Hrvatskom vladaju djeca udbaša

Pin It

Portal narod.hr, prenoseći tjednik Express, navodi je da je Mario Plenković nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića, kojeg je Partija poslala na TV Zagreb da ‘sredi stanje’. Isti tjednik, pišu, objavio je kako su i Puharić, i Winter, i Plenković “bili povjerljivi ljudi Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske”

Očevi dvojice čelnih ljudi države, predsjednika Zorana Milanovića i premijera Andreja Plenkovića, koji se ovih dana svađaju i međusobno prozivaju oko Udbe bili su, htjeli oni to priznati ili ne – nižerangirani pripadnici komunističke nomenklature. Barem tako svjedoče njihove biografije, navodi Jutarnji list.

Stipe Milanović rođen je 1937. godine u Glavicama kod Sinja u kojem je završio osnovnu školu i gimnaziju. Još kao gimnazijalac, sa 17 godina, primljen je u Komunističku partiju. Kako je bio iz partizanske obitelji, prema pisanju Indexa, bio mu je ponuđen upis u podoficirsku školu. No Stipe Milanović je to odbio te je otišao na studij u Zagreb. Najprije je upisao medicinu, ali se zbog zdravstvenih problema prebacio na ekonomiju, gdje je studirao s Vladom Veselicom, još jednim Sinjaninom koji mu je bio dobar prijatelj. Kao student neko je vrijeme bio predsjednik Kluba sinjskih studenata.

Kad je još jedan Sinjanin, Miko Tripalo, 1964. postao šef zagrebačkog ogranka Partije, Stipe Milanović postao je šef njegova Kabineta. Zbog bliskosti s Tripalom i braćom Veselica nije mogao politički napredovati, ali nije ni nastradao nakon sloma Hrvatskog proljeća 1971., kada je Marko Veselica osuđen na 11 godina zatvora. Nakon toga se maknuo iz politike pa je 1975. magistriro na ekonomiji. Bio je direktor Prvog računskog centra te direktor zagrebačkog Centra za ekonomski razvoj, a vodio je i Odbor za izgradnju Koncertne dvorane Vatroslav Lisinski. U Partiji je ostao do 1986.

Nakon prvih demokratskih izbora i pobjede HDZ-a, Vlatko Pavletić, koji je postao ministar kulture, Stipi Milanoviću ponudio je mjesto pomoćnika ministra zaduženog za financije. No Milanović je tamo ostao samo godinu dana. Nakon sukoba s Pavletićem, otišao je iz Ministarstva. Ubrzo se, na nagovor Stipe Mesića, učlanio u HDZ. Želja mu je bila postati veleposlanik, no u tome nije uspio. A kad je iz HDZ-a otišao Mesić, stranku je napustio i Stipe Milanović. Nakon toga zaposlio se u Privrednoj banci Zagreb gdje je radio do mirovine.

Premijerov otac Mario Plenković, pak, rođen je 1947. u Svirču na otoku Hvaru. Titulu magistra informacijskih znanosti stekao je 1976. na Sveučilištu u Zagrebu, a dvije godine kasnije postao je doktor informacijskih i organizacijskih znanosti.

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Mario Plenković radio je kao šef kabineta u uredu generalnog direktora Televizije Zagreb. Najprije je, prema onome što su mediji objavili, bio suradnik Franka Wintera, a potom i savjetnik Josipu Grubišiću Ćabi, jednom od moćnih direktora Radio Zagreba.

Portal narod.hr, prenoseći tjednik Express, navodi je da je Mario Plenković nakon 1971. bio suradnik Branka Puharića, kojeg je Partija poslala na TV Zagreb da ‘sredi stanje’. Isti tjednik, pišu, objavio je kako su i Puharić, i Winter, i Plenković “bili povjerljivi ljudi Centralnoga komiteta Saveza komunista Hrvatske”, ističući da je Puharić bio član užeg rukovodstva Saveza komunista Hrvatske 1978-1981, jugoslavenski ambasador u Poljskoj 1986-1990. te saborski zastupnik 1990- 1992., a da je Winter niz godina bio u diplomatskoj službi SFRJ.

Na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu Mario Plenković je od 1982.-1990. bio voditelj studija novinarstva. Radio je i na Grafičkom fakultetu te u Europskom centru za mir i razvoj. Na Filozofskom fakultetu u Zadru bio je jedan od utemeljitelja Studija kulture i turizma te poslijediplomskih studija informacijskih znanosti. Plenković je i jedan od osnivača studija komunikologije u Mariboru, gdje je radio kao voditelj katedre za komunikologiju i redovni profesor informacijskih znanosti u trajnom zvanju. Bio je i predsjednik Hrvatskog komunikološkog društva, autor je niza stručnih knjiga, a bio je glavni i odgovorni urednik više znanstvenih časopisa.

priznajem.hr