametnici. Pa se euro, bez referendumskoga pitanja, već bezočno instalira, a da se spriječe gužve oko pretvorbe kuna u dikobraze, Hrvatska narodna banka savjetuje žurno vađenje kuna iz kaveza i čarapa, te masovno donošenje u komercijalne banke stranih vlasnika, koje će radosno podebljati svoj kapital i moći financirati projekte u domicilnim zemljama, gdje će zatim Hrvati naći posao.

Inače je u Hrvatskoj sve vrlo dobro pa i odlično, kaže kancelar Jamogu. I točka. Ako tko tvrdi suprotno, radi protiv institucija tmurne nam države u kojoj vlakovi voze 47 kilometara na sat, što je neslućena brzina, da se vozimo brže mnogima bi pozlilo. I točka. Da imamo bolju demografsku sliku, da je više Hrvata, ne bi bilo dobro jer bi nas optužili Deset vekovada želimo Veliku Hrvatsku. I točka. Da brže obnavljamo srušene kuće, ostali bismo bez administracije jer bi se prenapregnula i kolabirala, a to se ne smije dogoditi, birokracija je naše blago. I točka. Da imamo snažnu dobro opremljenu vojsku, ne bi Srbiji padalo na pamet da provocira kad stigne. Ali nemamo. I točka.

Ovako samo verbalno pljuckamo iz vodenih pištolja, jako se uzrujamo kada Srbija donese zakon o kulturnom nasljeđu, ozakonjujući sve ono što je do sada radila, valjda nezakonito, a dok je to godinama i desetljećima radila nitko u Hrvatskoj u ime države Hrvatske nije graknuo, niti je tu sablazan držao povodom da Srbija ne zatvori ili barem ne pritvori poglavlje s kojim već putuje prema EU. Sada su, znači, odjednom svi na nogama, skaču kulturne ustanove, skaču ministarstva, obećavaju se lake note poradi dubrovačke književnosti koja jest srpska, kažu Srbijanci, ali djelomično ipak i hrvatska, što je dokaz benevolencije i bratstvojedinstvenih nagnuća. Ali uglavnom srpska, do godine 1867. Što se te godine dogodilo da od tada postoji i hrvatska književnost, čak pisana i u Dubrovniku? Malo sam se raspitao i saznao da je 1867. rusko carstvo prodalo Aljasku Amerikancima, a Austrija i Ugarska se nagodile. U ugovoru o Aljaski pisalo je da od te godine pisci Dubrovčani pripadaju hrvatskoj književnost, a djelomično i američkoj. Tako Luko Paljetak bez grizodušja može tvrditi da pripada hrvatskom književnom korpusu, jer je počeo objavljivati poslije 1867., ako se ne varam.

Elem, svi se dignuli na obranu hrvatskoga Dubrovnika, puno više njih nego što su branili Dubrovnik u srpskoj agresiji. Nego, je su li među tim današnjim braniteljima i Srpsko narodno vijeće i Plenkovićev ljubimac Pupovac, ili barem Institut za jezikSDSS. Nisam vidio ni čuo, možda sam preskočio. Ne bi li bilo zgodno da su se oglasili, rekli nešto barem kroza zube. Čini se da nisu. Nezgodno im je. Znaju da bi tako ponešto iskočili iz konstrukcije srpskoga sveta, kojemu je starija dubrovačka književnost tek detalj dekonstrucije hrvatskog identiteta, ali neka se nađe.

A javio se i Institut za jezik i jezikoslovlje, usput podsjetio na bunjevačko pitanje u Vojvodini, što je hvalevrijedno. Zašto posebno ističem Institut? Jer ta državna ustanova u isti mah izražava protivljenje zakonu o uporabi hrvatskoga jezika, zakona koji predlaže probuđena Matica hrvatska. Zašto je Institut (Jozić) protiv, ne zna se, za sada. Dobri su me ljudi podsjetili da je 2013. isti taj Jozić (vidite koliko traje) predstavljajući novi Jovanovićev pravopis u Novinarskom domu, odvažno rekao da bi zakon o jeziku bio poželjan.

I tada je, nekako u isto vrijeme ili poslije, ne sjećam se, jezikoslovac Damjanović iz Matice hrvatske poručio da se radi na spomenutom zakonu i izazvao reakcije protuhrvatske klateži, posebno iz “Novosti”,pa od toga nije bilo ništa. Što i nije neka novost. Tada je neki užasno duhoviti bilmez iz “Novosti” objasnio da bi se predloženim zakonom izbacile iz komunikacije sve nehrvatske riječi, a kako pridjev “demokratska” nije hrvatski, ni HDZ se ne bi mogao zvati kako se zove. Doduše, kakav je sada HDZ, ni ne treba mu pridjev demokratski. I točka.

A kakva je danas hrvatska kultura, teško je reći, kako se država odnosi prema umjetnicima, lako je reći. Em se štedi, em postoje poćudni i nepoćudni, em veći dio novaca odlazi na tzv. radnike u kulturi (po staroj terminologiji), em držićpostoje državni redatelji i državni pisci, što je isto tako u okviru štednje. Jer, ako imate Matanića koji sve režira, od filma do televizije, kog će vam vraga ostali režiseri? Ako imate tih nekoliko književnika o kojima stalno čitate (iako ih ne čitate) što će vam ostali, samo se motaju, a još bi htjeli i nešto zaraditi. Da ne bi. Glede kazališta, čitam zanosne riječi u dnevnom tisku da nam se iz bijeloga svijeta vraća Oliver Frljić, i to ravno u Zagreb (ZKM). Pa tako po hrvatskoj umjetnosti gmižu braća karagmazovi, cijepljeni nekoliko puta od minimalnoga hrvatskog osjećaja ili nečega tajanstvenog što bi se u budućnosti moglo promatrati kao hrvatska umjetnost, neutopljena u globalističke tendencije. To vam je isto kao i s eurom ili evrom. Tako i hrvatski jezik postaje poligonom neprevedenih tuđica sa zapada i neprevladanih vukovskih balkanizama s istoka, te se zajedno s novim, neobjašnjivim nakaznostima, polako pretvara u sve teže prepoznatljivu mješavinu svega i svačega, čemu se može doskočiti samo zakonom. Kad već ne može drukčije. Da može, bilo bi dobro. Mi smo oduvijek bili otvoreni prema svim utjecajima, narodima i jezicima, sve dok oni to nisu shvatili kao slabost, pa nas počeli tlačiti. Kad smo već pri Marinu Držiću, treba istinu rijet: nema veze, naravno, sa srpskim, ali ima s talijanskim. Ne samo da Držić ima mnogo talijanizama, prirodno, nego ima i cijelih talijanskih rečenica, pa bi Talijani mogli ustvrditi da pripada (i) talijanskoj jezikknjiževnosti. Slično je i s Krležom, koji ima ne samo pregršt germanizama, nego i cijele dijaloge pisane njemačkim jezikom, pa bi neki blimez mogao reći da djelomično pripada njemačkoj književnosti. A ne.

Sve je to dug vremenu, a kada vrijeme prođe, otresemo tuđice kao skakavca s ramena i ostaje samo naš lijepi, melodiozni hrvatski jezik koji opstaje govoren od davnina i zapisan od ranoga srednjeg vijeka, tako bogat narječjima i govorima da ga nitko ne može svojatati niti mu nauditi, čega su svjesni i lopovi, lažljivci i krivotvoritelji. Kao što je poseban i hrvatski standardni jezik, nastao na hrvatskoj književnoj baštini, jedinstven u svakom smislu, a što je izrastao na podlozi jednoga narječja odluka je jednoga naraštaja takva kakva jest, pa ako i nije bila najbolja nije mu naškodila jer se jezik nacije nekako morao oblikovati. A to što su se zavidni i bjesomučni komšije uhvatili za jednu upitnu zamjenicu ne bi li preko nje ostvarili imperijalne težnje, glupo je, nepovijesno i neznanstveno. Uostalom, glede gluposti, nedavno je objavljena statistika kojoj se može i ne treba vjerovati, a kaže da komšije spadaju među glupe. I sve bi to bilo lijepo, da ne šire glupost preko svojih granica, s tenkovima ili na druge načine. Kao, recimo, sa srpskim kulturnim nasleđem.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr