Milost prema vuku je okrutnost prema janjetu

Pin It

Prije nekih osam godina “Večernji list” je prenio zastupničko pitanje jednog talijanskog senatora o tome dokle je došla istraga ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Ševe, kojeg je 1972. godine u okolini Venecije ubila jugoslavenska Udba, zajedno s njegovom suprugom i njenom kćerkom. Tada su se u svijest hrvatske javnosti urezale ove monstruozne riječi: „Mala me fiksirala u oči kada sam joj ubio majku. Onda sam ubio i nju.“

Djevojčica se zvala Rose Marie Ševo i imala je samo devet godina. Taj su zapis, koji ledi krv u žilama, britanske vlasti pronašle tijekom istrage jednog drugog udbaškog smaknuća među osobnim stvarima Vinka Sindičića, čije se ime od samog početka dovodilo u vezu i s ubojstvom obitelji Ševo. Taj je monstruozni zločin i dan danas ostao neriješen, a njegovi mogući nalogodavci i sam izvršitelj nekažnjeni.

Međutim, o jednoj drugoj kazni ovih se dana podigla velika prašina u javnosti. Preciznije, ne toliko o kazni, koliko o pomilovanju. Prašinu je, naime, podigla vijest kako bi predsjednik Milanović mogao pomilovati bivše šefove Udbe, Josipa Perkovića i Zdravka Mustača, kojima je sud u Münchenu 2016. godine presudio dugogodišnju kaznu zatvora zbog ubojstva hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića iz 1983 godine.

Na stranu to što hrvatsko društvo očito ima problem suočavanja s lošom prošlošću, pa se mahom drugi bave rješavanjem tih naših problema, dok mi sami uglavnom tražimo izlike za njih. Ali, posebno je zanimljivo podcrtati kako je sama inicijativa oko pomilovanja udbaša pokrenuta na Veliki petak. To je potaknulo mnoge da se upitaju ima li neke simbolike u tome da se baš na taj dan traži pomilovanje BARABA?

Zagovornici ove inicijative, kao posebnu olakotnu okolnost u prilog oslobađanju udbaša često navode njihove navodne zasluge za državu. O tim su zaslugama i sami udbaši dobili priliku očitovati se preko medija, premda u tom očitovanju nismo mogli pronaći i riječi pokajanja. Neki će na to primijetiti kako je i sam Baraba bio zelot, odnosno, netko tko se borio za državu, pa imamo isti izgovor kao kada se s križa skidalo razbojnike, dok se nekog drugog ostavljalo na tom križu.

A koliko su zaista bili bitni, najbolje govori to što ih je Tuđman vrlo brzo umirovio, koliko im je vjerovao. Zanimljivo je, pritom, kod tih moralizatora opće struke, kako im Tuđman, inače, ni za što nije dobar, osim kad se trebaju opravdati zločini druge strane, odnosno, kada treba braniti Udbu i komunizam. Očito se tu radi o glavama u kojima još uvijek nije srušen Berlinski zid, pa tu onda nije problem po potrebi objesiti i Tuđmanovu sliku. Zbog toga neki u svemu ovome ne vide promisao ni milost, već primisao i taktiku.

Tako smo imali premijera koji je ušao u sukob s Europskom unijom i Njemačkom samo kako bi spriječio izručenje udbaša, da bi onda, kao predsjednik, izrijekom odbijao svako pomilovanje kao nešto retrogradno, što treba ukinuti - a sve kako bi skupio dovoljan broj odbijenica. I sada, kako pomilovanje udbaša ne bi bio presedan, on će pomilovati i dovoljan broj branitelja.

I dok se mediji budu bavili zločinima drugih koje je pomilovao, ova dva udbaša će ispasti slabašni starci. I dok se budemo raspravljali tko je više kriv, oni će ispasti oni koji su pomogli državu u svemu onome o čemu više nema živih svjedoka, vodit će iz zatvora reformu pravosuđa, a rodbina će im, korak po korak, preuzimati kontrolu nad nekim strankama. Samo da se udbaši oslobode, jer oni su, ipak, uglednici.

Zanimljiv je, pritom, i izgovor kako onaj koji je sprječavao izručenje i koji će, po svemu sudeći, osloboditi udbaše, sada tvrdi kako on nije udbaš zato što je Plenković udbaš. I zato što je Plenković udbaš, on to nikako neće biti. Pa ako ste obojica udbaši, kako to što je jedan udbaš može biti dokaz da onaj drugi ne može biti udbaš, čak i ako pomiluje udbaše? A kad, usto, Plenkovića naziva “sinom majora KOS-a” (onda je, valjda, kosovac?), sve ovo ispada kao sukob Udbe i KOS-a.

I tako sad imamo situaciju u kojoj je netko za nešto osuđen, dok drugi za njih zazivaju milosrđe. Pa, lijepo je pokazivati milosrđe, ali je uvjet primanja milosrđa pokajanje. Milost se ne može tražiti u tuđe ime, jer je lako nama ispričavati se i tražiti izlike za tuđa nedjela. Zato, kad se netko poziva na kršćansko milosrđe i traži za nekoga oprost, prvi je korak na tom putu pokajanje za počinjeni zločin onoga tko taj oprost traži. Kao što kaže Toma Akvinac, “pravda bez milosti je okrutnost, ali milost bez pravde je majka svih relativizacija”. Milosrđe ne ide bez pravde.

Zato je milost prema vuku okrutnost prema janjetu. A sud je tu izrekao kaznu, i pravda je tu rekla svoje. Pritom moramo znati kako se tu radi samo o osudi za jedan zločin, a koliko je još takvih zločina koji su ostali bez jasnog krivca i primjerene kazne? Kao, primjerice, ona djevojčica s početka ove priče.

Borislav Ristić/VL