Škabrnjska i vukovarska petokraka nisu izgubile sjaj u očima neokomunističke rekonkviste

Pin It

U predadventsko vrijeme, hrvatsko je srce, i ove godine, drukčije kucalo. Mislili smo o hrvatskim ratnicima koji su poginuli braneći svoj dom, tugovali zbog izdaja i prijevara, zbog uspomena na ljude kojima ne znamo groba, zbog protjeranih, prognanih i progonjenih, zbog razorenih sela i gradova.

Najprije smo se, sredinom studenoga, prisjetili povratka oslobođenih hrvatskih generala iz haaške tamnice 2012., onda smo otišli u Vukovar, pa u Škabrnju, Nadin, Borovo Naselje... Uspomene, pamćenje, sjećanja, slike i zvukovi, riječi i priče ulaze s nama i u nadolazeće vrijeme.

Nakon sloma komunističkoga totalitarizma pred Hrvatima su bila vrlo velika iskušenja: agresija, okupacija dijela zemlje, protjerivanja iz vlastitih domova. Tuđmanova se Hrvatska obranila i pobijedila. Još uvijek ne znamo je li negdje postojala zamisao da se oslobođena Hrvatska suoči s novim, nepremostivim izazovima. Započeli su i procesi ponovnoga rashrvaćivanja. Hrvatske su lađe i dalje morale čekati vrijeme u kome će podignuti velika jedra i isploviti na pučine mira i prosperiteta. Ubrzo nakon mirne reintegracije okupiranih dijelova zemlje, suočili smo se s velikim izazovima: haaški progoni, otpusti generala i neokomunistička rekonkvista. Ipak, želimo vjerovati da će nas 'Schengen' konačno vratiti u tisućljetno povijesno okruženje? U vrijeme obilježavanja bolnih sjećanja na najteže dane hrvatskoga obrambenoga i oslobodilačkoga rata 1991., jedan novinski analitičar, ovih dana, nudi Hrvatima nove uvide u misterij 'bratstva i jedinstva'.

Mladićevi 'fanatici'

Tvrdi da samo fanatici, koji su u studenom 1991. pohodili Škabrnju, ne razlikuju Hrvata i Srbina od čovjeka. Tomu dodaje kako je za vojsku 'bratstva i jedinstva', jedno biti Hrvatom u Škabrnji, a drugo biti čovjekom: "jedan su zločin počinili pripadnici Mladićeve vojske, fanatici koji ne razlikuju Hrvata i Srbina od čovjeka; drugi su napravile međunarodne vlasti koje nisu kaznile zločince i za taj zločin." (M. Galić). Ali 'fanatici' ipak prepoznaju i razlikuju Hrvata i Srbina. Napadnutih Srba u Škabrnji nije bilo, oni su bili vojska koja je napadala. Da su, kako zamišlja, 'fanatici' razlikovali 'Hrvata od čovjeka' zločina ne bi bilo? Netko je 'Mladićevoj vojsci' trebao reći: pred vama su u Škabrnji ljudi, a ne Hrvati. Hrvate zbog toga (što su ljudi) ne smijete ubijati. Ali, taj je netko očito šutio.

Misli li, doista, analitičar da srpski 'fanatici' nisu znali da su i Hrvati ljudi? Je li se upitao kako je moguće da 'vojska' pod petokrakom, 'ne razlikuje Hrvata od čovjeka'? Je li tom tvrdnjom novinski komentator s iskustvom, riješio zagonetku hrvatske ratne nesreće i značenje parole o 'bratstvu i jedinstvu'? 'Fanatici' kreću na Škabrnju s uvjerenjem da tamošnja 'braća' uopće nisu ljudi. A analitičar prihvaća takvo objašnjenje zla, ili ga, zapravo, sam unosi u škabrnjsku krvavu dramu, postavkom da je ('fanaticima') jedno biti Hrvatom, a drugo biti čovjekom.

Čini mu se da se zlo ne bi dogodilo da je netko mladićevcima s petokrakom na kapama, rekao da Hrvati nisu Hrvati, nego samo ljudi. Poruka Hrvatima, koji ne sumnjaju u to da su ljudi, je vrlo jednostavna: budite 'samo' ljudi i uzvratit ćemo s 'darovima': imat ćemo 'naš jezik', 'našu' zemlju, 'naše' more. Vaše vas hrvatstvo izlaže oružju Mladićevih 'fanatika'. A 'fanatici' su predstavljani kao JNA. Sažeto prikazano, to bi bio novi pogled u dio hrvatske povijesti. Svijet je, srećom, drukčije oblikovan. Nije, primjerice prvi čovjek opće crkve, papa, sv. Ivan Pavao II., bio manje čovjekom zato što je bio Poljak i što je iskazivao duh i osjećaje pripadnosti svome narodu, niti je Marko Marulić bio manje čovjekom zato što je kao Hrvat, Europljanin i humanist pisao i na latinskom i na hrvatskom jeziku. Njegova je 'ištorija svete udovice Judit u versih harvacki složena', otisnuta u knjizi prije pet stoljeća (1521.). Europejstvo i latinski jezik u njemu, nisu brisali njegov hrvatski glas. Valjda pisac tih prosudbi o Mladićevim fanaticima, zamišlja da je i on sam vrsniji čovjek od onih koji se deklariraju kao Hrvati, Poljaci ili Srbi.

Nasuprot tomu je stajalište koje čovjeka vidi kao slobodno biće, pa su ljudi i oni koji se, recimo, ne osjećaju ni Francuzima, ni Hrvatima. Pretpostavljamo da biti slobodan znači moći biti ono što moramo biti, prema intenciji našega duhovnoga bića, a da time nikome drugome ne ugrozimo njegovu slobodu i ista takva prava. Pripadanje zajednici u ljudskoj je naravi, kao što je, iako rjeđe, i nepripadanje dio ljudske naravi. Ni hrvatstvo ni srpstvo ne određuje čovječnost ljudi, ali oni kao ljudi imaju pravo na sve potencijale svoje čovječnosti, imaju pravo čuvati svoj kraj, svoj jezik, svoje zajedništvo, svoje hrvatstvo i svoje srpstvo, svoje tradicije i brinuti o nadolazećem vremenu.

A. Šimpraga kao politički lik

Analitičar, naravno, zna da nije postojala nikakva 'Mladićeva vojska' nego posrbljena JNA; nije Mladić imao osobne interese zbog kojih je ubijao u Škabrnji, nego je ratovao za velikosrpske ciljeve. Vojska kojom je zapovijedao pokazivala je i najneupućenijima što zapravo znače ta tri slova: j, n, a. Samo je trebalo ispraviti: s, n, a. Jugoslavenstvo je bila prva i zadnja maska velikosrpstva. 'Osloboditelji' s istoka nisu htjeli priznati da su i Škabrnja i ŠimpragaDonje Biljane, Knin i Vukovar u Hrvatskoj. (Ilustrirat ćemo to dijelom razgovora s jednim nogometašem: “Kako biste se opisali? Rođeni ste u Hrvatskoj, trenutno živite u Srbiji, a igrate za Kanadu?” Borjan je odgovorio: “Velika greška! Nisam rođen u Hrvatskoj. Rođen sam u Krajini, Dalmaciji, to je bilo srpsko mjesto. Ja sebe opisujem - rodom sam iz Srbije, da kažem Dalmacije, ali osjećam se kao Kanađanin jer sam tamo proveo puno godina.”)(B92).

Hrvatska je i zemlja i država i dom. Kao što postoji, recimo, Škot-ska, tako postoji i Hrvat-ska, što upućuje na to da su te zemlje imena dobile po imenima ljudi koji se nazivaju Hrvatima i Škotima. To ne znači da oduvijek nisu otvorene i ljudima drukčijega etniciteta. Ali 'internacionalci' uzimaju sebi pravo određivati koja je narodna pripadnost pozitivna i poželjna, a koja nije. Za njih su, 'na ovim prostorima', najbolji Srbohrvati, ili malo duže - jugo slaveni. Kao što bi ljude-Hrvate 'očistio od njihova hrvatstva tako je 'analitičar' iz ovoga osvrta i jednu političarku pokušao očistiti od njezine 'političnosti', u javnom nastupu u kome se pojavljuje kao politička, a ne privatna osoba. Nakon nedavnoga incidenta u Škabrnji, novinar pita: što 's tim zločinima može imati Anja Šimpraga'? (Večernji list, 26.11. 2022.) Odgovor bi mogao biti vrlo kratak: kao privatna osoba (može ne imati) ništa, ali kao potpredsjednica Vlade RH, ima puno toga. Ona je na mjesto toga velikoga zločina došla u ime hrvatske države. Potpredsjednicom je postala zbog članstva u Pupovčevoj političkoj partiji. Na žalost, Pupovčeva politička partija uporno kleveće Oluju.

Patrijarhove zapovijedi

Ljudi koji A. Šimpragi okreću leđa pokazuju da za njih, njezin nastup u Škabrnji nije u skladu s političkom platformom koju zastupa i s kojom je ušla u politiku.Tko ne poštuje oslobođenje Hrvatske, ne iskazuje lojalnost njezinoj slobodi i suverenitetu. A Oluja je bila završna operacija oslobađanja naše zemlje. Srećom, u Hrvatskoj nema političke Patrijarh pavleorijentacije koja bi tvrdila da je A. Šimpraga manje čovjek (žena) zato što je Srpkinja. I njezino je srpstvo dijelom njezina ljudskoga bića i slobode. Srbi u Hrvatskoj su Srbi, hrvatski državljani i politički Hrvati.

U jesen 1991. patrijarh SPC Pavle pisao je vodstvu Međunarodne mirovne konferencije za Jugoslaviju: "Ti naši sunarodnjaci, iste vjere i krvi, suočeni su sa sljedećim kobnim izborom: ili će se s oružjem u ruci izboriti za opstanak u istoj državi s maticom srpskoga naroda, ili će biti prisiljen da se iz te nove Nezavisne Države Hrvatske prije ili poslije isele. Trećega nema. Zato ih srpska država i srpski narod moraju zaštiti svim legitimnim sredstvima, uključujući i oružanu samoobranu srpskih života i svih srpskih krajina."

Patrijarh Pavle poručuje da Srbi ne mogu "ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod zajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama." Razlog za rat i iseljenje je, prema tom tumačenju, suverena hrvatska država. Citirano patrijarhovo pismo nije napisano 1995., nego 1991. Srbi su se iz Hrvatske iseljavali zbog razloga koje je ponudio patrijarh, a ne zbog toga što ih je netko tjerao iz Hrvatske. I rat je bio njihov izbor u skladu s patrijarhovom uputom 'o oružju u ruci'. Danas je, uz ukrajinska iskustva, lakše predočiti što se događalo u Hrvatskoj do 1995. i nakon rata. Slušamo o okrivljavanju Ukrajine za rusku agresiju, samo zato što se nije htjela pokoriti ruskim nalozima. Slobodoljubivi i miroljubivi svijet je stao uz Ukrajinu, a ne uz Rusiju. Uz tu je napadnutu zemlju stala i slobodna Hrvatska.

Rashrvaćivanje kao politički program

Hrvatsko iskustvo, vrlo slično današnjem ukrajinskom, razdvaja se na ono do 2000. i vrijeme nakon te godine. U dotadašnje, izravne i neizravne, pokušaje okrivljavanja napadnute Hrvatske za velikosrpski, osvajački rat, uključila se protutuđmanovska politička scena u našoj zemlji. (Ako je 'kriva' Ukrajina, 'kriva' je bila i Hrvatska). Vrijeme novoga okrivljavanja Hrvatske nazvali su vremenom detuđmanizacije. I nominalni baštinici Tuđmanova političkoga nasljeđa, u nekoliko su mandata nakon 2000. imali vlast u Hrvatskoj. Umjesto pomoći Hrvatskoj, u ratno je vrijeme došao embargo na oružje, a kasnije i optužbe za 'udruženi zločinački pothvat' i slične 'grijehe'. Ovo nije tekst u kome bi Mesić Račanotvarali pitanje zašto se taj svijet oglušio o hrvatske vapaje 1991., u vrijeme napada velikosrpske osvajačke sile i zašto je kasnije dio političkih struktura u našoj zemlji postao servisom različitih ugroza hrvatske suverenosti.

Pokušaji preusmjeravanja hrvatskoga puta u budućnost započeli su 2000. Nakon što su umrli F. Tuđman (1999.) i G. Šušak (1998.), tražilo se nekoga tko je bio dovoljno visoko pozicioniran u vojnoj hijerarhiji i ugledan u hrvatskoj javnosti, tko bi na svojim leđima mogao nositi optužbu za iznenada otkriveni - 'zločinački pothvat'. Pokušavali su okriviti i hrvatski oslobodilački rat i hrvatsku državu. Odlučili su se za generala A. Gotovinu, ali on nije bio dostupan istražiteljima. 'Međunarodna zajednica' je tražila da Hrvatska riješi taj problem. Tadašnji je predsjednik RH (S. Mesić), dekroatizaciju (detuđmanizaciju) ponudio kao svoj glavni politički program. Stranim je istražiteljima otvorio i najtajnije državne arhive kako bi građa za optuživanje hrvatskih generala bila lakše dostupna. Otpustio je iz aktivne službe u HV-u dvanaest najviđenijih ratnih zapovjednika.

Optuživala se, zapravo, hrvatska obrambena i oslobodilačka borba. Tko je to činio? Komentirajući riječi "locirati, identificirati, uhititi, transferirati" koje je izrekao 2005., V. Šeks je protumačio da to nisu bile njegove riječi nego da je njima samo prenio odluke Vijeća za nacionalnu sigurnost. Dodao je da su to bili zaključci cijeloga državnog vrha, povezani uz suradnju s Haaškim sudom. Pisale su se rezolucije i drugi dokumenti 'međunarodne zajednice' koja se klela u iskrenu potragu za 'trajnim mirom' na prostoru propale Jugoslavije. I pred Haaškim su sudom bile političke zadaće. O držanju službene hrvatske politike u to vrijeme, možda nisu postavljena neka važna pitanja, pa nemamo ni zadovoljavajućih odgovora. Obrana generala M. Markača, koji je bio u haaškoj tamnici, tražila je od hrvatskoga Ureda za suradnju s Haaškim tribunalom i od tadašnjeg predsjednika hrvatske države (S. Mesića), dokumentaciju koja im je bila potrebna za sučeljavanje s istražiteljima i optužbama.

Nepravedno optuženi

Iz oba ureda u Zagrebu odgovoreno je da ne postoji to što traže. "Kada sam to pokazao u Haagu, tada su mi istražitelji ponudili ustupiti (tražene, op.a.) dokumente, kada mi već Vlada ne da, ali na to nisam mogao pristati jer me bilo sram." General (M. Markač) govori novinaru da se osjećao 'doista jadno i razočarano' jer mu vlastita država za koju je ratovao 'nije željela pomoći'. (Večernji, 16.11.2022.). A i državi se opasno prijetilo. Tko i zašto? Možda ćemo ostati bez odgovora i na to pitanje. Država se bojala posljedica nesuradnje sa sudom u Haagu. Kroz optužbu o Haag'udruženom zločinačkom pothvatu' htjelo se cijeli Domovinski rat prikazati zločinačkim. Ostajemo pri usporedbi s Ukrajinom danas.

Prvostupanjskom presudom suda u Haagu (16. 11. 2012.), general A. Gotovina osuđen je na 24 godine zatvora, a general M. Markač na 18 godina. Konačnom, pravomoćnom presudom obojica su oslobođeni svake krivnje i odmah pušteni iz zatvora (16. 12. 2012.). Zagreb ih je radosno dočekao na Trgu bana J. Jelačića. Prva, osuđujuća presuda, ni danas nije razumljiva. Odvjetnik L. Mišetić tumači da je UZP (udruženi zločinački pothvat) ušao u optužnicu tek u trećoj izmjeni. "Mi smo stalno radili po terenu i u jednom trenutku smo u Srbiji našli dvije osobe koje su tamo živjele, dvije žene, za koje se u optužnici tvrdilo da su ubijene u Oluji. To je bio šok za Carlu del Ponte i nakon toga smo dobili tekst optužnice u koji je ubačen taj UZP..."

"Od (navodno, op.a) nekoliko desetaka tisuća spaljenih kuća mi smo u suđenju došli do mogućnosti da ih je bilo spaljeno 500. To su strašne razlike između onoga što su oni dobivali s terena i onog što se kasnije realno utvrđivalo u postupku. Imali su i neke svjedoke koji su u početku tvrdili da su vidjeli stotine tijela i slične stvari? Ipak to nekritički izgleda, da tužiteljstvo prihvati takve dokaze koji nisu provjereni. Je li to bio rezultat političkog pritiska? Bio je rezultat i političkih pritisaka i političkih interesa, ali i rezultat njihovog načina rada." (L. Mišetić, Večernji list, 16.11.2022)

Plenković proglašen ustašom

Poziv da se okrenemo budućnosti nismo razumjeli kao nagovor na odricanje od vlastite prošlosti, jer to, zapravo, i nije moguće - život i nije drugo nego prošlost, sadašnjost i budućnost. I onda kad se razarao Vukovar bili smo srpska propagandaokrenuti budućnosti, mislili smo na sutrašnji dan našega naroda i naše zemlje. Obranili smo se i oslobodili. Vjerovali smo da je to ta budućnost. I bila je, ali je svaki novi dan mijenjao njezinu vizuru i njezine sadržaje. Nikako se nismo nadali da će nas dočekati i Haag. Ali došao je i 'udruženi zločinački pothvat', traženje 'topničkih dnevnika', detuđmanizacija, 'građanski rat', feral-izacija medijskoga prostora, uplitanje stranoga elementa u unutarnji politički život.

Ponovno nam s istoka dovikuju kako živimo u ustaškoj državi, kojoj je na čelu ustaša, dovikuju kako nam je genetski kod ustaški, kako nemamo svoga jezika (nego, eventualno, samo 'zajednički'), tvrde da nemamo ni svoje povijesti, da nasljeđujemo samo srpsku književnost (sve tamo od M. Marulića). Svaka je Hrvatska od 1918., kojom ne bi upravljali Srbi, proglašavana državom, kakvu Patrijarh opisuje u citiranom pismu. Hrvati, 'okrenite se budućnosti'.

Tako nam govore još od vremena kad su htjeli da se odreknemo i imena i zemlje i svoje povijesti. Zbog toga su osvajači tvrdili da nismo narod nego 'pleme' koje će se sljubiti s kraljevstvom Karađorđevića i postati novo biće. A nakon toga, subjekt jedinstva, bratstva i proleterskoga, klasnoga zajedništva svih, pod vodstvom Lenjina, Staljina i Tita. Sve je bilo isto, samo su nazivi i metode drukčije. Hrvati su žudjeli za slobodom, mirom, pravdom i slogom, pozivajući se na neiskorjenjivo pravo koje je u njihovo biće utkao Onaj koji ih je stvorio. Znamo, naravno, kako neke današnje ideologije gledaju na takvo razumijevanje života.

Pravda

Za zlodjela u Škabrnji i Nadinu, primjerice, ratni zločinac koji je predvodio nasrtaje nije osuđen. Treba li o tomu šutjeti? U ime koje pravde bismo trebali odustati od potrage za ljudima koji su odvedeni sa svoga kućnoga praga u srbijanske logore? Za mnoge znamo da su tamo usmrćeni, ali ne znamo gdje su njihovi grobovi. Tko je za sve to odgovoran? Postoje tvrdnje kako Hrvati ni do danas nisu osvijestili činjenicu da Hrvatsku nisu napali "nikakvi četnici, nego da je Hrvatsku napala posljednja komunistička vojska u Europi koja je ratovala za srpske ciljeve."

Ipak, možda će biti teško dokazati da protuhrvatski pobunjenici, ma kako ih nazvali, nisu napali Hrvatsku, a još teže bi bilo dokazati da nisu skupa napadali, posrbljena 'komunistička vojska' i 'paravojne postrojbe' koje su u narodu Klasićnazivane četnicima. V. Starešina dokazuje "da je cijeli postupak egzekucije na Ovčari vodila obavještajna služba JNA - KOS. Operacija 'Vukovar', kako pokazuju njezina istraživanja, bila je organizirana u Negoslavcima u srpskome štabu, na čelu s cijelim vrhom KOS-a i generalom A. Vasiljevićem... nije riječ o četničkim bandama, o pijanim četnicima, već je riječ o vrlo organiziranoj selekciji i egzekuciji”. (V. Starešina, Narod, 21.11.2022.) Čini nam se da bi, ipak, trebalo ozbiljno razmotriti i mogućnost da su zajedno nastupali četnici koji su kroz Vukovar hodali pjevajući 'o mesu i klanjima' i 'komunistička vojska'.

O svemu tomu, o naravi hrvatskoga obrambenoga i oslobodilačkoga rata, raspravljaju i ljudi zaposleni na katedrama za povijest Sveučilišta u Zagrebu. "Niti jedan puta nisam čuo ni od koga tko se tome protivi da argumentirano objasni zašto devedesetih u Hrvatskoj nije bilo elemenata građanskog rata." (H. Klasić). Mijenjaju li ti 'elementi' obrambenu i oslobodilačku narav spomenutoga rata? U operacijama, poput one u Negoslavcima, sudjelovali su ljudi odjeveni u različite odore, ali s istim ciljevima. Postoji li rat u kome su sudjelovali samo ljudi odjeveni u 'službene odore' zaraćenih strana? Projugoslavenski ljudi, koji bi poučavali, naše učenike i studente, pokušavaju na različite načine u Hrvatskoj afirmirati srpske teze o 'građanskom ratu' iako se studenti opiru, kako učitelji sami govore, "vrlo teško mijenjaju ono što donesu od kuće, bez obzira na to što pred sobom imaju doktora povijesne znanosti, koji se time profesionalno bavi”. (H. Klasić).

'Doktor pravne znanosti!'

Doktor kaže da studenti teško prihvaćaju njegovo učenje o 'elementima građanskoga rata' u Hrvatskoj (1991.-1995.). (Portal Lupiga). O 'elementima' ili o građanskom ratu? Koje 'građanske 'elemente' u napadu na Hrvatsku predstavljaju, primjerice ratni pohodi R. Mladića i A. Šljivančanina, koje građane i građanske politike predstavljaju?

Doktor prava nije rekao hoće li narav ratnih pohoda spomenutih zapovjednika JNA, udruženih s kninskim pristašama, promijeniti činjenica da u njemu, na jednoj strani, zajednički nastupaju građani Srbi, srbijanski državljani i građani Srbi, hrvatski državljani, koji "ne mogu ostati u sastavu bilo kakve nezavisne Hrvatske, već se moraju naći pod Petokrakazajedničkim državnim krovom s današnjom Srbijom i svim srpskim krajinama." Je li i mijenjanje 'državnoga krova' element građanskoga rata?

Građani, u posebnim odorama, s crvenim petokrakama na kapama, naoružani onako kako se vojske naoružavaju, koje je vodio S. Milošević i njegovi generali, napali su građane Hrvate i druge Nesrbe, koji su u početku bili i bez vojske i bez adekvatnoga naoružanja, ubijali ih i protjerali s okupiranoga područja RH, koje su nazvali sao 'krajina'.

Jesu li tenkovi tih građana-napadača bili parkirani u prodavaonicama voća i povrća, ili su došli iz vojarni posrbljene JNA, kako bi se obračunali s nepokornim Hrvatima? Hrvatima koji nisu htjeli ni u Miloševićevu Jugoslaviju. Nakon rata govore da je R. Mladić u Škabrnji samo iskušavao taktičke varijante, prodirući iz pravca Biljana Donjih. Za njegovom vojskom, pod petokrakama, i 'paravojnim postrojbama' pod šajkačama, (17.11.1991.), u Škabrnji su ostala 43 ubijena civila i 15 hrvatskih branitelja. Građanski rat? Tenkovi, migovi i haubice u vlasništvu građana Srba u ravnokotarskom i vukovarskom 'građanskom ratu'?

Za to zlodjelo R. Mladić nije osuđen pred Sudom u Haagu. Zašto? Postojali su dokazi i svjedoci. Više puta smo ponovili da su Mladićevi ljudi u Škabrnji i ljudi V. Šljivančanina u Vukovaru, na kapama nosili petokrake kakve, su nešto kasnije ponovno mogli vidjeti i posjetitelji veleposlanstva RH u Parizu na Titovoj slici, koju je veleposlanik, u vrijeme detuđmanizacije (I. Goldstein), izložio u svom tamošnjem uredu. Koga je u Parizu predstavljao taj diplomat? Hrvatsku? Škabrnjska i vukovarska petokraka nisu izgubile sjaj u očima neokomunističke rekonkviste i pored toliko zla koje su njezini nositelji učinili ljudima koji se nisu kitili ideološkim simbolima, a svoga se imena, roda i doma nisu htjeli odreći. Svi su znakovi da se pravda nije oglasila o onom dijelu naše prošlosti od koje smo, kako je javno sugerirano, trebali okrenuti glavu na drugu stranu. Zbog toga je ovogodišnji mjesec studeni u Hrvatskoj bio još tužniji.

Ivan Bekavac/hkv.hr