Gdje je kraj ruskom antifašizmu?

Pin It

Crvena armija

Ustalila se praksa da se svakog proljeća dohvatimo tema iz Drugog svjetskog rata. Jedna od osobitosti antifašističke "kulture sjećanja" kod nas jest i odavanje priznanja Crvenoj armiji zbog uništenja Hitlerovog nacizma, tog neprijeporno najvećega zla europske moderne povijesti.

Veličanje sovjetskog doprinosa u borbi protiv fašizma istovremeno je zgodna prilika za propagandne aktivnosti Ruske Federacije i demonstriranje dosega njezine "meke moći" u Hrvatskoj. Pa smo tako sve do nedavno svjedočili marševima "besmrtnih odreda" ulicama Zagreba, dekoriranih crno-narančastim vrpcama kako bi subnorovska izvedba bila što vjernija moskovskom originalu, ili komemorativnim skupovima povodom Dana pobjede 9. svibnja uz desetak postojećih spomenika palim Crvenoarmejcima. Iz kurtoaznih govorancija o nužnosti održanja živog sjećanja na borbu Sovjeta protiv fašizma i nacizma lako je iščitati postojanje političko-propagandnih ambicija koje idu u pravcu reafirmacije tog pred-tranzicijskog narativa u našim nacionalnim okvirima, te posredno, jačanja društvenog i parapolitičkog utjecaja Kremlju ideološki podobnih udruga poput Saveza antifašista ili Lige antifašista. Ni sama Moskva to ne taji. Dapače, navedene udruge, kao i neki pojedinci poput bivših nam predsjednika države, bivali su pohvalno spomenuti u suboračkom "antinacističkom" kontekstu u javnim proklamacijama ruskog Ministarstva vanjskih poslova.

Na najizravniji način je ta sinergija ruske šape i domaćih snaga bila potvrđena 2020. godine u Zagrebu, u porukama sa skupa "Antifašizam i fašizam u Europi", održanog u organizaciji SABA RH. Među inima, uz ruskog veleposlanika Azimova se u gostima našao i predstavnik ruskih veteranskih organizacija, Igor Kalinin. Tom prigodom je u komitetskoj maniri objavljena popratna Rezolucija, i konstatirano je kako je potrebno u vrednovanju antifašističke tradicije okrenuti se mladima i angažirati oko toga "da ljudi bude što više, jer to klasičnim i uhodanim radom nismo SSSRuspjeli", dakle, podići stvar na višu organizacijsku i političku razinu, o čemu nas obavještava glasnik neo-antifašističke misli u Hrvatskoj, tjednik Novosti. Da stvar bude potpuna, usput je izrečena osuda revizionizma u Hrvatskoj, kritika bleiburškoj komemoraciji, rastu fašizma u svijetu, ponašanju Socijaldemokrata i Zelenih prilikom izglasavanja osude zločina komunizma u Europskom parlamentu itd.

Azimovljevi naglasci na najveću žrtvu SSSR-a u slamanju nacizma, na kakve se ruska diplomacija uvelike oslanja u interakciji s ostalim europskim državama, doslovce su prekopirani patronizirajući obrasci ponašanja i načini komunikacije kakvi su prevladavali do pada Berlinskoga zida. Stavljajući stanovništvo između Moskve i Berlina u položaj dužnika prema osloboditelju, instrumentalizira se Drugi svjetski rat za vanjskopolitičke potrebe Rusije. Činjenica da su sovjetski tenkovi 1945. izbili na Labu i pred Beč daje geografske odrednice tog "antifašizma" unutar kojega Rusija sama sebi postavlja obvezu urezivanja vlastite pobjedničke "memorije" u prostoru. Pritom se služi određenim vidom moralne ucjene - slobodni ste zahvaljujući nama! - gdje se svaki disonantni ton karakterizira kao nepoštovanje prema žrtvi, odnosno, simpatiziranje s fašizmom. Osim toga, taj "prostor antifašizma" ujedno je i područje koje Putinova Rusija smatra poprištem neprijateljskoga i vjerolomnog širenja NATO-a.

Kako ruski establišment reagira na narušavanje prostorne memorije definirane po njegovom ideološkom ukusu, kroz mrežu spomeničkih komemorativnih "punktova", moglo se vidjeti, primjerice, i kroz izbijanje nedavnih trzavica u odnosima s Poljskom. Između ostalog, nazivajući Poljsku "lažljivom i odvratnom zajednicom političkih imbecila", bivši Medvedevruski predsjednik Medvjedev je kao jedan od smrtnih grijeha Poljske prema "Rusiji i svjetskom miru" istaknuo upravo - rušenje spomenika - izjednačivši varšavsku vladu s nacizmom! "Unatoč tome što kod nas nije uobičajeno prešutjeti ni najmračnije stranice zajedničke povijesti, u Poljskoj sanjaju o zaboravu razdoblja Drugog svjetskog rata. Prije svega, onih sovjetskih vojnika koji su pobijedili fašizam, protjerali osvajače iz poljskih gradova i nisu im dopustili da dignu u zrak Krakow, oslobodili zarobljenike Auschwitza i Majdaneka ", kaže Medvjedev, te dodaje: "Povijest se sada iznova iscrtava, spomenici se ruše. No fašistička okupacija otvoreno se izjednačava sa 'sovjetskom'. Teško je smisliti lažljiviju i odvratniju retoriku, ali Poljaci uspijevaju u tome' (tportal, 21.3.2022).

Tijekom dvadeset godina sustavnog rada na obnavljanju statusa velesile, Rusija je u potpunosti prisvojila nasljeđe SSSR-a i njegovog ratnog trijumfa. Kako bi se iskazala navodna izuzetnost Rusije, Kremlj promovira narative u kojima je status svjetske sile stečen "pravednim ratom" zahvaljujući prolivenoj krvi 20 milijuna građana SSSR-a, te slijedom toga ima moralno pravo postaviti se u poziciju vrhovnog arbitra koji će presuđivati suvremenim nacizmima.

Kao i definirati što to jest nacizam u sadašnjosti. Pa i imenovati nacizmom svaki izazov koji se ukaže pred državnom sigurnošću Ruske Federacije. Na taj način je Putinova Rusija, inspirirana novovjekovnim imperijalnim ambicijama, udahnula život staroj Brežnjevljevoj doktrini ograničenog suvereniteta kojom su se održavale "narodne demokracije" između Baltika i Sredozemlja, pretvarajući tako nacije i države srednje i istočne Europe u taoce nadmetanja velikih Ukrajina Harkivsila, tj. kolateralnu žrtvu u "obrani Rusije od agresije Zapada", kako to vidi ruska vanjskopolitička logika koja se ničim nije udaljila od perspektive iz 1920.

U tom misaonom okviru, današnjem apsurdnom hibridu carizma i komunizma, definiran je i jedan od osnovnih ciljeva invazije na Ukrajinu, sa snažnim antifašističkim prizvukom - denacifikacija Ukrajine! Dakako, popraćena je deklarativnim kič-antifašizmom u verbalnoj i vizualnoj propagandi, neprobavljivoj demokratski odgojenom čovjeku.

Nedvojbeno je da se pod pompoznim agitpropovskim izričajem, prikladnijem Staljinovom dobu nego informacijski otvorenom 21. stoljeću, kriju namjere političkog podjarmljivanja i pretvaranja jedne suverene nacije u vazalnu tvorevinu s prividnom demokracijom. Kako je rat odmicao, sve su jasniji postajali okviri zamišljenih razmjera "denacifikacije Ukrajine", a prijeti se narušavanjem nacionalnog suvereniteta pribaltičkih državica, čak i Finske.

Jedan od možebitno najtransparentnijih apologetskih uradaka napravljenih do sada po tom pitanju je tekst sveučilišnog profesora Timofeja Sergejceva. Njegov poduži ogled "Čto Rossija dolžna sdelat s Ukrainoi", objavljen 3. travnja na stranicama RIA Novosti, izazvao je zaprepaštenje i nevjericu u medijskim redakcijama diljem svijeta - zbog neskrivenog zazivanja brutalnosti i konačnog obračuna s ukrajinskom samobitnošću! Beskrupulozni Sergejcev drži da se denacifikcija ne odnosi samo na eliminaciju ukrajinskog vodstva i pretresanje političke scene, već na sve koji su oružjem sudjelovali u otporu ruskoj invaziji, i samim time se svrstali u počinitelje "genocida nad ruskim narodom". Ukrajinci nemaju nacističku stranku, navodi Sergejcev, a svoj nacizam skrivaju pod "približavanjem Europi" ili Rusija Ukrajina"težnjom za neovisnošću", te nastavlja, već samim time pokazuju svoju podlost i prijetvornost. U sličnom duhu konstatira kako "nepopravljiva" ukrajinska nacionalna politička i kulturna elita treba biti uništena. A Sergejcev je tek jedan od stotina primjera fuzije antifašističke denacifikacijske retorike s neskrivenim fašističko-imperijalnim ciljevima.

Već je i pticama na grani jasno kako je u svojoj suštini denacifikacija tek suvremena propagandistička hiperbola za deukrajinizaciju Ukrajine. Sergejcevljevo huškanje pripada istoj onoj sveruskoj i ortodoksno-panslavističkoj "školi" iz koje nam stižu bezbrojne tvrdnje o nepostojanju ukrajinske nacije, o Ukrajini kao umjetnom konstruktu i o Ukrajincima kao otpadnicima od ruskog naroda, kakve se pod različitim ideološkim predznacima i u različito složenim izvedbama, sekularnim ili pseudo-religijskim, već više od dva stoljeća roje u ruskim intelektualnim krugovima, i kojima nisu odoljeli ni klasici poput Dostojevskoga ili Puškina. I kakve je teško odijeliti od srži ruskog nacionalno-integracijskog programa i agitacije. Ta antimoderna "barbarizacija Rusije" se u svojem kompleksnijem, historicističkom obliku može pronaći u promišljanjima teoretičara suvremenog ruskog euroazijanizma, dvorskog šaptača i "interkontinentalno-balističkog filozofa" Aleksandra G. Dugina, a u izrazito vulgarnom izdanju često ju prezentira poznati TV voditelj i jedan od poznatijih Putinovih medijskih glasnika, Vladimir R. Solovjov. Legitimirajući napad na Ukrajinu kao antifašistički i antinacistički, i jedan i drugi ističu kako pred Rusijom stoji "mirotvorna" obveza interveniranja unutar zamišljenog "ruskog svijeta" i uništenja zatečenog nacizma u svim njegovim oblicima.

Svojevrsna prinuđenost Moskve, kako ona to vidi, da "specijalnom operacijom" okonča "genocidne politike" kijevskog "nacističkog režima" i vrati ga u okvire preuzetih međunarodnih obveza i pregovora, o čemu je jednom prilikom za upitnikamerički Newsweek prozborio ruski veleposlanik Anatolij Antonov, na samom ratištu je obilno popraćena sovjetskim insignijama. Svjedočimo mnoštvu primjera gdje su ruska vojna vozila okićena srpom i čekićem i ostalim simbolima SSSR-a, gdje se u zaposjednutim gradovima poput Melitopolja, Hersona ili Energodara na trgovima podižu crvene zastave, a skidaju ukrajinske. Stanovita bakica Anja, koja je ukrajinske vojnike dočekala s crvenom boljševičkom zastavom i tako ni kriva ni dužna postala simbolom ruskog "otpora ukrajinskom nacionalizmu", dobila je ovih dana i svoj spomenik u okupiranom Mariupolju. Navodno taj isti Mariupolj, sravnjen do temelja, čeka neku svoju veliku pobjedničku i oslobodilačku paradu. Egzotika tog oživotvorenja antifašističke retorike je začinjena bizarnostima još od prvih dana sukoba, već samom najavom ministra obrane, Sergeja Šojgua, o organiziranju Prve međunarodne antifašističke konferencije u kolovozu ove godine. Na nju su pozvani predstavnici Saudijske Arabije, Kine, Pakistana, Azerbajdžana, Uzbekistana, Indije i Etiopije - redom zemalja s vrlo problematičnim poimanjem ljudskih sloboda i temeljnih prava. Cinik bi pomislio da se netko našalio! Ne sumnjamo da će ozračje konferencije odisati simbolikom i retorikom Staljinovih manifestacija iz Drugog svjetskog rata i poraća.

Na koncu, pitanje je gdje je tom ruskom antifašizmu kraj, do koje razine uništavačke deluzije on smjera ići u svojoj izvrnutoj interpretaciji stvarnosti, i gdje će u nadolazećem razdoblju biti postavljeni novi berlinski "antifašistički zaštitni zidovi". U ovom kutku Europe, nadamo se, s ukrajinsko-ruskim konfliktom se konačno uvidjelo čemu uistinu služi baratanje tim pojmom u zagrljaju s ruskim državnim ekspoziturama, i čiji politički interesi leže u konstantnoj proizvodnji fašizma. Svatko tko je uvjeren kako se ovogodišnji ratni antifašizam po ruskom receptu ne tiče Hrvatske slobodan je uložiti malo truda i potražiti objave ruskih državnih medija i institucija o raspadu Jugoslavije, Miloševiću, Domovinskom ratu, Oluji, žrtvama NDH i Jasenovcu.

Tomislav Ražnjević/hkv.hr